Piše: DŽevad Galijašević, IN4S
Ne postoji strateški ni operativno taktički dokument ove organizacije a da u njemu Rusija nije definisana kao vojni i geopolitički neprijatelj. Tog neprijatelja, NATO alijansa je vrlo efikasno pritiskala, okruživala i u samom tako precizno definisanom, neprijateljskom dvorištu, instalirala svoje efektive i vojne potencijale.
Iako je odgovor Rusije stigao u završnici ovog procesa, on je ipak doveo u pitanje cjelokupni, višedecenijski posao Sjevernoatlantskog saveza.
Sjedinjene Američke Države su zbog toga reagovale ogorčeno, bijesno i nervozno ali... ipak znaju odlično šta se to sada dešava u Ukrajini i zašto.
SAD su i same imale takav, baš takav problem ali su ga počele rješavati, uz pomoć Velike Britanije, prije tačno dva vijeka tačnije 1823. godine.
Kada je američki predsjednik DŽejms Monro, odlučio da formuliše i ozvaniči temeljne principe američkog strateškog interesa, objavio je 2. decembra 1823. godine, jedan dokumenat, svojevrsnu političku doktrinu u kojoj je naveo kako će „...svaki dalji pokušaj evropskih nacija da koloniziraju ili intervenišu u zemljama Sjeverne i Južne Amerike biti smatran činom agresije i zahtijevati intervenciju Sjedinjenih Država“.
Istovremeno je navedeno da se Sjedinjene Države neće uplitati u već postojeće evropske kolonije niti sudjelovati u internim problemima evropskih država.
Doktrina je sačinjena pod vođstvom ministra vanjskih poslova DŽona Adamsa.
Dokument je zamišljen kao otpor evropskom kolonijalizmu i dobio je naziv Monroova doktrina (Monroe Doctrine), a kasnije je tumačena i kao pravo i namjera SAD-a da intervenišu u zemljama Južne Amerike kao i u Srednjoj Americi.
Doktrina je donesena u vrijeme kada su gotovo sve latinoameričke kolonije Španije i Portugala stekle ili se nalazile na pragu sticanja nezavisnosti od Španskog i Portugalskog Imperija; Peru je nezavisnost konsolidovao 1824. godine, a Bolivija će nezavisnost steći 1825. godine, što je značilo da su pod španskom upravom ostale samo Kuba i Portoriko.
Sjedinjene Američke Države su, radeći u dogovoru s Britanijom, željele spriječiti dalji dolazak evropskih sila. Predsjednik DŽejms Monro doktrinu je predstavio tokom sedmogodišnjeg govora o stanju Unije u Kongresu.
Sam pojam, "Monroova doktrina", skovan je 1850. godine, uprkos činjenici da je stvarni tvorac doktrine, državni sekretar DŽon Kvinsi Adams.
Do kraja 19. vjeka, Monreova doktrina se smatrala glavnim, definišućim momentom u vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih Država, a ujedno je bila i jedan od najdugovječnijih stubova vanjske politike.
Mnogi kasniji državnici i predsjednici pozivat će se na ovu doktrinu, među kojima Teodore Ruzvelt, DŽon F. Kennedy, Lindon B. DŽonnson, Ronald Regan i drugi.
U jednom amandmanu Teodora Ruzvelta iz 1904. (The Roosvelt Corollary), zaključuje se da SAD imaju pravo nastupati kao "međunarodna policija" (international police power) ako se Karipske i Srednjoameričke države ponašaju "necivilizovano".
Ovaj dodatak često je naglašavan kao verifikacija prava ne miješanje SAD u Latinskoj Americi tokom hladnog rata.
Namjera i utjecaj Monroeove doktrine ostali su na snazi, uz tek manje varijacije, više od jednog stoljeća.
Primarni cilj doktrine bilo je oslobađanje Latinske Amerike straha od evropske intervencije i izbjegavanje situacija u kojima bi Novi svijet postao bojno polje za zemlje Staroga svijeta, a sve kako bi Sjedinjene Države nesmetano mogle širiti vlastiti utjecaj.
Jasno je da su zemlje Latinske Amerike prezirale tu doktrinu zbog njenog naglašenog intervencionizma i suptilnog imperijalizma, a 2013. godine će američki državni sekretar DŽon Keri, poslati poruku, da je "era Monroove doktrine završena".
Ta poruka, međutim nije označila kraj američkog intervencionizma nego potvrdu već razvijene američke prakse da interveniše po vlastitom nahođenju u svim djelovima planete.
