Piše: DŽevad Galijašević
Tajne inicijative i diplomatska varka „nemamo vremena – imamo bitnija posla“, ipak šalju zabrinjavajuću dilemu: „Hoće li biti rata u BiH“?
„Treba zapaliti sve što može da gori
Treba srušiti sve srušivo, sve što nije večno...“
Iako je veliki pjesnik Branko Miljković, mislio na Jugoslaviju, čini se da ovi stihovi preteći odzvanjaju na plamtećem bosanskom nebu.
Istovremeno, dok kreće politička kampanja za izbore konačno se pokreće i dugo priželjkivano suđenje, ta zakašnjela pravda iz Dobrovoljačke ulice, koja treba dati odgovor na najvažnije pitanje: „ko je u stvari započeo rat u Bosni“ i zašto je taj rat, morao biti toliko krvav. Alijini generali, vojnici i policajci, paravojnici i parapolicajci, okupljeni oko Ejupa Ganića i Zaima Backovića zv. „Zagi“, izlaze pred javnost da objasne kako i kada su osmislili strategiju napada na regrute i oficire JNA koji su, u dogovoru sa Alijom i zapadnjacima napuštali BiH u nebranjenim kolonama. Zašto ta grupa nije razmišljala o glavi Alije Izetbegovića kao zalogu nekog riješenja situacije i kako se sve to ponovilo u Tuzli desetak dana kasnije?
POMILOVANE PANISLAMSKE GLAVOSJEČE:
I evo ih zajedno: Ganić Ejup, (rođ.1946.god.); Backović Zaim, (rođ. 1954. god,); Bahto Hamid, (rođ.1961. god.); Efendić Hasan, (rođ.1934. god.); Muslimović Fikret, (rođ.1948. god.); Pušina Jusuf, (rođ. 1949. god.); Alispahić Bakir, (rođ. 1956. god.); Bezdrob Enes, (rođ. 1961. god.); Dahić Ismet, (rođ. 1954. god.); Žiško Mahir, rođ. 1971. god.), bez nekih koji su umrli na vrijeme ili svoju ulogu u zločinu učinili nevažnom.
"Optuženi se terete da su u okviru svojih funkcija i ovlaštenja u vojnim, policijskim i civilnim strukturama, zajedno sa svojim podređenima, planirali, podstrekavali i izvršili napad na nebranjenu mješovitu kolonu vojnika i civila zaposlenih u bivšoj JNA, pod pratnjom mirovnih snaga UN-a, te nisu spriječili ubistva i ranjavanja vojnika i civila, propustili da kazne izvršitelje ubistava i ranjavanja, mučili i nečovječno postupali prema zarobljenim vojnicima, nisu spriječili ni kaznili izvršitelje, kao i pomagali počiniteljima nakon izvršenog zločina", navedeno je u saopštenju Tužilaštva BiH nakon podizanja optužnice. Uz optužnicu biće salušano 277 svjedoka i više vještaka, a priloženo je više od 500 materijalnih dokaza kojima se potkrepljuju navodi optužnice. Inače, ova optužnica Tužilaštva BiH se odnosi na događaje od 3.5.1992.godine, a prikupljeni su dokazi, koji se odnose na stradanje 8 ubijenih žrtava sa utvrđenim identitetom, među kojima ima i civila i sanitetskog osoblja, ranjavanje 24 osobe, zarobljavanje više desetina mučenih i zlostavljanih vojnika i civila. Činjenice o ovom zločinu su još tragičnije. Prava istina je, da sukob oko Dobrovoljačke ulice u Sarajevu počinje dan ranije; da je ukupno ubijeno 42 pripadnika JNA, ranjeno 73. i da je 215 vojnika zarobljeno.
Zato je septembar težak za podnijeti: to je mjesec u kome su Srbi mučeni, masakrirani i ubijani u muslimansko-američkim operacijama „Farz 95.“ i „Uragan 95.“. Šest godina kasnije su, izvršioci zločina 11. septembra otputovali za Ameriku, pa srušili Kule bliznakinje, napali na Pentagon i ubili blizu 4.000 ljudi, i amerikanci su dobili svoj dan u septembru: za lažnu tugu, zbog zločina koje su zajedno činili sa svojom braćom bosanskim mudžahedinima. Kada su za sedam dana, nakon 9.septembra 1995.godine, od kote „Blizna“, Smoluće i Vozuće pa do Banovića; od obale rijeke Bosne do „Borove glave“ i „Kraljice“ te od Kamenice na granici Olova do Rakovca Donjeg na granici Doboja, silom je protjerano iz svojih kuća 22.000 Srba, spaljeno je 66. naselja, srušeno 12. crkava i jedan manastir iz Srednjeg vjeka–ubijeno oko 600 srpskih civila i vojnika. NJih 192. je odvedeno na nepoznato mjesto i ritualno zaklano a u koritu rijeke Kamenica pod naslagama riječnog šljunka skrivena, mnoga tijela bez glava su otkrivena, ali većina još nije. Haški tribunal je zbog tih zločina, osudio na kazne zatvora: komandanta Alijine armije generala Rasima Delića; načelnika generalštaba generala Envera Hadžihasanovića i komandanta Sedme muslimanske brigade pukovnika Amira Kuburu.
