U dramskoj poemi 'Faust', veliki njemački pjesnik Gete obradio je popularnu pučku legendu o dr. Faustu, koji je svoju dušu prodao vragu. Po toj legendi Faust je bio čovjek koji je, pored nauke težio za dobrima ovoga svijeta, za bogatstvom, za moći. Da bi to postigao, sklopio je ugovor sa Mefistom, vrhovnim demonom, koji mu je sve to obezbijedio za života. Ali Faust skupo plaća taj „slatki život“. Gubi jedinu ljubav svog života i svoje dijete. Konačno i oslijepi. Konačno, razočaran, želi se posvetiti istinskim vrijednostima. Uz pomoć anđela, raskida ugovor sa Mefistom.
Faust je metafora za vječitu borbu koju, u sebi, čovjek vodi između dobra i zla. Negiranje osnovnih moralnih vrijednosti kako bi se odao lagodnom životu, površnom i besmislenom, uvod je u tragediju.
Besmislenost toga, još je plastičnije opisao Bulgakov u svom djelu 'Majstor i Margarita'. U nekom kazalištu, Lucifer, za svoje mračne ciljeve, obećava džepove pune zlata ukoliko mu se gledaoci povinuju. Tako se i desi. Gledaoci presretni odlaze kućama, i kada počnu vaditi sadržaj džepova, nalaze jedino prašinu.
Piše: Emil Vlajki
Zlo kao evropska konstanta
Što Evropa nudi Srbiji ako se odrekne svega onoga što je suština njenog bića? Dakle, ako se odrekne Kosmeta, Rusije, pravoslavlja Republike Srpske. Nudi joj ulazak u njenu Uniju. Sve u svemu, pozlaćene iluzije koje ni prašine nisu vrijedne. Jer najgore od svega je to što joj nudi suvremeno zlo. Evropa je moderan Mefisto prepun zlih namjera.
U sjećanju su nam, na samom početku njegove vladavine, monstruozna djela Hitlera, posebno prema Židovima. Otimanje privatne imovine, tjeranje studenata sa sveučilišta, zabrana židovskih predstava, razbijanje njihovih radnji, njihova demonizacija preko medija… Danas, u 21. vijeku, Zapad sve to radi prema Rusima, u dlaku! Jedino još nije počeo spaljivati njihove knjige; za sada se samo zabranjuju!
Hitler, dakle, nije nikakva iznimka. On je, kako stvari sada stoje, duh Zapada.
Nemojte ni pomisliti da je to sve! Uzmimo svjetske burze u Londonu, Tokiju, NJujorku, Parizu…. Kada na njima padne cijena poljoprivrednih proizvoda za neki postotak, na desetine tisuća ljudi umire od gladi u zemljama u razvoju. Stvar je jednostavna. Ove zemlje su ekonomski bazirane na monokulturama. Prezadužene su i ovise jedino o prodaji svojih proizvoda. Kada na burzama padne njihova cijena, a one imperativno moraju vratiti dugove, ljudi umiru!
Ni to nije sve! Godišnji budžet SAD-a za „obranu“ je devetsto milijardi dolara, tri milijarde dnevno! Za taj jedan jedini budžet, riješili bi se problemi gladi u svijetu!
Idemo dalje. Zapad je učinio sve da osposobi ukrajinsku vojsku i nakon toga ju je gurnuo u rat sa Rusima. NJemu je bilo jasno da će Rusi izaći kao pobjednici, da će zemlja biti uništena sa bezbroj mrtvih i ranjenih. Da su se samo poštovali zaključci Minska 2, poštivanje autonomije Rusa u Ukrajini, ne ulazak Ukrajine u NATO, ukidanje odredbi kojima se onemogućava upotreba ruskog jezika i odricanje od obnove nuklearnog naoružanja, Ukrajina bi danas bila čitava i ne bi bilo rata! Ali, ne! Zlo Zapada, kojim se htjelo naškoditi Rusima i, na kraju izvući ogromne profite (vidi moju kolumnu: Politička ekonomija ukrajinskog rata) je nadvladalo.
