Piše: DŽevad Galijašević
Dan, u kome najviše vjerske vođe koje podržavaju i terorizam, budu priznale agresivan i osvajački karakter svoga razumijevanja vlastite vjere; kada zatraže oprost za bombaše samoubice, siledžije koje ubijaju civile i djecu po školama, ulicama, trgovima, u gradskom i međunarodnom prevozu i kad odbace, izmišljene i prljave, lažne svete ratove i lažni džihad, pokrenut u ime Kur’ana, biće to dan napretka, dan kad će se raspršiti legitimne sumnje brojnih naroda vezane uz monoteizam koji prinosi žrtve, dan u kome će islam ponovo krenuti putevima renesanse i biti ogromno teološko, političko i filozofsko gradilište koje se otvara.
Da do toga nikada ne dođe, razni autoritarni režimi, često uz podršku Zapadnih država i njihovih tajnih službi, stvarali su i restruktuirali, reformisali i reorganizovali mnoge terorističke organizacije, među kojim je, Al-Kaida bila najvažnija i najgora.
Za nju, njene vođe i njene tvorce, svi ratovi koji se vode u islamskom svijetu neprekidno, nisu ništa drugo, nego odvratni, prljavi poslovi koji sa vjerom i vjerskim interesima nemaju ništa zajedničko. Zato se sve priče o sudbni islamskog svijeta vrte oko Al-Kaide, kao simbola utjerivanja straha i terorizma.
Ta priča nije nikada bila jednostavna a započela je krajem 1980. kada je "Islamska Banka za Razvoj", sa sjedištem u DŽedi, (Saudijska Arabija), funkcionisala i kao sekretarijat Konferencije Islamske Organizacije. Kako bi učesnici Konferencije, iz raznih islamskih zemalja stalno bili u kontaktu i dogovarali se o svim poslovima, što je uključivalo i stalne dogovore oko cijene nafte, ali i sve drugo od zajedničkog interesa za zemlje članice, kupljen je poseban kompjuterski sistem sa posebnim softverom. Sistem je bio daleko jači nego što su tada bile potrebe Konferencije, pa je dio memorije korišćen kao baza podataka Islamske Organizacije.
Zemlje članice pristupale su ovoj bazi podataka telefonom, razmenjivali elektronsku poštu i koristile je kao svoj Intranet. U to doba, sistem su koristili i islamski biznismeni, njihovi poslovni partneri i zainteresovane vlade država članica kao i njihove ambasade širom sveta. Baza je bila podjeljena u dva dijela: informacijsku datoteku gde su učesnici mogli da pokupe odredjene potrebne informacije i šalju ih dalje, i datoteku sa memorisanim odlukama donetim na prethodnim sastancima. Te datoteke su na arapskom nazivane "Q eidat il-Maaloomaat" i "Q eidat i-Taaleemaat." Obe datoteke su bile smještene u jedinstvenoj datoteci koja je na arapskom glasila "Q eidat ilmu'ti'aat". To je značilo "jedinstvena baza podataka". Pojednostavljeno, Arapi su ovo zvali samo - "baza" i za to su koristili reč - "al Qaida", što u prevodu upravo znači - BAZA.
Pristup islamskoj bazi podataka, odnosno "al Kaidi", bio je moguć mnogim islamskim grupama, udruženim po raznim osnovama, pa je logično da je "bazu" koristio i Osama bin Laden, tada, član moćne bankarske i građevinsko preduzetničke porodice u poslovnom svjetu. Zbog toga što su "bazu" koristile i "zle države", i neke terorističke grupe su počele da je koriste kako bi razmjenjivale svoje elektronske poruke. Tako je preko "al kaide" išla i elektronska pošta koju su mudžahedini angažovani u Avganistanu, Libiji i Libanu, razmjenjivali sa svojim porodicama u raznim zemljama. Komunikacija je obavljana preko posebnog interfejsa, tako da je bila zaštićena. U te "zle države" uključila se i Saudi Arabija u doba kad je Osama bin Laden radio kao saradnik CIA u Avganistanu i kad je koristio "al Kaidu" za slanje tajnih i šifrovanih poruka.
Iz te činjenice, da postoji doba, u kome je "al Kaida" bila samo baza podataka, koju je izmedju ostalih koristio i Bin Laden, pokušalo se nametnuti uvjerenje, da "al Kaida" i nije teroristička organizacija i da nikad nije bila u vlasništvu niti pod kontrolom Bin Ladena i Zavahirija, što je bila samo smišljena američka propagandna akcija i medijska manipulacija.