Zbog zločina obilježenih sa dvije stotine ritualno, odrubljenih, nevinih glava. U Hagu su neke činjenice obrisane, neke umanjene, pa se sudilo zbog ubijenih 65. ratnih zarobljenika, ali je i to „korigovano“ na 55.da bi presuda bila izrečena za 51.žrtvu. Na suđenju generalu Mahmuljinu, u Sudu BiH, pomenulo se tek nekoliko ubijenih – ali, više od 2.
Znalo se od početka da su najveće zločine, činile dvije banditske formacije: Odred el mudžahidin kojom je komandovao Abu Maali i Treći manevarski odred Kakanj kojom komanduje Elvedin Šehagić „Dinko“ i da je njihov stvarni Komandant zločina Alija Izetbegović.
Kada je identitet monstruma iz Kaknja pokušao sakriti petljanac iz Prnjavora, kriminalizovani učenik MUP-a Republike Hrvatske, bez stručnih i bez moralnih kvalifikacija, ministar bezbjednosti Dragan Mektić, otvorila se afera u medijima i podnešena prijava tužilaštvu BiH – Šehagić je 30. decembra 2017. doživio infarkt a nepunih pet godina kasnije, 14.juna 2022. godine, njegov nadrogirani sin jedinac, ubiće „komandantovu“ suprugu a rođenu majku Eminu, U Kaknju sigurno nisu razmišljali o Božijoj pravdi o grijehu i kazni, niti o razlozima zbog kojih su oni, Kakanjci, a njihov grad Kakanj, dobili i zaslužili baš takvo ime, koje će ih obilježiti na vijeke vijekova…
General zločina na Ozrenu čiji je simbol postalo stradanje Vozuće, ipak je bio Sakib Mahmuljin – osuđena generalska kukavica, koja nakon presude suda BiH, na minornih 8. godina zatvora, bježi, uz pomoć sarajevskih sudija i „krivosuđa“ u Tursku, nadajći se da će izbjeći višestruko zasluženu kaznu. Preživjeli sa Vozuće, u prostorijama Beogrdske opštine Zvezdara, organizovali su skup na kome su govorili o vlastitoj borbi i teškom stradanju. Zabilježili su to agencija SRNA i Radio televizija Republike Srpske – niko više.
Svijet se ubrzano mijenja a na scenu stupaju nacionalne kukavice, zapadne sluge, neoustaški bojovnici i islamistički mutanti, koji agresivno uvjeravaju svoj i susjedne narode, da se država ne isplati i da je najlakše pod kišobranom velikih sila, odreći se bilo kakvih ambicija i identiteta, kukavički disati vazduh i odgajati nove uplašene generacije za koje će sloboda biti samo sadržaj virtuelne stvarnosti lokalnog računara, komunikacije na društvenim mrežama i života sa „minimalcem“, u narednih pet vjekova. Bez žrtava, bez pobune, bez države i bez bilo kakvog znanja o važnosti narodne suverenosti, kolektivne i lične slobode.
JEDAN DODIK MEĐU VIHOROVE:
Za to vrijeme, Milorad Dodik, časno i hrabro, svojim odnosom prema državi, odlučnošću da preuzme odgovornost i bude sankcionisan ili anatemisan, daje loš primjer profilu tzv. lidera, samozvanaca, lažnih vođa, koji borbu za državu identifikuju s poltronskim osmjesima u holu Bjele kuće, Bundestaga ili Forin ofisa, te fotografijama pravljenih tom prilikom koje će očuvati narodnu iluziju o značaju posla koji „vođa kukavica“ obavlja za svoju zemlju.
Dodik se ne želi slikati s generalnim sekretarom NATO, raznim zapadnim ambasadorima, lažnim visokim predstavnikom Šmitom, nevažnim i bezličnim neoliberalima, zato što mu to ne znači ništa i jer postoje politički interesi koje nije spreman žrtvovati zbog toga.
Zahvaljujući Dodiku, situacija u Republici srpskoj je potpuno jasna: jer je on lično, i kao Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske i kao Predsjednik političke stranke sa najvećom srpskom podrškom, SNSD, jasno utvrdio interese i ciljeve srpskog naroda u BiH i niko ga nije mogao ucijeniti ni zaplašiti. Kroz političku borbu za državotvorni kapacitet Republike Srpske i srpskog naroda iskristalisale su se težnje naroda, da kroz Dodikovo liderstvo, izgradi funkcionalnu državu, sa modernim zakonskim rješenjima i snažnim institucijama. Sav period svog djelovanja na političkoj sceni, Predsjednik Dodik morao je uvijek iznova odgovarati na izazove po pitanju ratne uloge svoga naroda i bliske istorije nastanka Republike Srpske. Taj izazov Dodik je prihvatio suprotstavljajući se otvoreno propagandnim stereotipima o ratu u BiH i ulozi Srpskog naroda u njemu, dok su mnogi politički akteri tzv. pro-zapadne opozicije,, kukavički podvijali rep, mirno slušajući laži i optužbe na račun vlastitog naroda.
