Piše: DŽevad Galijašević
Ubistvo Muhameda Zoavahrija (Zouari) u Tunisu nije bila važna vijest u Bosni i Hercegovini a još manje na Balkanu. Patuljaste državice nastale raspadom Jugoslavije nisu ni u primisli imali ideju da raspravljaju sa takvom globalnom silom kao što je Izrael, pa tako i ta ubistva i likvidacije, koje je Mosad izvodio u Islamskom svijetu vješto je uklanjano iz medija.
Kad je riječ o globalnim, američkim i britanskim medijima (CNN, CBC, NBC, Fox News, New York Times, Washington post, BBC, Guardian...) oni su svakako bili u apsolutnom vlasništvu krupnog jevrejskog kapitala: Rockefelera i Rotshilda, pa tako se o ovim likvidacijama organizovano šutilo.
U početku su samo mediji u Tunisu pisali o ubistvu inženjera Zouvahrija (Zouari), i to nije predstavljalo nikakav povod za ozbiljne istrage. Ali kada se mimo svih očekivanja u cijelu priču uključio opozicioni The Times of Israel, stvar je postala puno ozbiljnija.
Mediji u Hrvatskoj, tu krvavu balkansku priču objavljuju tek 13. marta 2018. godine kada je, po obimnoj dokumentaciji osumnjičeni Sarajlija, Alem Čamdžić (46) uhapšen na zagrebačkom aerodromu prilikom presjedanja sa leta iz Sarajeva na onaj za Beč. Od tada je u ekstradicionom pritvoru čekao ishod postupka u kojem je hrvatsko pravosuđe trebalo odlučiti hoće li ga izručiti Tunisu zbog učešća u ubistvu državljanina Tunisa, bivšeg pilota, inženjera Mohammeda Zoavahrija (Zouari).
Time se priča nije završila. Postojala je i druga osoba, za kojom su također tragali u Tunisu. Riječ je o prilično tajanstvenoj ličnosti, bez poznate biografije u medijima, po imenu Elvir Šarac (38), takođe Bošnjak i državljanin BiH.
Vlasti u Sarajevu, posebno tada, ni na koji način, nisu otkrivale javnosti u zemlji bilo kakvu informaciju o hapšenju državljanina BiH i navodima da bi on mogao biti umiješan u ubistvo navodnog Hamasovog stručnjaka za bespilotne letjelice, koga su zbog takvih aktivnosti nadzirali Izraelci, odnosno njihova tajna služba Mosad. I na kraju ga ubili iz Sarajeva.
Ironija sudbine i ove likvidacije je u tome da su pilota ubili pomoću „Čamca“.
Alema Čamdžića je taj nadimak „Čamac“ pratio i tokom rata od 1992. do 1995. godine kada je kao diverzant AR BiH ratovao na području Sarajeva. Navodno je slovio za opasnog diverzanta specijalizovanog za upad iza ratnih linija koje su držale snage Vojske Republike Srpske, gdje je iza sebe ostavljao haos, žrtve i razaranja. Od jeseni 1992. godine Čamdžić je postao pripadnik posebne policijske formacije MUP-a R BiH.
Sarajevski režiser Pjer Žalica je tim povodom, snimio dokumentarni film o ratnom putu Alema Čamdžića pod nazivom "Čamac". Taj film je do prije dva mjeseca bio dostupan na YouTube, ali ga tamo više nema. I na kraju: po završetku rata, Čamdžić je postao profesionalni vojnik a njegovi poznanici iz tog razdoblja, tvrde, kako je nakon toga počeo sarađivati s američkom tvrtkom Military Professional Resources Inc. (MPRI) koja je bila zadužena za obuku tadašnje vojske Federacije BiH i koja i danas stoluje u Ministarstvu odbrane BiH pod imenom „Egbility“ utičući za potrebe NATO-a na ukupno odbrambeno-bezbjednosno okruženje u zemlji.
Nakon ovih poslova, Čamdžić je zastupao izraelsku kompaniju koja se bavila prodajom opreme za prisluškivanje i komunikacijskih sredstava. Potom je otišao iz BiH, a prema svjedočenjima osoba koje su ga povremeno sretale u Sarajevu, govorio je kako radi u Iraku za zapadne agencije koje obučavaju lokalnu vojsku. Prije nego što su Čamdžića 8. maja 2018. u utorak doveli na sud, zgradu su okupirali teško naoružani interventni policajci. Pokrili su svaki kutak zgrade i dvorišta, a uhapšenog su uveli na stražnji ulaz. Kako se neslužbeno doznalo već tada, Čamdžić se protivio izručenju kao i njegov advokat Krešimir Škarica. Postupak u Hrvatskoj se vodio po međunarodnoj, interpolovoj potjernici, a ne po „europskom uhidbenom nalogu“, što podrazumijeva da postoje još dvije instance koje to moraju odobriti. To su Vrhovni sud Republike Hrvatske i ministar pravosuđa.
Odluka suda bila je hrabra i očigledno zasnovana na Ustavu Hrvatske i zakonu.
U svojoj odluci Županijski sud u Velikoj Gorici navodi da su ispunjene sve pretpostavke da se Čamdžića, BiH državljanina s prebivalištem Sarajevu, izruči Tunisu, koji ga u skladu sa svojim zakonom tereti za terorizam. Čamdžić, koji je prema pisanju medija, već označen kao neko ko je „radio“ za izraelski Mossad, je uhapšen po međunarodnoj potjernici 13. marta 2018. godine na zagrebačkom aerodromu Dr. Franjo Tuđman, a dan poslije određen mu je ekstradicijski pritvor i od tada je u Remetincu. Izručenju se protivio, a porekao je i počinjenje djela za koje se tereti.