U stvari, nakon raspada Varšavskog pakta, Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovačke, Sjedinjene Američke Države su postojeću doktrinu toliko puta primjenjenu u Latinskoj i Srednjoj Americi, aplicirale na cjelu planetu.
Prvi Zalivski rat, pa bombardovanje Vojske Republike Srpske i Republike Srpske Krajine te bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije označili su eru planetarne globalizacije stare doktrine, formulisane za ostvarivanje dominacije u Latinskoj Americi.
Napad na Svjetski trgovinski centar, koji su američke vlasti i tajne službe organizovale uz pomoć bosanskih mudžahedina, kamen su temeljac te nove doktrine.
Avganistan, pa ponovo Irak, Tunis, Egipat, Libija i Sirija sa nekoliko miliona mrtvih, uništenim sekularizmom u Arapskom svjetu i Srednjoj Aziji i ponovo sa istim vojnicima radikalnog Islama iz Bosne i Hercegovine, sa Kosova i zemalja Bliskog istoka u eufemistički nazvanoj drami „Arapsko proljeće“, nastupilo je Muslimansko bratstvo u istom frontu sa Al Kaidom, Islamskom Državom, Al Nusrom, Hajat Tahrir ul Šam u istom stroju sa američkim specijalcima.
Kroz te vrlo proračunate akcije kristalisala se cjelokupna geopolitička strategija, politika i američki mentalitet.
Dakle, siguran sam da Sjedinjene Američke Države razumiju opravdanost razloga za provođenje Specijalne vojne operacije u Ukrajini, ali, iako razumiju – oni to ne priznaju.
Ruska Federacija to nije ni očekivala.
Ukloniti, već najavljenu NATO prjetnju iz Ukrajine, sa svoga praga... počistiti centre za razvoj oružija za masovno uništenje, biohemijske laboratorije pod kontrolom Pentagona i onemogućiti razvoj nuklearnih potencijala, za Rusiju je predstavljalo pitanje opstanka države u njenim granicama i postojećem formatu.
Svakako i zaštititi ugrožene, svakodnevno napadane stanovnike Donjecka i Luganska (DNR i LNR), te zaštititi stratešku poziciju poluostrva Krim koje je slobodnom voljom i na referendumu zahtijevalo povratak u okrilje teritorijalnog integriteta Rusije i, na kraju, izvršiti demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine.
I to se dešava u skladu sa planovima i odbrambenom doktrinom Ruske Federacije.
Svakako bi Rusija mogla primjeniti i mjere vlastite zaštite, primjenjujući strategiju zapadnih sila koje u težnji za destabilizacijom jedne države – jednog svijeta, uporno i javno ubacuju moćno, ubojito oružije u ruke nacističkih fanatika i tvrdokornih šovinista.
Kako bi to izgledalo kada bi Rusija odlučila da javno „ubrza iranski nuklearni program“ ili da pomogne Brazilu, Venecueli i Kubi da to ostvare i budu zaštićeni?
Kako bi izgledao svijet kada bi Rusija naoružala Egipat i Siriju hipersoničnim oružijem?
Ili kada bi takve moćne oružane sisteme koji su neprevaziđeni u svjetu, dostavila svojim partnerima i prijateljima na Balkanu...
Da li bi to otrijeznilo NJemačku koja svoje oružije liferuje prema ruskim granicama i interesima, kada bi se suočila sa prjetnjama iz komšiluka?
Upravo tako... Rusija nije skup beduina i arapske sirotinje ili talibana koji trpe decenijama američke bombe i njihovu vojnu silu. Amerikanci dođu, unište, razore, nekada ostanu dvadeset i više godina pa se vrate svojoj kući, da razmisle i odluče ko će biti sljedeća meta njihove razbojničke politike.
A Arapi i Talibani nastave svoj život iz početka.
Rusija, međutim, nije takva slaba država – Rusija je sposobna, štiteći sebe, postupiti baš kao Amerikanci, Britanci, NJemci i Francuzi, pa i donijeti moćno oružje u njihovo, zapadno, do danas mirno dvorište.
Na Zapadu bi morali, osjetiti, ponekad ozbiljnu zebnju pred mogućnošću da neka moćna sila odluči da se ponaša onako kako se oni prema drugima decenijama ponašaju.
O pogibiji srpskog dobrovoljca u Lugansku čitajte OVDE.
Izvor: In4s
