Piše: Igor Damjanović
Po onome što smo mogli pročitati u medijima i čuti od zvaničnika u Varšavi i Kijevu, Poljska je od početka rata Ukrajini dostavila oružje u vrijednosti preko 2 milijarde dolara. Dobar dio ovog oružja, posebno onog sovjetskog porijekla, je doniran. Samo do kraja aprila mjeseca, Poljska je ukrajinskoj armiji dostavila prenosne PVO sisteme Perun, bešumne minobacače, čak 200 tenkova T-72 i stotinjak drugih oklopnih vozila. To što je ukrajinska avijacija i dalje aktivna, uprkos tome što su njeni gubici praktično dostigli brojno stanje aviona na početku rata, podgrijava spekulacije da su poljski MiG-ovi 29 uprkos zvaničnom negiranju ipak završili u Ukrajini.
Krajem maja iz Poljska je u Ukrajinu poslala i 18 samohodnih haubica Krab, kalibra 155 mm i dometa do 40 km. U junu je potpisan ugovor o prodaji još 60 komada oružja ovog tipa vrijedan oko 700 miliona dolara. Ne treba zanemariti ni značaj ogromnih količina municije, kompatibilne za sovjetsko oružje koje je Poljska isporučila Ukrajini. Jedina fabrika municije na teritoriji Ukrajine nalazi se u Lugansku i punih 8 godina nije pod kontrolom vlade u Kijevu. Deficit municije ukrajinske armije i njena nabavka bio je povod brojnih afera i korupcionaških skandala tokom poslednjih 8 godina. Pored materijalne pomoći, postoje spekulacije da blizu 2000 poljskih plaćenika ratuje na strani ukrajinske armije. Borci Milicije DNR pričali su mi da u okolini Donjecka djeluju samostalne poljske jedinice. To su pokušali da potkrijepe tvrdnjom da redovno hvataju komunikaciju na poljskom jeziku. Snage DNR optužuje Poljake da aktivno učestvuju u minobacačkim i artiljerijskim udarima po Donjecku, u kojima masovno gine civilno stanovništvo.
Ruska armija do sada je uništila više poljskih tenkova T-72 doniranih Ukrajini. Prema tvrdnjama Moskve između 200 i 300 Poljaka likvidirano je na bojnom polju. Pored direktne pomoći, prodaje savremenog oružja i slanja plaćenika pojedini politički jastrebovi u Varšavi, šalju opasne poruke o tome da bi Poljska mogla nad Ukrajinom da proglasi zonu zabranjenog leta, ili da pošalje regularnu armiju u Zapadnu Ukrajini, što bi snagama režima u Kijevu omogućilo da vojsku odatle prebaci na front. Poljska ratom prijeti i Bjelorusiji, ukoliko se tamošnja armija direktno uključi u ratni sukob u Ukrajini, što bi bilo apsolutno očekivano ukoliko se na meti ukrajinske dalekometne artiljerije i hvaljenih bacača raketa HIMARS nađu ciljevi u Bjelorusiji.
Na sreću za sada poljske prijetnje predstavljaju mrtvo slovo na papiru. Međutim, među ratnim jastrebovima u Moskvi ima onih koji upravo priželjkuju poljsko uplitanje u sukob, jer bi tada kako smatraju ruska armija i po Ukrajini i po Poljskoj udarila svim raspoloživim kovencionalnim arsenalom. Mnoga savremena oružja ruska armija u Ukrajini nije do sada koristila, ili ih je upotrijebila tek pokazno. Takođe, nema informacija da su do sada dejstvovali moćni strateški bombarderi Tu-95 i Tu-160, sposobni da nose 18 tona bombi. Ukoliko Poljska prva napadne Bjelorusiju, nepoznanica je kako bi se držao NATO. Ofanzivne akcije SAD, Velike Britanije i država satelita protiv Iraka 2003. nisu dobile podršku NATO-a zbog protivljenja Francuske i NJemačke, dok Turska u operacijama u Siriji nije ni tražila pomoć NATO saveznica. Ipak u konkretnom slučaju teritorija NATO članice Poljske bila bi izložena direktnim udarima ruske i bjeloruske armije. Stoga, po svoj prilici ovo je još jedna prazna prijetnja zvanične Varšave, jer zemlje koje u NATO paktu vode glavnu riječ, još su daleko od spremnosti za direktnu vojnu konfrontaciju sa Rusijom.
Kvalifikaciju Poljske kao «hijene Istočne Evrope» mnogi danas pripisuju Vinstonu Čerčilu. Ukoliko se vratimo 84 godine unazad, susrećemo se sa još jednom malignom ulogom Poljske u prelomnim momentima svjetske istorije. Kada je postalo izvjesno da će britanski premijer Nevil Čemberlen i Eduard Daladije potpisati ponižavajući Minhenski sporazum sa Hitlerom i dozvoliti okupaciju Čehoslovačke, ogorčeni Edvard Beneš za pomoć se obraća Staljinu. Zanimnjivo je da su bez obzira na ideološke razlike, čehoslovački predsjednik i sovjetski vožd gajili specifične, gotovo prijateljske odnose. Sam Beneš informisao Staljina da, prema saznanjima čehoslovačke diplomatske misije u Moskvi, maršal Tuhačevski i grupa oficira spremaju državni udar. Ove informacije Staljin je shvatio ozbiljno i na osnovu njih pokrenuo čistku u vojnom i poltičkom rukovodstvu, u istoriji poznatu kao Velika represija. Danas ima istoričara koji tvrde, istina bez relevantnih izvora, da je dokumente o zavjeri Tuhačevskog falsifikovao Abver i podmetnuo Benešu.
