Piše: Aleksandar Dugin

Mi – Rusija i svijet – sada smo u stanju koje se može svesti na sljedeću šemu. Govorimo o situaciji u Ukrajini koja se razvija u početak potpunog svjetskog rata.

Kao i svaka šema, ona pojednostavljuje stvarnost, ali je istovremeno čini smislenom i podiže je do određene vjerovatne strukture.

Ova šema ima tri objektivna vektora mogućeg razvoja događaja i četiri verzije subjektivne pozicije. Dakle, od samog početka se ocrtava određena asimetrija, čije će značenje biti otkriveno kako se opis verzija završi.

Nivo objektiva opisuje vjerovatnu logiku razvoja uzročno-posljedičnih lanaca koji su već ocrtani u specifičnoj ravni provjerljivih činjenica.

Subjektivni nivo obuhvata shvatanje onoga što se dešava od strane određenih grupa, među kojima su od posebnog značaja one koje donose ključne odluke, koje, pak, na ovaj ili onaj način utiču na same događaje.

Katastrofalan (za Rusiju) scenario. Okupacija. Deimperijalizacija. Finis Rossiae

Počnimo od najgoreg. Pretpostavimo da kontraofanziva Oružanih snaga Ukrajine (a zapravo NATO) u Harkovskoj oblasti i u Donbasu nije slučajan neuspjeh u SVO (specijalna vojna operacija, prim.prev.), već nešto zlokobnije. Pesimisti i samo kritički posmatrači (kao i učesnici) na hiljadu načina opisuju posljedice i nastavak ovog procesa.

Ovaj scenario je detaljno opisan u zvaničnoj propagandi ukronacista, koji već predviđaju prenošenje neprijateljstava na Krimsku, Bjelgorodsku, Kursku, Rostovsku, Voronješku oblast i, na krajnjoj granici, napad na Moskvu. On je i ružičasti san zapadnih rusofoba i ruskih liberala. U stvari, ovo je scenario kraja Rusije, Finis Rossiae.

To bi značilo ne samo kraj režima, već kraj svega i svakoga. I što je bitno – kraj nije mekan i nekako nadoknadljiv (kao, na primjer, 1991. godine), već krvav i tvrd. Ako naše povlačenje počne (u izvjesnom smislu, nastavi se), onda će sve pasti – i iz spoljašnjih i iz unutrašnjih uzroka.

To je objektivni trend, koji odgovara i subjektivnoj političkoj i ideološkoj platformi – o tome sanja zvanični Kijev, rusofobna elita globalista i pristalica Navaljnog, Ahedžakove i Eho Moskve – odnosno pete kolone – unutar Rusije.

Postojeći problemi sa tehničkom opremljenošću vojske, sa strateškim pogrešnim procjenama (koje su se već jasno osjetile u prethodnim fazama NMD-a), sa zavisnošću Rusije od stranih tehnologija, kojima je sada prekinut svaki pristup, što, kao što se ispostavilo, direktno utiče na naše oružje, odnosno uopšteno gledano, kritično značajna zavisnost od Zapada u prethodnim fazama može biti fatalna.

Ali ako je to tako, onda će Rusija kao subjekt jednostavno nestati, a za to će morati da plate svi – i vlasti i cijelo društvo. Niko neće biti spasen.

Apokaliptični (za sve) scenario. Kraj priče. Uništenje čovječanstva

Drugi scenario je nuklearna apokalipsa. Sasvim je moguće ako Moskva, pošto je počela ozbiljno da gubi (prvi scenario), odluči da upotrebi nuklearno oružje. Ono što ljudi danas misle o tome je očigledno. Teza „nuklearne sile ne gube ratove“ je upravo na ovu temu. Tu spadaju i riječi predsjednika o onima koji će „umrijeti, a koji će u raj“ ili da „neće biti mira bez Rusije“.

