Ja savršeno živim
U savršenoj laži
Imam sve što ima cijenu
A srce svoje traži
Pune sobe loše robe
Za svaku dušu lijek
Dobrodošao u
Dvadeset i prvi vijek
(Milligram, 21. vijek)

Povodom glasanja u UN-u o isključenju Rusije iz Komiteta za ljudska prava UN, Vučić je naveo da je 'naša primarna odluka bila da budemo suzdržani, ali da u tom slučaju dobijete teške pritiske s obje strane.'

Objasnio je da je EU odgodila odluku o uvozu nafte za 18 sati, da bi vidjeli kako je Srbija glasala o suspenziji Rusije iz Vijeća za ljudska prava na sjednici UN, koja je počela u 16 sati.

- Oni ne mogu mene ucijeniti, ali ucjenjuju zemlju - kazao je predsjednik.

NAPOMENA. Iako to nije tema teksta, moram reći slijedeće. Ovo što se priča da se desilo u Buči, je 100% kopija onoga što se pričalo da se desilo u Račku, samo što ovdje ima mnogo više „mučki ubijenih“. Ono tamo je čak bilo i „poštenije“ jer su tri forenzičke ekipe to ispitivale, pa im je, naknadno, NATO zabranio da objave svoje zaključke koji su negirali bilo kakvu egzekuciju albanskih „civila“, posebno finskoj doktorici Renti. U Buči, nikakve istrage te vrste nisu bile poduzete. A srpski „intelektualci“ koji su se „dobro prodali“, ne želeći da frustriraju svoje gospodare, ni da zucnu o tome iako je stvar kristalno jasna. Ponašaju kao Hamlet. Malo se k…., a onda se ipak ušute, i predaju se meditacijama o vlastitoj, solidno financiranoj, „psihološkoj patnji“. 

Piše: Emil Vlajki

Robno-novčani odnos kapitalističkog tipa uvjetovao je određeni broj situacija čiji je karakter univerzalan i koje su krajnje degradirajuće za čovjeka i čovječanstvo. Unutar arsenala tih ponižavajućih stanja, izdvajamo prostituciju kao najrasprostranjeniju karakteristiku međuljudskih odnosa profitno racionalne civilizacije. Drugim riječima, prostitucija je danas vladajući društveni odnos utjelovljen u strukturama, institucijama i pravilima ponašanja Zapada. To je i razumljivo, pošto se prostitucija modernog tipa zasniva na robi, novcu i tržištu. A roba može biti sve: ljudi, proizvodi, usluge.
Dakle, skoro sve što postoji, može se dobiti ili prodati za novac. Prodajući sebe kao radnu snagu na tržištu, shvaćajući sebe kao robu, ljudi rade ono na što su uvjetovani odgojem, obrazovanjem i društvenom praksom. Ponašajući se prodajom samih sebe jednodimenzionalno (Herbert Marcuse), ispoljavajući za čitavog radnog vijeka jedino one osobine koje tržište, u liku poslodavca koji ih kupuje, od njih traži, oni se svjesno prostituiraju, za to dobivaju novac i nakon toga nastoje da žive kako hoće.

Klasična i moderna prostitucija

Vidimo, da je klasična, seksualna prostitucija gdje se samo prodavalo vlastito tijelo, tek specijalan i reduciran oblik današnje univerzalne prostitucije. Danas, pored tijela, individua prodaje ponašanje i intelekt. U klasičnoj prostituciji je prodaja vlastitog tijela bila iznimka u međuljudskim odnosima i na to se gledalo s prezirom. Sada skoro svatko posmatra sebe kao robu i to se smatra vrlo časnim. Što se ljudi bolje prodaju, to su više ponosni na sebe, više su na cijeni i naizgled više poštivani od onih koji ih plaćaju. Nije čudo što tako misle mnogi političari, obrazovni kadrovi i novinari u /Srbiji koji su prodali sve što je u njima bilo ljudsko i koji u ovom času ispunjavaju i najperverznije želje svojih SAD-gospodara.

