Piše: Emil Vlajki
Eto! To su prave riči časnih hrvatskih akademika. Svakog normalnog Hrvata obuzme ugodna toplina kada pročita ovih par redaka. I ja neprekidno ponavjam: Dosta je srpske mitomanije! Zar nije Franjo lipo napisa u 'Bespućima…' da je u Jasenovcu nastradalo, u vrh glave, četrdesetak tisuća judi, uglavnom Hrvata komunista. Virovatno je tu bilo i nešto Židova i Srba. Ali od toga praviti mit o stradanju srpskog naroda, stvarno je suludo. Samo su Srbočetnci za to sposobni. Uostalom, ča je Jasenovac u odnosu na Blajburg!
Sve ja to sada znan. Ali prije izvjesnog vrimena, stid me je priznat, i ja san, ka i svi četnici, bija potpa pod srpske mitove. Čak sam i virova u njih. Kazat ću vam ča mi se bilo desilo u jednom momentu neshvatljive slabosti. Teško je za povirovat. To dokazuje da san i ja čovik, pun slabosti, ali i odlučan da ih prevaziđen, da se pokajen i da, ponovo, buden pravi, pravcati Hrvat.
Često sam družio sa S. K., uglednim akademikom iz M., BiH, kada bi ovaj dolazija u Banjaluku držat predavanja na mom fakultetu. Jedne večeri, on mi je predložija da odemo na promociju neke knjige čiji je on bija jedan od recenzenata. Promocija je trebalo da se održi u Hrvatskom kulturnom centru koji se nalazio usrid grada. Iako sa određenom nelagodom, jer sam intuitivno slutija o čemu se radi, prista san.
Ušli smo, sišavši niz stepenice, u oveću prostoriju čiji su plafon i zidovi bili oslikani crveno-bilom šahovnicom, najlipšom na svitu; jedino san radi nje zavolija šah. Sija san negdje u sredini, a svi su prisutni dobili po jedan primjerak. Knjiga je bila dilo jednog lokalnog novinara, kolumniste koji je živija u M.; radilo se tu o njegovim napisima prikupljenih tijekom više godina.
Promocija je obećavala da će biti dosadna. S.K. je, kao ugledan profesor, govorija o toj zbirci kolumni. Vidilo se, da tekstove nije ni pročita pošto je govorija rutinski i općenito. Nisan ni obraća pažnju na uvodno izlaganje. Naša sam sadržaj knjige, pronašao sumnjiv naslov jednog od tekstova i otvorija odgovarajuću stranicu. Tamo je pisalo točno ono šta san i mislija da će pisati.
S.K. je završio sa izlaganjem. Čuo se slab pljesak. I tada se jedan od recenzenata obratija publici inicirajući je da postavi neko pitanje. Ni ne sluteći u što se upuštan, samo sam to čeka i uzea rič:
-Ovdje postoje dvije stvari koje mi nisu jasne. Virujem da se tu radi o umetnutim tekstovima, ubačenih neovisno o autoru, ili o nekoj radnoj verziji sa sirovim materijalima, pa u tom dilu nije bila izvršena redaktura. Moram napomenuti da su stavovi sadašnjeg hrvatskog rukovodstva suprotni onome što ovdje piše. Pa čak se ni Franjo ne bi usudija da ovako nešto kaže.
Tija san, u svojoj naivnosti, pokušati pružiti odstupnicu autoru i recenzentima.
-Kao prvo, u ovom se tekstu tvrdi kako je Blajburg u mnogo čemu stravičniji od Jasenovca, te kako je u ovom posljednjem poginulo svega četrdeset tisuća ludi, dok je u Blajburgu, tvrdi autor, streljano dvjesto i šezdeset tisuća nevinih Hrvata na osnovu naredbe diktatora Josipa Broza koji je obožavao četnike. Napominjem, da je nekadašnji hrvatski predsjednik Stjepan M. izjavija kako žrtve iz Jasenovca nisu krive za smrt onih u Blajburgu, ali da su mnogi streljani u Blajburgu krivi za Jasenovac.
Drugo, u istom tekstu stoji kako je Nezavisna Država Hrvatska, nacistička tvorevina, bila izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda. Ako je u samoj NJemačkoj izvršena denacifikacija, zašto se to kod nas više ne desi?
Ali, dok sam ovo sve izgovara, svatija san da duboko grišim. Moj hrvatski dio srca se pobunio tako da san se osjećao izuzetno jadno. Međutim, bilo je prekasno.
Prvo je nastao teški, priteći muk, a onda se čula škripa stolica: judi su se polako udaljavali od mene, tako da se stvorio prazan, kružni prostor.
Tu se, ustvari, u prvom redu, S.K. naša prozvan, jer je sada bilo jasno da ovu zbirku tekstova nije ni pročita. Naivan kakav je bio, barem što se tiče njegovih antifašističkih stavova, još jedna četnička izmišljotina, prvi je progovorija tvrdeći kako je došlo do propusta u redakturi. Ni on nije znao što ga očekuje.
Nakon njegovog obraćanja, muk je postao još više priteći. I tada je počelo:
-Tko su ove osobe koje blate hrvatski narod, a kriju se iza naučnih titula?
-Oni se usuđuju da vriđaju našeg Predsjednika, Franju.
-Oni žele da prestraše Hrvate u ovom genocidnom entitetu.
Istinski sam se prepa jer su judi izgledali razjareno, a ja sam uvidija da san teško povridija svoj narod u Banjaluci. Srećom, ako se to tako može reći, judi su bili mnogo više kivni na S.K. koji je s njima bezuspješno polemizira. Polako sam se diga i posramljeno iskrao iz Hrvatskog kulturnog centra moleći se u sebi Bogu da mi oprosti upravo počinjeni grih.
Nakon što san se smirija, bija san ponosan na to što se prava istina o ustaštvu dešavala preda mnom usrid Banjaluke. Nisan moga ni zamisliti da bi se četničke kukavice usudile propagirati svoje ideje usred Zagreba. Da napomenem, u sali su bili prisutni i trojica banjalučkih novinara, koji uopće nisu izvijestili javnost o ovom hrabrom događaju gdje su Hrvati osvjetlali obraz.
Ipak, najgore se desilo sutradan jer je moja četnička brzopletost proizvela vrlo teške posljedice. Moj asistent Ž.B., susreo je jednu svoju poznanicu koja je bila službenica u Hrvatskom konzulatu, i koja nije znala što on radi, pa mu se povjerila.
„Zamisli“, rekla je. „Jučer je na promociju te i te knjige došao i neki srpski Čifut, nekakav E.V., koji je izvriđa hrvatski narod“.
„Ali, E.V. je Hrvat, a ne Srbin“, reka je Željko.
-To ne može biti istina. Samo se četnici i Čifuti mogu tako ponašati prema nama. Ni jedan pravi Hrvat ne bi na taj način vriđa svoj narod. Doduše, ni balije nisu ništa bolje.
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor; Pravda