Iako je za Osamu bin Ladena rat u Avganistanu bio tačka na kojoj on i njegova organizacija Maktab al-Hidamat izlaze na terorističku scenu ipak je sve postalo ozbiljnije, kada kao al-Kaida, kroz saradnju sa Zapadnim službama u Bosni, konačno uobličava ideja i akciju organizovanog nasilja koje daje političke rezultate. Tako će nastati, na Zapadu odomaćen pojam „Bijela al Kaida“ koji nikad nije služio označavanju „bakrenih“ i „tamnoputrih“ radikalnih islamista, afro-azijskih doseljenika u Francuskoj i Velikoj Britaniji, već se odnosio na „bijele“ bosanske muslimane. Istina je, do početka „bosanskog rata devedesetih“, islamske terorističke organizacije i pojedine islamske države koje su sponzorisale terorizam, djelovale uglavnom samostalno i među njima nije bilo izražene povezanosti niti sinhronizovanih aktivnosti. Praktično, iz „Bosanskog rata“ islamski terorizam je izašao financijski, kadrovski, tehnički, organizacijski i u svakom pogledu jači. Može se konstatovati da od tada nastupa novo poglavlje u djelovanju i organizovanju islamskog terorizma, te da je taj vid političkog nasilja bio pravi pobjednik ovog rata Ta pobjeda, međutim, dovela je do preispitivanja uloge jedne takve organizacije i duboke podjele između Osame bin Ladena i njegovog zamjenika Aymana al Zavahirija. Uprkos Dejtonskom sporazumu ili zahvaljujući baš njemu, Al kaida je dobila svoj vjerski prostor, „Baza“ je dobila svoju bazu sa autohtonim evropskim stanovništvom, za nesmetano djelovanje i širenje mreže te je uz podršku institucija vlasti u Sarajevu otvorila vrata partnerskim odnosima i koordinisanju raznih vrsta vojno-političkih aktivnosti i obavještajno-bezbjednosne, diplomatsko-političke i ekonomske saradnje sa zapadom, tako da je sporazum o miru između tri naroda u BiH, bio istovremeno i sporazum o nesmetanom i sa zapada podržanom, vojno-političkom djelovanju al Kaide.
Ponesen uspjehom u Bosni, Osama bin Laden je smatrao da je organizacija sada dovoljno snažna i da joj ne trebaju savezništva sa najvećim neprijateljima Islama: Amerikom, Velikom Britanijom i Izraelom. Da bi ideeološki trasirao taj put al-Kaide, Osama će uz pomoć arapske uleme pripremiti fetvu - Organizovanje svjetskog fronta protiv Židova i Krstaša“. Zavahiri je prešutio ovu fetvu iako je nije prihvatao: kao dugogodišnji, istaknuti član Muslimanske braće, Zavahiri je u prvi plan stavio obračun sa muslimanskim vladama i rušenje sekularnih režima na Bliskom i Srednjem Istoku. Strategiju su podržali Amerikanci, Britanci i Izraelci, smatrajući da utvrđivanje takvih prioriteta za al-Kaidu će značiti „ubijanje muslimana“ uz zadržavanje fokusa i akcija na Kavkazu i Balkanu, što znači nastavak rata sa pravoslavnim hrišćanima. To je bila glavna razlika između Bin Ladena i Zavahirija, u razumijevanju interesa muslimana.
„Amarika je carstvo zla a Britanija i Izrael terorišu, pljačkaju i ponižavaju muslimane– cjeli umet“, tvrdio je Osama bin Laden.
Sve terorističke akcije koje je on odobrio išle su u tom pravcu: napad na američku vojnu bazu u Dahranu u Saudijskoj Arabiji 1996.godine, napad na američki razarač US Cole u jemenskoj luci u Adenu 1997.godine, napadi na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji, u Dar es Salamu i Najrobiju, 1998.godine doveli su do više stotina ubijenih i par hiljada ranjenih.
Ali, tada i Zavahiri, u savezu sa američkom saradničkom mrežom radikalnih i lojalnih „bosanskih mudžahedina“, izvodi „akciju nad akcijama“, u suštini dogovoreni napad na Sjedinjene Američke države; na NJujork. Ovo je odstupalo od osnovne strategije bin Ladena, koji je smatrao da iz Islamskog svjeta treba protjerati zapadne neprijatelje i da ih tu treba napadati. Zato bin Laden, u izjavama o napadu 11/9.na VTC i Pentagon, ističe da ne zna ko je to uradio ali da, uopšte ne sumnja u činjenicu, da je Amerika tako našto zaslužila, svojim djelovanjem i ponašanjem na međunarodnoj političkoj sceni.
Osama bin-Laden je bio svjestan da Zavahiri nastavlja saradnju sa amerikancima i da je napad 11/9 dogovoren. Zbog toga, on odlazi u Avganistan (u Kanadahar), kod provjerenog saveznika Mula Muhameda Omara, vođe Talibana.