Staljin je na Benešovu molbu odgovorio ekspresno i ponudio da Crvena armija odmah zaposjedne granice Čehoslovačke prema NJemačkoj. Ograničavajući faktor predstavljalo je nepostojanje zajedničke čehoslovačko-sovjetske granice. Stoga, sovjetske vlasti bile su prinuđene da se obrate Poljskoj, sa molbom da njihove trupe dobiju dozvolu za prelaz poljske teritorije kako bi pomogli Čehoslovačkoj. Međutim, vlada u Varšavi odgovorila je Staljinu da će „svaki ulazak Sovjetske armije na poljsku teritoriju smatrati objavom rata.“ Za ovaj egoistični potez Poljska od nacista nagrađena Tešinskom oblasti.
Takođe, kada se u istoriografiji i žurnalistiki govori o Paktu Ribentrop – Molotov i podjeli Poljske, uglavnom se prećutkuje u koje je to «poljske» gradove na jesen 1939. ušla Crvena armija. Ako ih na karti svijeta potražite naći ćete da je Viljnus danas prestonica Litvanije, da se Brest nalazi u Bjelorusiji, a da je Lavov bio i ostao kolijevka ukrajinskog nacionalizma. Dakle, Crvena armija 1939. zauzela je samo one oblasti danas su sastavni djelovi Bjelorusije, Litvanije i Ukrajine, a predstavljali su teritorije sa izarazitom poljskom manjinom, koje su nakon poraza boljševika u ratu sa novoformiranom poljskom državom (1919-21) pale pod jurisdikciju vlade u Varšavi.
Kada Zapadna Ukrajina, do Prvog svjetskog rata teritorija Austrougarske, ulazi u sastav Poljske 1921. godine, Stepan Bandera, glavni ideolog ukrajinskog nacionalizma imao je 12 godina. Zbog terorističkih aktivnosti, koje su uključile i atentat na poljskog ministra unutrašnjih poslova, sud u Varšavi je 26-ogodišnjeg Banderu osudio na smrt. Kazna je kasnije preinačena u doživotnu robiju. Nacističku okupaciju Poljske otac savremene Ukrajinske nacije dočekao je zatvoru. Hitler Banderu pušta na slobodu i koristi kao istaknutog saradnika tokom priprema za napad na SSSR. Banderini planovi o stvaranju marionetske ukrajinske države, po ugledu na NDH i Slovačku, nacistima nisu bili prihvatljivi.
Nakon nekoliko mjeseci idile, nacisti Banderu stavljaju su ga u kućni pritvor, a potom i u logor. Nakon oko 2 godine zatočeništva, na jesen 1944. Stepan Bandera je oslobođen i ponovo stavljen u Hitlerovu službu. Staje na čelo Organizacije ukrajinskih nacionalista – OUN. Sa nacistima blisko sarađuje do kraja rata, nakon čega biva korišćen od strane zapadnih službi. Agenti KGB-a likvidirali su ga 1959. u Minhenu.
Roman Šušhevič, rođen je i odrastao na istom podneblju i vremenu kao i Bandera. Ipak, znatno ranije regrutuje ga Avber. Šušhevič direktno učestvuje u borbama tokom njemačkog napada na SSSR kao zamjenik komandanta jurišnog bataljona Vermahta. U julu 1942. Gestapo hapsi u Kijevu Šušheviča i nakon pola godine pušta ga na slobodu. Nacisti ga instaliraju za komandanta Ukrajinske ustaničke armije (UPA). Poslije sloma svojih nacističkih pokrovitelja, Šušhevič nastavlja sa gerilskom borbom protiv sovjetske vlasti sve do svoje pogibije 1950. godine.
Iskonsku mržnju prema Poljacima Bandera i Šušhevič nisu zaboravili ni u okolnostima. Samo u Volinskoj oblasti, borci UPA su tokom 1943. i 1944. masakrirali oko 100.000 Poljaka. Zvjerstva UPA nad poljskim stanovništvom Zapadne Ukrajine uporediva su samo za zločinma ustaša u NDH. Prilikom posjete Glavnom štabu NATO-a, u aprilu 2016, nisam mogao da odolim da našeg domaćina, tada visokog funkcionera alijanse Roberta Pšela ne pitam sledeće: „Kako vi kao Poljak gledate na to što su Bandera i Šušhevič posthumno odlikovani najvećim državnim priznanjem, Ordenom Heroja Ukajine?“ Kisjelog izraza lica Pšel mi je odgovorio: «Lično sam zgrožen tim postupkom, ali šta da radimo kada Ukrajinci drugih nacionalnih heroja prosto nemaju.!»
Dakle, da bi razmumjeli sadašnju prirodu «bratskih» odnosa Poljske i Ukrajine, pokušajmo da hipotetički da pretpostavimo da sjutra Srbija podrži Hrvatsku, ali ne sadašnju koja ima zvaničan otklon od NDH, već Hrvatsku koja bi najveća državna odlikovanja dodijelila Anti Paveliću i Maksu Luburiću.
O stanju na frontu saznajte OVDE.
Izvor: Pečat
