Dragana (r. Čanak) Čolić je rođena u martu 1985. godine u Bihaću, jer u blizini mesta Srb gdje je živila nije bilo porodilišta, pa su se žene većinom porađale u bihaćkom porodilištu.
Svoje bezbrižno djetinjstvo pamti po druženjima sa ostalom djecom: komšijama, rođacima, kumovima... raznim nestašlucima, odlascima kod babe i đeda na selo, gdje su kupili sjeno, šljive, hranili životinje. Tada nisu ni bili svjesni šta znači rat.
Kada se upisala u prvi razred osnovne škole 1991. godine već je počeo oružani sukob između hrvatske paravojske i Jugoslavenske Narodne Armije. JNA se raspala, kao i država Jugoslavija, a Srbi su proglasili svoju državu - RS Krajinu. NJeni roditelji su se trudili uprkos ratnom okruženju i neimaštini da njoj i njenoj seki priušte koliko toliko normalne uslove života. Sumorna stvarnost je bila iz dana u dan još sumornija i teža.
Sjeća se Ilindana 1995. u Velikoj Popini, kod Gračaca, selu njene majke, gdje je ranijih decenija bio uvjek veliki crkveno-narodni zbor (okupljanje)... Tog dana je sve bilo sablasno prazno, osjećala se velika tenzija u vazduhu, osjećao se miris baruta. Iako niko od starijih nije to htio da prizna, svi su znali da se "nešto sprema". Istog dana je proglašena mobilizacija i svi muški stariji od 18 godina su morali da idu na prvu liniju fronta.
Počinju da se čuju detonacije... prvo tiše u daljini, a onda sve glasnije i glasnije. NJena majka je u kući ostala sama, sa dvoje male djece. Zapravo, nije ni bilo muške glave starosti od 18-65 godina.
Osvanio je 4. avgust... "Oluja" je već počela. Niko nije bio svjestan da će to bili veliko zlo, da će za par dana izubiti sve ono što su generacije predaka stvarale. Stiglo je naređenje o evakuaciji, da se ljudi pakuju najnužnije. Srbi iz Sjeverne Dalmacije su već bili u zbjegovima i zakrčivali su puteve.
Narednog dana 5. avgusta u kasnim popodnevnim satima, Draganina majka sa komšijama kreće u koloni prognanika. Ni sama ne zna gdje, ni kuda, ni da li će se vratiti. Stotine hiljada Srba na kamionima, prikolicama, traktorima, automobilima... sve civili, starčad, žene, djeca! Svi napuštaju svoj kućni prag.
Sada se ne sjeća da je vidjela majku da li je plakala, vjerovatno da jeste ali je krila od djece. Zna da je bombe koje su pale na kolonu na Petrovačkoj cesti za dlaku izbjegla, odnosno sigurnu smrt.
Nekoliko dana su "putovali" do Sremske Rače. Tu je došao rođak po njih i odveo ih do Inđije. Par dana kasnije je ugledala oca: prljav, masan, neobrijan, gladan, neugledan... ali je on njoj bio najljepši na svijetu, jer je živ.
Kod rođaka su proveli skoro dvije sedmice, a onda se odselili u Beograd, kao podstanari. Tu je upisala 5. razred i nastavila svoj život.
U zavičaj se prvi put vraća u ljeto 1997. godine kod babe i đeda sa očeve strane, koji su imali sreću da ih niko nije dirao pošto su živili visoko u brdima.
Narednih godina se udala i stvorila porodicu, rodila sina koga je od malena vodila u njen zavičaj. Skoro je dočekala da je sin, star devet godina pita: "Mama... pa ti si dijete iz Oluje". Emocije su je preplavile, pa mu je ispričla priču, ne baš sve, ali dovoljno da on za svoje godine zna nešto. Kada odraste za 6-7 godina znaće i više.
Sada voli da posjeti neko krajiško druženje, da čuje omiljene stihove: "Nema raja bez rodnoga kraja", "Milice 'ćeri"... itd. Voli da popriča sa svojim zemljacima.
U beogradsku Crkvu Sv. Marka redovno odlazi 5. avgusta da upali svijeću voštanicu svima stradalima u "Oluji", svima onima koji nisu imali sreću da se okupe živi i zdravi. Zna da je rat zlo, da donosi mrtvačke sanduke, grobove na sve strane i zato ne želi da zaboravi, niti da ijedno dijete osjeti rat.
Šta će biti sa zarobljenim hrvarskim plaćenikom, saznajte OVDE.
Izvor: Pravda