Naučiti od Dodika, pusta je politička želja svakog naroda koji želi imati ispred sebe pouzdanog lidera i efikasnu državu koja brine o njemu i manifestuje sposobnost da ponudi jasnu perspektivu napretka u uslovima složenih geopolitičkih odnosa i zapadnih pritisaka.
Istovremeno, Rusija se i u najtežim prilikama, pokazala pouzdanim partnerom Dodiku i Republici Srpskoj, čak uprkos nametnutom sukobu u Ukrajini, u kojem čitav Zapadni svijet ratuje protiv Rusije, koristeći Ukrajince, Rusija je nastavila da pomaže političkim uticajem i ulaganjima, kao peti investitor po značaju u BiH. Iako su ta ulaganja, očigledno više izraz nastojanja za podrškom zbog kulturno-istorijske povezanosti i prijateljstva nego Ruskih ekonomskih interesa, Rusija je u veličini investicija odmakla daleko ispred svih islamskih zemalja; posebno Turske, Saudijske Arabije i Kuvajta,ali i Velike Britanije i SAD, koje nisu ni među deset najvećih ulagača u BiH.
Istina je da političko liderstvo, u načelu, nikad nije jednostavno za prepoznavanje u aktuelnom trenutku. Tu činjenicu će uporno koristiti zapadni vladari u svojim propagandnim biltenima (oni ih zovu mejnstrim medijima), a prije svega će skinuti brnjice sa glave svojih kerbera, poslušnika i lažne opozicije - nacionalnih izdajnika.
Zato će specijalni rat protiv osnova srpskog nacionalnog interesa Zapad voditi kao sukob sa „jednim čovjekom“, ističući njegovu nesavršenost, izmišljati korumpiranost, nacionalnističku agendu i anti-evropsku politiku. Zato, uglavnom, nije nikad lako biti Srbin. Zbog toga su neki odustali i u Srbiji i BiH. Nije to počelo danas, stara je to priča o političkom i svakom konvertitstvu: poput one o nekim članovima porodice Živković, koji su danas Izetbegovići i šire mržnju, preteći da će protjerati „sve one koji Bosnu ne vole“ samo sa zemljom koja im ostane na cipelama i da ništa više od toga ponijeti ne mogu, jer im oni neće dozvoliti. Tako govori Bakir sin Alije, obmanjujući sebe i svoj bošnjački narod da je Bosna njihova i da se oni pitaju. Jad i bijeda. Ni onaj frtalj Bosne koji u Dejtonu dobiše Bošnjaci nije Bošnjački, iako su samo oni ostali u njemu da žive. Ni o tom komadiću Bosne ne pita se Bakir – sve je to Britansko a ponekad i Američko ili NJemačko i nikakve to veze sa bosanskim muslimanima nema. Od jula 2012.godine govori o tom predsjednik Turske Erdogan, malo indirektno, pričom o „amanetu Alije Izetbegovića“, koji njega obavezuje da brine o Bosni. Kada je to izgovorio turski predsjednik nije imao namjeru povrediti Srbe i Hrvate nego Bakiru Izetbegoviću objasniti da je zalutao, da je Bosnu predao Zapadu i da onaj mali frtalj Bosne, tih 24%., nije danas, ništa više od bijednog zrna, Engleskog Commonwealtha na Balkanu.
„Zapad je tu samo da bi podijelio muslimane: on ih želi prvo podijeliti i iscijepati, na kraju i progutati“, kazaće Erdogan i ovih dana u Sarajevu, izazivajući buru negodovanja zapadnih sluga, bivših komunista, među kojima je prednjačila nova gradonačelnica Benjamina Karić, kojoj nimalo ne smetaju stotine imena nacističkih ulica i trgova u Sarajevu. Al, u ovo kolo, požurili su da se uhvate i polu-političari a polu-dileri Fahrudina Radončića te brojni homoseksualaca koji su još juče paradirali Sarajevom. Tradicionalni vjernik poput Erdogana mora da osjeća gađenje prema takvom „gej nacističkom Sarajevu“ pa je odbio da podrži SDA i Bakira na izborima u BiH, otpisujući ga kao prodanu zapadnu dušu, čije pretnje i baliluk, vrednijeg sadržaja nemaju.
Zato hudi Bošnjaci, praveći „Engleski paradžemat“ na svom frtalju Bosne, ni taj frtalj ne mogu odbraniti ovom politikom a Englezi će, prije ili kasnije, pustiti to sve niz vodu, Amerikanci će ih podržati, NJemci će gledati sa strane ćutke.
Na kraju svega, ostaje, ružna slika zemlje kao političke močvare, koju su za sebe izgradili Englezi uz pomoć i podršku Izetbegovića, koji su se uvijek ponašali kao krokodili koji su uspjeli progutati vlastiti narod.
Izvor: Pravda