Zašto je Srbija glasala protiv Rusije
Da, reći će pametnjakovići, ali Rusi su agresori jer su napali jednu suverenu zemlju. Ovo spada u crni humor. Amerika vodi agresivne ratove puna dva stoljeća (vojne i paravojne intervencije), i nikom ništa. Spomenimo samo, iz najnovije povijesti, rat protiv S. Vijetnama nakon lažiranog incidenta u Tonkinškom zaljevu. Pa Irak gdje su Iračani, navodno, proizvodili sredstva za masovno uništenja; ljudi umirali od gladi, nigdje nikakvog oružja! A SAD/NATO agresija na Jugoslaviju/Srbiju jer su Srbi, navodno, planirali da pobiju 400 tisuća Albanaca, „a već su pobili sto tisuća“? Svijet je šutio. Međunarodni su pravde, ne nadležan!? Ni spomena o histeriji prema Americi, a koja se danas vodi prema Rusima i Rusiji od strane Zapada!
Nikada neće biti potpuno jasno zbog čega je Srbija u UN glasala protiv Rusije. I zbog principijelnosti, i zbog pritisaka. Što se tiče drugog razloga, Srbija je pod pritiscima čitavo jedno stoljeće, i nikada nije savijala vrat pred Zlom koje se nad njom neprekidno nadvijalo. Ali, uvijek postoji prvi put!
Ovo o principijelnosti je neargumentirano i prilično patetično.
U prvom slučaju, Srbija je glasala da je Rusija agresor.
Samo par redaka o onome što svi znamo. Ukrajinski, antiruski nacisti su na Majdanu srušili legalno izabranu vlast. Zatim su masovno ubijali i spaljivali žive Ruse. Pobili su u jednom tjednu petsto Rusa oba spola i svih uzrasta i strpali ih masovnu grobnicu. Tijekom osam godina, pobili su u Donjbasu petnaest tisuća ljudi i mnogo više ranili. Ukrajinske, pronacističke vlasti branili su službenu upotrebu ruskog jezika (vidjeti izvještaje francuske novinarke An-Lor Bonel o zvjerstvima ne ruskih Ukrajinaca prema Rusima)). U siječnju 2022. godine, pred Donbasom se našlo sto tisuća elitnih vojnika spremnih da pobiju ostatak Rusa u Donjecku i Lugansku. Što je Rusiji preostalo da uradi, osim onoga što je uradila, nakon molbe ukrajinskih Rusa da im se pomogne? Ako se u takvoj situaciji to kvalificira kao napad na jednu suverenu zemlju, onda je i Izrael, formalno gledano, u sličnoj situaciji, bio agresor 1967. godine, jer je napao tri suverene zemlje istovremeno.
Preventivni rat nije nešto što su izmislili ni Izraelci, ni Rusi. Već je 1625 godine, Hugo Grocius piše o pravu države na samoobranu uključivanjem prava na prisilno spriječavanje napada.
Vratimo se glasanju Srbije. Kao prvo, ona se uopće nije obazirala na ovaj monstruozni kontekst. Formalno, Rusi su napali jednu suverenu zemlju, i točka! Iza ovakvog stava stoji slijedeće: „Ako tako ne postupimo, onda opravdavamo i NATO agresiju na našu zemlju 1999. godine.“ I tako stižemo do odnosa između dobra i zla.
Te dvije vojne intervencije, suštinski nisu usporedive. Amerika je lagala kada je rekla da mora intervenirati zato jer će Srbi pobiti 400 tisuća Albanaca, a već su pobili sto tisuća!? Pored toga, izmislili su i Račak kao direktan povod za napad! Za razliku od njih, Rusi ni u čemu nisu lagali. Za počinjena zvjerstva prema Rusima, svi su znali, a ukrajinski napad na Donbas koji bi slijedio masakrom Rusa bio je evidentan. Tako je bilo i evidentno gomilanje egipatskih trupa na Sinaju na granici s Izraelom; znalo se što će slijediti: masakr Židova!
Srbija, dakle, nije imala ni moralno ni činjenično pravo da glasa da je Rusija agresor. Ona je, po svom biću, zemlja koja se neprekidno suprotstavljala zlu. Ovaj put, to nije bilo tako.
Uzgred, rečeno, tri četvrtine svijeta nije osudilo Rusiju!
Što da čovjek kaže o glasanju Srbije da se Rusija istjera iz Savjeta UN o zaštiti ljudskih prava. Bez ijedne, jedine neovisne istrage o Buči gdje su, navodno, Rusi počinili genocid, kopiranom Račku. Svi „dokazi“ su bili zapadni. Ruski argumenti uopće nisu bili razmatrani!? Srpske vlasti tvrde da su htjele biti suzdržane, ali, eto, „pritisak“ (neka nafta je bila u pitanju). Jadno!