Pošto je ljudska osoba roba, ako netko, raspolažući društvenom moći, može skupo prodati drugu osobu, to se smatra velikim uspjehom. Danas, na primjer, netko može biti vlasnik sportske ekipe, orkestra, itd., i može, kao nekada u robovlasništvu, sasvim normalno tu svojinu (te ljude nad kojima ima vlasništvo) prodati, ustupiti i zamijeniti.

S obzirom da robno-novčani odnosi zahvaćaju sve sfere života, oni zahvaćaju i političku sferu koja je potpuno u funkciji kapital-odnosa. U ovom dobu su, na primjer, predsjednici SAD-a isfabricirana roba koja se na tržištu prodaje i kupuje kao i svaki drugi proizvod. Ako su u stanju da dobro služe korporacijski kapital, vojno - industrijski kompleks i moćne domaće profesionalne asocijacije, onda ostaju zabilježeni kao "dobri predsjednici". Ako pokušavaju da budu samostalni, iznad kapital odnosa, ili jednostavno otkačeni, onda prolaze kao klan Kenedy, Richard Nixon i Bill Clinton: mrtvi, smijenjeni, ismijani.

Ropstvo, revolucija, prostitucija

U novom totalitarnom društvu ropstvo je, pored prostitucije, postalo univerzalna kategorija. Svi smo zatočenici "međunarodne zajednice" koja je od zemljine kugle napravila formalno slobodan koncentracioni logor. Dominirani narodi i zemlje se po potrebi podvrgavaju sankcijama, "pametnim bombama", kasetnim bombama, napalm bombama, bombama sa osiromašenim i obogaćenim uranijem, a sve je garnirano "objektivnim" medijskim bombama koje prave bombe pokazuju kao božje bombone u sklopu njegove akcije "humanitarnog bombardiranja".

Ni revolucije nisu više iste. Ne prolijeva se krv, mirne su i parodija nekadašnjih revolucija. Sve počinje sa bukom "nezavisnih medija" protiv zločina, korupcije, kršenja ljudskih prava i sl., protiv režima koji više nije po volji sa SAD predvođenom "međunarodnom zajednicom". Revoltirani narod slijepo slijedi svoje nove duhovne vođe. Vojska i policija otkazuju poslušnost postojećem demoniziranom režimu. Napokon, na vlast stupaju nove, "demokratske" marionete SAD-a čiji je sastav uglavnom mediokritetski, hohštaplerski i kriminalan. U samom početku novog milenija, ove beskrvne revolucije po diktatu SAD-a, izvršene su u Peruu, Indoneziji, Filipinima, Ukrajini i Srbiji. Bivši šefovi država koji su imali sreće i/ili pameti, izbjegli su daljnjoj ponižavajućoj sudbini, a oni drugi, posebno Srbi, su jednostavno "u ime pravde" prodani kao roblje inkvizitorskoj instituciji, Tribunalu u Haag-u.

Posebno loš i ponižavajući tretman doživljavaju predsjednici zemalja koji se suprotstavljaju američkim interesima. Ukoliko ih nije moguće srušiti tajnim akcijama, onda se to radi preko prostituirane "slobodne trgovine". Drugim riječima, dotična zemlja se slomi embargom, bombardiranjem, miješanjem u izborni proces, itd. Naročito se  podređene zemlje slamaju investicionom politikom. U zemlje se ubacuju značajne investicije, te kada one postanu o njima ovisne, onda im se prijeti njihovim povlačenjem ukoliko ne ispune, najčešće, nemoralne želje svojih gospodara, investitora. Banana zemlje moraju pristati na ucjenu, jer bi povlačenjem investicija kod njih nepovratno nastao privredni i politički haos bez nade u oporavak. 

Više tekstova autora Emila Vlajkija pročitajte OVDE.

Izvor: Pravda