Piše: DŽevad Galijašević
Sve glasnije, iz Azije, Afrike, Latinske Amerike i Evrope,dolaze odjeci nezadovoljstva podstaknuti uvjerenjem o odgovornosti Sjedinjenih Američkih država, za agresivno svakodnevno nasilje i ogroman potencijal destrukcije, sada već vidljiv, u srži vlastitog izvora, mentaliteta i prirode same Zapadne NATO civilizacije. Od Ukrajine do Južnog kineskog mora i Tajvanskog moreuza; Bliskog i Srednjeg istoka (ubistvom vođe Al Kaide Aimana Zavahiria) i pre posjete Predsjednice Predstavničkog doma Američkog Kongresa Nensi Pelosi Tajvanu, uprkos svemu, postaje jasno da, ipak neće biti velikog rata između Sjedinjenih Američkih država i Kine ili Rusije iako Amerikanci, uporno, nakon poraza u Avganistanu i sigurnog, već vidljivog poraza u Ukrajini, kreiranjem kriznih žarišta, cijelom svijetu šalju poruku o još živoj globalnoj moći koju posjeduju.
Tri krize u kojima amerikanci aktivno učestvuju reflektuju, kao u ogledalu strategiju Zapada konfrontiranja različitih civilizacija.Izazivanje pravoslavne Rusije u Ukrajini, provociranje islamskih ekstremista i izazivanje „taoističke“ i socijalističke Kine u njenomdvorištu, otkrivaju način na koji zapadne zemlje posmatraju druge civilizacije i kako vide neizbježni sukob među njima. Očigledno, kao sukob u kome će bosanski muslimani i šišptari ubijati druge muslimane u Siriji, Iraku, Avganistanu i Libiji pa će biti podržani u sukobu protiv pravoslavnih Srba, dok će pravoslavni Ukrajinci i Gruzijci i napadati na Rusiju, kinezi sa Tajvana bi uz pomoć kukavnih Japanaca napadali Kinu. Nato civilizacija će podržavati svoje favorite u sukobima koje je izazivala da bi njima upravljala.
NA PRAGU NOVOG SVJETSKOG RATA
Još u prvim radovima na temu podijele svijeta na civilizacije i neizbježnog sukoba, zbog „neuređenih granica između različitih kulturnih identiteta i civilizacija“, još 1993. i 1994.godine, Semjuel Hantington, dugogodišnji savjetnik za nacionalnu bezbjednost nekoliko amaeričkih predsjednika i ugledni profesor, će već 1996. godine, u svom, više poznatom nego priznatom i vrijednom djelu, „Sukob civilizacija i preoblikovanje svjetskog poretka“, će ustvrditi, da temeljni uzrok sukoba u novom svijetu neće biti preovladavajuće, ni ideološki ni ekonomski. Po njemu, velike podijele među ljudskom vrstom i prevladavajući izvor sukoba biće kulturni a nacije-države ostaće najmoćniji igrači u svjetskim zbivanjima, te da će se glavni sukobi globalne politike pojaviti između nacija i grupa različitih civilizacija. Zbog toga će sukob civilizacija dominirati globalnom politikom a nestabilna razgraničenja među civilizacijama postaće bojna polja budućnosti. Tako će po njemu sukob između civilizacija postati poslednja faza u evoluciji sukoba u modernom svetu.
Naravno, da u tom smislu, prvo što pada na pamet je sukob duž nestabilnih granica između zapadne i islamske civilizacije, koji traje već 1300 godina I ne može biti jednostavno završen. Nakon osnivanja islama, arapska i mavarska pomjeranja prema zapadu i sjeveru, stala su tek kod Toursa (Francuska, op. p.) u 732. godini. Od jedanaestog do trinaestog vijeka krstaši su, s privremenim uspjehom, pokušali da vrate hrišćanstvo i hrišćansku vladavinu u Svetu zemlju. Od četrnaestog do sedamnaestog veka, Turci Osmanlije su preokrenuli ravnotežu snaga, proširili svoj uticaj preko Bliskog istoka i Balkana, osvojili Carigrad i opsjedali Beč dva puta. U devetnaestom i ranom dvadesetom veku, kako je Osmanlijska snaga okopnila, Britanija, Francuska i Italija ponovo su uspostavile zapadnu kontrolu nad većim djelom sjeverne Afrike i Srednjeg istoka. Nakon Drugog svjetskog rata, Zapad se prividno, počeo povlačiti; kolonijalna carstva su nestala; manifestovao se arapski nacionalizam, a zatim i islamski fundamentalizam; Ipak, to baš i nije naročito pomoglo Islamskom svijetu. Dogodilo se nekolko ratova između Arapa i Izraela (stvorenog od strane Zapada). Francuska je u Alžiru vodila krvavi i nemilosrdni rat, kroz veći dio 1950-ih; Britanci i Francuzi su napali Egipat 1958; sledeći te događaje, američke snage vratile su se u Liban; napale Libiju, pa se uključile u razne vojne susrete sa Iranom; arapski i islamistički teroristi, podržano od strane barem tri bliskoistočne vlade, upotrebili su oružije slabih i minirali Zapadne vazduhoplove, mnoge instalacije i oteli brojne zapadne taoce. Ovaj sukob između Arapa i Zapada kulminirao je 1990, kada su Sjedinjene Države poslale veliku vojsku u Persijski zaliv, kako bi neke arapske zemlje odbranili od agresije drugih arapskih zemalja. Kao posljedica, propagandna matrica i planovi NATO-a sve su više usmjeravani na izmišljene prijetnje i nestabilnosti, duž njegove “južne granice”.