Za to vrijeme, Zavahiri, udružen sa Amerikancima provodi likvidacije u al-Kaidi, istaknutih kadrova lojalnih bin Ladenu.
Već 7. juna 2006. u Iraku će biti ubijen Abu Musab al-Zarkavi a njegova Al-Kaida Iraka, udružena sa “Jamat Jayš Ahl al-Sunah va-al-Jamah” (JJASJ) tzv. Narodnom sunitskom vojskom koja je bila aktivna u Bagdadu, Samari i Diyali. Ebu Bekr el Bagdadi i JJASJ 2006. godine daju zakletvu (priključuju se) organizaciji “Majlis Šura al-Mudžahidin” (Mudžahedinsko vijeće šure), koja je u osnovi organizacija s gotovo istim stavovima i učestvuju u formiranju “Devletul Iraki“ tj. „Vlade Iraka“- Praktično, upravo ova organizacija je na zapadu, zbog lošeg prevoda, postala „ISI“, („Islamik Stejt of Irak“), čiji je lider bio Abu Omar al-Bagdadi koji je umro 2010. godine. „Devletul Iraki“ abu Omara al-Bagdadija, će postati temelj izgradnje novog terorističkog strašila: DAEŠ/ISIL-a.
Te iste godine, 30. decembra biće ubijen i Sadam Husein.
Amerikanci kreću u potragu za Osamom i u Pakistanu nalaze njegovog najstarijeg sina - Saada bin Ladena i ubijaju ga, 2009.godine. Za to vijeme, 2010.godine Ebu Bekr al Bagdadi postaje vođa organizacije koja se zove ISIL.
Sve pripreme za „Arapsko proljeće“ bile su obavljene i njega će, udruženim snagama provoditi: crni Američki predsjednik muslimanskog porijekla Barak Obama sin Huseina, zatim Muslimanska braća, ISIL i al Kaida.
Dvovlašće u al Kaidi prestaje ubistvom Osame bin Ladena, u maju 2011.godine, kada je ubijen i njegov sin Kaled. Haos na Bliskom Istoku dostiže vrhunac ubistivma Moamera al Gadafija u decembru iste godine. Slijede likvidacije u 2013. vođe Al-Kaide Jemena i mukom ujedinjena država, tone u građanski rat koji kao i u Libiji i Siriji, još uvijek traje i u kome, na ulici, na već viđen način biva ubijen ujedinitelj i predsjednik Jemena Ali Abdullah Saleh. Slijedi trovanje vođe svih mudžahedina i Talibana, mula Muhameda Omara 2013.godine u Pakistanu a zatim i ubijanje njegovog nasljednika mula Akhtar Mansoura.
U potpunom mraku stvorenih prilika, amerikanci nastavljaju, uz pomoć Aymana Zavahirija, ubijanje terorističkih lidera, njihovih portparola i komandira. Zato ne postoji nijedan razlog, da bilo ko, žali zbog likvidacije Aymana Zavahirija. Bio je obični bijesni pas američke doktrine rušenja stabilnosti islamskog i pravoslavno-hrišćanskog svijeta i završio je onako kako je zaslužio, od ruke svoga američkog gospodara- od CIA.
Al-Kaida i ISIL predstavljaju fundamentalni Zapadni projekt zastrašivanja muslimanskih naroda i država, ali i Američkog društva orijentisanog na moć i globalno upravljanje svijetom. Kada ta Američka geopolitička filozofija doživi konačni slom i kada se uspostavi stvarna podijela moći; balans i ravnoteža – te svojevrsna podijela interesnih sfera – kada se uspostave granice između agresivnog zapada i svih drugih, tada više neće biti potrebe za postojanjem ovakvih terorističkih organizacija.
Ipak je važno zbog daljeg analitičkog pristupa ovoj pojavi, evidentirati sve objektivne činjenice i odbaciti tu medijsku prašinu, koja se iz zapadnih medija, baca u oči cjelog svijeta, samo zato, da naše razumijevanje i praćenje ovakvih fenomena ne bude na nivou društvene potrebe, te da naši odgovori ne budu adekvatni našoj potrebi da živimo u miru i bez straha.
Svijet bez Al-Kaide kao i svijet bez Aymana al-Zavahirija je ipak malo bolji svijet nego onaj sa njima, kao što bi svijet bez globalnog terora i likvidacija kloje provode američke oficijelne terorističke službe: CIA, NSA ili FBI, bio bar malo snošljiviji. Valjda će to nekad shvatiti i muslimani u Bosni i Hercegovini.
Prvi deo autorskog teksta DŽevada Galijaševića o Al-Kaidi koji je objavljen juče možete pročitati OVDE.
Izvor: Pravda