Sud u Velikoj Gorici naveo je da je Tunis molbu za Čamdžićevim izručenjem poslao u zakonom predviđenom roku, te da je ta molba “sastavljena u skladu s odredbama članka 43. stavak 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, te sadrži sve podatke iz članka 8. stavak 3. istog Zakona.”
Na Čamdžićeve prigovore da bi u slučaju izručenja Tunisu mogao biti mučen te pogubljen jer Tunis ima moratorij na smrtnu kaznu od 2015. godine, u rješenju suda se navodi da je Ministarstvo pravosuđa u Vladi Republike Hrvatske provjeravalo te navode te da im je iz Tunisa odgovoreno kako je od 2015. godine “propisano da se smrtna kazna zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju 20 godina”. Na direktan upit Ministarstva pravosuđa o izricanju i provođenju smrtne kazne u Tunisu, dostavljen je odgovor iz koga proističe da smrtna kazna u Tunisu nije izvršena od 1992. godine.
Velikogorički sud je pojasnio i da se krivično djelo za koje se Čamdžić tereti, prema važećim tuniskim zakonima, može podvesti pod terorizam za što je u Tunisu zaprijećena kazna od tri do 15 godina zatvora. Sud se u odluci o izručenju Čamdžića osvrnuo na način na koji je djelo, prema opisu tuniskih vlasti, počinjeno.
U rješenju suda posebno je naznačeno da: ''način izvršenja krivičnog djela, dolazak u stranu državu zajedno s još jednim počiniocem, upotreba oružja s prigušivačem, radnje poduzete radi organizovanja prilike za izvršenje djela (praćenje, korištenje više vozila), mjesto izvršenja – cesta kao javna površina i vrijeme kada se događaj zbio, likvidacija sa dvadeset metaka i pokušaj prikrivanja ranijim odlaskom iz hotela u kome su boravili; ukazuju da se radilo o pripremljenoj i osmišljenoj akciji usmjerenoj ka zastrašivanju stanovništva i ozbiljnom narušavanju ili uništavanju osnovnih ustavnih, političkih, privrednih ili društvenih struktura države, pri čemu je i nastupila smrt jedne osobe...“
Prema mišljenju velikogoričkog suda, sve opisano može se prema tuniskim zakonima podvesti pod terorizam, pa je odlučeno da nema prepreka za Čamdžićevo izručenje Tunisu. Sarajevski mediji su reagovali „trenutno“ objavljujući odbranašku i patetičnu, izjavu okrivljenog:
“Nemam nikakve veze s onim što se dogodilo u Tunisu, odnosno s ubistvom Mohammeda Zoawahrija. Ja nikada u svom životu nisam bio kažnjavan i zato mi je sve ovo što se događa izuzetno šokantno. Ja sam porodični čovjek. Imam suprugu i djecu koju nastojim odgajati u pozitivnom pravcu”, rekao je Alem Čamdžić protiveći se izručenju Tunisu i zahtijevajući da bude izručen svojoj matičnoj državi Bosni i Hercegovini.
Uslijedio je, neviđeni ali jedini mogući rasplet ove situacije, uz pomoć i angažman Izraelske vlade, NJemačke i Sjedinjenih Američkih Država.
Na zahtijev Bosne i Hercegovine, Hrvatsko ministarstvo pravde donosi odluku da ovog, slavnog državljanina BiH, isporuči, njegovoj matičnoj državi koja je u svjetu poznata po spremnosti da čtiti svoje teroriste i ubice.
Dolazak Čamdžića u Sud Bosne i Hercegovine bio je izrugivanje međunarodnom pravu i bezbjednosti: Država BiH je u stvari, zatražila svoga specijalca, samo da bi sud u Sarajevu odlučio da neće dozvoliti izručenje Čamdžića Tunisu jer BiH nema bilateralni sporazum sa Tunisom o izručenju svojih državljana i pravnoj saradnji
O Elviru Šarcu, drugom učesniku ubistva Mohammeda Zouarija, za kojim tragaju u Tunisu, zasad nema nikakvih informacija. On je odmah nestao pa kada je Alem Čamdžić isporučen Sudu Bosne i Hercegovine i ekspresno oslobođen i on se pojavio u sudu, i također, nakon pola sata, pušten na slobodu.Tužilaštvo BiH nije nikada provelo istragu o ovom predmetu niti su bezbjednosne agencije učinile i najmanji korak u cilju rasvjetljavanja brutalne likvidacije, za koje su optuženi državljani BiH i čije hapšenje je tražila Vlada Tunisa raspisujući cvenu Interpolovu potjernicu za njima.
Alem Čamdžić i Elvir Šarac, dobli su nove identitete i nove lične dokumente, već u kriminalnoj domovini Bosni i Hercegovini i sa novim dokumentima i novim identitetima, mogli su i dalje vršljatti i ubijati po islamskim zemljama. Sada je tome kraj u Iranu.
Islamska Republika Iran traži podatke na sve strane i traga za njima istovremeno, izdajući nalog za ozbiljniju provjeru svih lica koji kao državljani BiH ulaze u Iran.
Zašto o tome ne pišu mediji ni u Sarajevu ni u Srbiji? Vjerovatno imaju važnija posla od toga da dokazuju, kako je režim Alije Izetbegovića, koristeći stranku, policiju i vojsku, stvorio armiju bezobzirnih ubica i fanatika vrlo uvježbanih da ubijaju bez izuzetka a posebno muslimane. Taj posao su naučili još davnih devedesetih oko Bihaća, Cazina i Kladuše a znanje utvrdili na ratištima Avganistana, Iraka, Sirije i Libije.
Više tekstova DŽevada Galijaševića pročitajte OVDE.
Izvor: Pravda