Zapadne zemlje međutim, iz ovakvog razvoja situacije nisu izvukle zaključak o potrebi intenzivne saradnje sa islamskim svjetom kako bi uticali na regulisanje i kontrolu društvenih poremećaja i konflikata, nego su planski i rušilački iskoristile naučnu I organizacionu zaostalost, političke podjele i sukobe unutar vjerskog naslijeđa te podjele nastale tom prilikom. Danas je Islamski svijet “tu knjigu pročitao” I shvatio pouku. Shvatio je i da Hantingtonova doktrina o neizbježnom sukobu sa islamskom civilizacijom i “krvavim granicama Islama” ima samo jedan cilj: učiniti da i “dvorište Islama” bude jednako krvavo, baš u duhu zlokobno postavljenog pitanja, u Sukobu civilizacija, od strane Hantingtona – “Kada će već jednom”!?
Nije vjerovatno da će ovo stogodišnje vojno međudjelovanje Zapada i islama značajno oslabiti. Istina je da bi, ono moglo prerasti u sukob. Zalivski rat je nekim Arapima doneo ponos zato što je Sadam Husein napao Izrael i odupro se Zapadu. Svakako je mnogim Arapima doneo i osećaj poniženja i ozlojeđenosti zbog vojnog prisutva Zapada u Persijskom zalivu, zbog ogromne vojne premoći Zapada te zbog njihove vlastite nesposobnosti oblikovanja svoje sudbine. Mnoge arapske zemlje, uz one izvoznike nafte, dostižu nivoe ekonomskog i društvenog razvoja na kojima autokratski oblici vladanja postaju neprikladni, a pokušaji uvođenja demokratije jačaju. Neka su se otvaranja u političkim sistemima Arapa već pojavila. Ovim otvaranjima najviše su se okoristili islamistički pokreti. Ukratko, u arapskom svijetu, Zapadna demokratija jača protiv-Zapadne političke snage. Ovaj bi fenomen mogao biti prolazan, ali on u svakom slučaju povećava složenost odnosa između islamskih zemalja i Zapada. Ti su odnosi iz ugla interesa zapada, usložnjeni i demografijom. Spektakularni rast populacije u arapskim zemljama, posebno u sjevernoj Africi, doveo je do povećanog doseljavanja u zapadnu Evropu. Nastojanja zapadne Evrope u smanjivanju unutrašnjih granica izoštrila su političku osjetljivost u odnosu na taj razvoj. U Italiji, Francuskoj i NJemačkoj, rasizam sve više pokazuje svoje lice, a politička reagovanja i nasilje prema arapskim i turskim doseljenicima od 1990. su sve vidljiviji.
Na obe strane danas, od zapadu sinhronizovano i nrojektovano međudjelovanje Islama i Zapada, posmatra se kao sukob civilizacija.
PROPAST NATO CIVILIZACIJE
“Sledeći sukob” Zapada, primećuje M. J. Akbar, prozapadni, indijski musliman, “definitivno će doći iz islamskog svijeta. Potez islamskih naroda od Magreba do Pakistana, to je ono područje sa kojeg će započeti borba za novi svetski poredak”. Bernard Lewis došao je do sličnog zaključka. Tu vrstu denunciranja i projektovane krivice za planiranje sukoba koji se u stvari projektuju i pokreću isključivo sa zapada, i to su muslimanske zemlje shvatile. Upravo zbog toga one su listom, okrenule leđa zapadnoj politici i organizovano, na razne načine, podržale Rusiju u njenom ratu i “sukobu civilizacija”, sa rušilačkom prirodom i pljačkaškim mentalitetom zapada.
Međutim iako rat u Ukrajini, još uvijek nije dostigao posebno kritičnu tačku (ni po angažovanosti ljudstva i vojne tehnike u njemu, niti po žrtvama a svijetskom scenom se širi vijest o „novom ratu“ i o neizbježnoj konfrontaciji velikih sila i upotrebi nuklearniog naoružanja. U nekoliko svojih intervjua, pa i u onom „važnijem“ na Pink TV (13.07.2022.) i Predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić je najavio „još veđi sukob od U,krajine do.kraja godine“ i da Ukrajinski rat neće „brzo završiti i da će trajati još više od godinu dana“. Koliko je to realno i na koji dio svijeta misli „zabrinuta diplomatija“ sa zapada i regiona“- šta će biti na Balkanu, za kakav odgovor su spremni narodi koji tu žive i njihove države, dok uz jeku gromoglasnih najava traju pripreme za sukob velikih razmjeračešljaju li se „balkanske babe“ ili rade nešto korisno?!