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) May 31, 2022
Idealizam protiv materijalizma
Ruski filozof Berđajev je napisao da je u svom čistom, utopijskom obliku, komunistička revolucija mogla biti izvedena jedino u Rusiji. Ne bi pogriješio da je isto napisao i za Srbiju.
Putin je otjelovljenje iskrenosti kada se radi o njegovoj antiimperijalističkoj borbi. Istovremeno je i jedan ad najvećih ruskih vladara; isto kao i Petar veliki i Katarina velika.
Putin se obratio na godišnjoj Minhenskoj bezbednosnoj konferenciji 10. marta 2007. On je direktno napao ideju toliko popularnu u Sjedinjenim Državama tokom 1990-ih i ranih 2000-ih da je međunarodni sistem jednopolaran i da je moć Vašingtona neosporna.
Putin je odlučno odbacio taj model. Implicitno govoreći o vojnim intervencijama predvođenim SAD na Balkanu i u Iraku, on je izjavio: „Danas smo svjedoci gotovo neograničene upotrebe sile - vojne sile - u međunarodnim odnosima, sile koja gura svijet u ponor trajnih sukoba.” „I naravno“, nastavio je Putin, „ovo je izuzetno opasno. To rezultira činjenicom da se nitko ne osjeća bezbjedno.!“
Putinov govor u Minhenu bio je važno diplomatsko upozorenje Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima da je strpljenju Rusije po pitanju širenja NATO-a došao kraj.
„NATO je postavio svoje snage na naše granice“, iako za sada „uopće ne reagiramo na te akcije“. Širenje NATO-a, naveo je on, „predstavlja ozbiljnu provokaciju koja umanjuje nivo međusobnog povjerenja. I imamo pravo da se zapitamo: protiv koga je ova ekspanzija namijenjena? I šta se desilo sa uvjeravanjima naših zapadnih partnera nakon raspada Varšavskog pakta?“
Nakon pripremljenog govora, Putin se suočio sa gomilom uglavnom neprijateljski orijentiranih pitanja i zapažanja. Jedno koje je postavio njemački učesnik je bilo tipično za kratkovidi pogled koji dominira zapadnim spoljnopolitičkim establišmentom, piše Kejto institut.
Što se tiče „vašeg mišljenja o NATO i širenju NATO, pojavom koju smatrate opasnom za Rusiju. Da li biste se složili da ova pojava u praksi nije ekspanzija, već samoopredeljenje demokratskih država koje to i same žele?“ I što NATO ima problem da prihvati države koje ne iskažu ovu spremnost? Mogli biste da prihvatite da su zahvaljujući NATO ekspanziji istočne granice postale pouzdanije, bezbjednije.
Putin je očigledno na stvari gledao drugačije.
„Uz poštovanje prema demokraciji i širenju NATO Pakta. NATO nije univerzalna organizacija, nasuprot Ujedinjenim Nacijama. To je prije svega vojna i politička alijansa, vojna i politička!“
Štoviše, njegove brige i primjedbe išle su dalje od prostog širenja članstva u NATO Paktu. Veće sumnje prosto su zračile iz njega kada je upitao „zašto je neophodno postaviti i vojnu infrastrukturu na naše granice tokom te ekspanzije?“
Bezbjednosna Konferencija u Minhenu 2007. godine trebalo je da obriše sve sumnje oko toga da li Rusija na NATO politiku gleda globalno i da li vidi nezaustavljivi marš ka istoku kao prijetnju i provokaciju. Putin je upozoravao zapadne vođe da promijene kurs. U retrospektivi, to je moguće bila posljednja prilika da se izbjegne novi hladni rat između Zapada i Rusije.
Sve što je Putin rekao 2007. godine, to govori i danas. On je iskren i pošten. Najveći dio Srba govori i misli isto. I kod Srba i kod Rusa, usađen je slogan 'Bože pravde'. Zato je sadašnje balansiranje vlasti u Srbiji između Istoka i Zapada, između ruskih energenata i njemačkih investitora, pogrešna dilema! Ovdje se radi o odnosu Dobra i Zla, između ljudske budućnosti i dekadentne Evrope bez identiteta, sluškinje anglosaksonskih zemalja na čelu sa SAD čija je moć na zalazu. Za nadati se, da će u ovim neizvjesnim vremenima, Faustovska Srbija, razapeta između dobra i zla, konačno, ipak sačuvati svoj izvorni identitet.
BOŽE PRAVDE!
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