U suštini, pitanja i odgovora je mnogo ali čini se da, ovim povodom, treba osvijetliti bar dvije stvari:
Prvo: Šta može izazvati takav sukob, koji su razlozi; ko su sukobljene strane na kom mjestu će izbiti rat, nudi se samo jedan odgovor: da svi računaju na izvjesnost rata SAD, NATO alijanse i „političkog Zapada“ protiv Kine. Oko Tajvana i oko kontrole Južnokineskog mora. Ova procjena je zasnovana na ponašanju Amerikanaca i njihovih saveznika u Pacifiku, koje je blisko analizama i projekcijama Semjuela Hantingtona u knjizi Sukob civilizacija i preoblikovanje svjetskog poretka, u kojoj je on, ipak pogrešno, predvidio globalni sukob i svjetski rat, stavljajući i vremenski okvir, vrlo precizno u 2010. godinu - ali kao što vidimo taj se rat nije desio. Zapadni analitičari u novo vrijeme, posebno neposredno pred izbijanje Ukrajinsko Ruskog rata, su tvrdili, da je neizbježno rasčišćavanje odnosa između dvije super sile SAD i Kine, i da će se ono desiti.
Američko provociranje Kine preko diplomatskog puta na Tajvan od strane političkog metuzalema Nensi Pelosi služio je toj svrhi: pokazati mišiće, isprovocirati i poniziti Kinu.
Ipak je svaaka priča o ratu, prilično pogrešan pogled na mogući razvoj situacije i globalnih političkih odnosa.
Rat u Ukrajini i neugodno iskustvo koje su zapadne zemlje doživjele kroz upoznavanje novih, efikasnih tehnika ratovanja, primjene nepredvidih manevarskih sposobnosti i ograničene upotrebe sofisticiranog oružja na koje zapad nema odgovor, te na kraju i ekonomska kriza koja je nastala već sada i koja se umnožava i zaoštrava, dovoljan su razlog da sada, NATO, Japan i Južna Koreja odustanu od vojne opcije u suočavanju sa Narodnom Republikom Kinom. Istovremeno, i sama Kina nema takav problem sa Tajvanom kakav je Rusija imala u svom neposrednom okruženju, sa izbezumljenim susjedima, preko kojih se realizovao NATO koncept obuzdavanja Rusije, a u daljoj fazi i njene fragmentacije. NATO je u svim svojim strateškim i operativnim aktima Rusiju identifikovao kao strateškog neprijatelja neprekidno provodeži akcije vrbovanja susjednih država i instrumentalizacije lokalnih Armija. Zlokobna Alijansa i nacifikovana Ukrajina, sa biohemijskim i nuklearnim potencijalom uz agresivni ideološki obrazac Rusofobije i patološke mržnje prema Ruskom narodu i Ruskoj državi dovodili su Rusku Federaciju do granice razaranja vitalnih državnih interesa i otvarali pitanje zaštite naroda i opstanka države Rusije, u današnjem formatu.
Sa druge strane Tajvan nema taj značaj za Kinu jer iako se preko njegovog uređenja i statusa prelamaju strateški državni interesi, ipak, njegovo rješavanje u bilo kom obliku, nema potencijal da ugrozi politički poredak, ustavno uređenje i da dovede u pitanje cjelovitost Narodne Republike Kine. Zato će Kina čekati, stezati ekonomski i politički obruč te poduzimati značajne obavještajno propagandne akcije kao i do sada. Kina je već sada prihvatljivija za život i poslovanje nego Tajvan, i bez imalo sumnje ona će vratiti Tajvan u svoj ustavni sistem bez rata - onako kako je vratila Hong Kong Istovremenoo; rat u Ukrajini, strateska snaga resursa i teritorije, uz vojnu moć Rusije - efikasnost vojnog djelovanja kao i sistem komandovanja i subordinacije, postaju jednako otrežnjujući i za Zapadni Svijet i za Kinu, koji su vjerovali da je samo novac i ekonomska moć, uslov globalne snage i geopolitičke moći u svjetskoj areni. Zato ta procjena, iz kojih god izvora dolazila, je pogrešna.
Neće biti svjetskog rata i neće biti većeg sukoba od ovoga kome svjedočimo u Ukrajini ali će se nastaviti sa aktivnostima koje grade nova i oživljavaju stara krizna žarišta; istovremeno će se podsticati i regionalni sukobi, kao sredstvo novog pozicioniranja i omeđivanja zona interesa Zapadnog bloka sa jedne strane i Rusko-Kineskog bloka u nastajanju, što će i dalje širiti nestabilnost. Američka volja i sposobnost da širi nestabilnost, postoji još uvjek ali moć upravljanja državama i narodima se konačno istopila i nepovratno nestala.
Konačno, dolazi do rađanja novog, ali, najnovijeg svjetskog poretka.
O novom napredovanju ruske vojske čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