Vjerovatno? Da vjerovatno. Da li neko u Rusiji razmatra ovu mogućnost? Nesumnjivo. Odnosno, opet postoji objektivni lanac događaja koji mogu dovesti do ovoga, a postoje i subjektivne sile koje uzimaju u obzir takav obrt. Spremni su za to.

Drugim riječima, postoje i objektivni preduslovi za takav razvoj događaja i snage sposobne da donesu odgovarajuće odluke.

Putin je rekao da njegovi neprijatelji neće čekati njegovu dobrovoljnu predaju, pozivajući se na primer Salvadora Aljendea, koji se do posljednjeg borio sa mitraljezom u rukama. Ali razlika je u tome što Aljende nije imao nuklearno dugme. Mogao je da žrtvuje samo sebe i nekoliko neprijatelja.

Sve može početi odmah. Granatiranje NE Zaporožje od strane Oružanih snaga Ukrajine će postići svoj cilj. Ovo će biti ravno ciljanom nuklearnom udaru na rusku teritoriju – uostalom, oružje je zapadno, a zapadni instruktori se bave izviđanjem i navođenjem. Odgovor više neće biti u Ukrajini, već u pravom centru odlučivanja, koji se nalazi značajno zapadnije.

Ali Rusija može da pribjegne nuklearnom oružju i u drugim situacijama. Pošto će za Rusiju – i za državu i za narod – gubitak rata značiti potpuno uništenje, a ne samo težak, ali ipak podnošljiv poraz koji se može preživjeti, nuklearni scenario se ne može odbaciti. Zapad očigledno potcjenjuje njegovu vjerovatnoću, smatrajući da je to blef. Bolje je da ne dođete do linije kada se karte otvore.

Patriotski-pobednički (za Rusiju i pristalice multipolarnog svijeta) scenario. Sveti rat

Treći scenario je najvažniji. I jedini spasonosni.

U Rusiji se dešava revolucija odozgo. Putin, koji je već raskinuo sa Zapadom, ovaj totalni i nepovratni raskid pretvara u ideologiju, u kurs, u strategiju i jedinu smjernicu bića. Ukidaju se svi kompromisi, Rusija otvoreno postaje narodna imperija sa izraženom vjerskom i socijalno orijentisanom (antikapitalističkom) idejom. Liberalizam i zapadnjaštvo su stavljeni van zakona. Sabotaža, krađa, lijenost i korupcija se spaljuju usijanim gvožđem po zakonima rata.

Država i narod se pregrupišu i SVO prebacuju u narodni sveti rat. Biti ili ne biti.

Može li se situacija objektivno tako preokrenuti? Naravno. Mnogi događaji, procesi i objektivni faktori – uključujući zdravu i odlučnu reakciju na prethodne neuspjehe i posebno na događaje u Harkovskoj oblasti – vode u tom pravcu.

Da li takav scenario ima subjekt? Nesumnjivo. Prije svega – sam narod, društvo, patriotska većina, ljudi sa fronta, kao i značajan dio vladajuće klase. Da, što se ide na više, takvih je manje, ali ni vladajuća klasa nije nešto homogeno.

Društvo je spremno za ovo. To je stav koji zauzimaju skoro svi koji su na ovaj ili onaj način bili uključeni u rat.

Sve ide ka tome i svima je očigledno da je potrebna, prije svega, mobilizacija i ideologija Pobjede. Kraj kompromisa.

Među funkcionerima - ako sve gledamo zajedno - patriota je, možda, većina. U narodu su u ovome zapravo svi, osim agenata uticaja i patoloških izuzetaka (svuda ima nakaza).

Ako se takva narodna patriotska revolucija dogodi odozgo, mobilizacija se odvija sama od sebe, a Rusija ulazi u posljednju bitku za ishod svjetske istorije. U stvari, pravoslavni starci, ruski filosofi i naši junački preci tako su vidjeli budućnost: doći će trenutak kada će Rusi ustati protiv svjetskog zla, protiv Antihrista i ispuniti svoju misiju Obuzdavača. U sovjetsko doba ovaj scenario je imao malo drugačiju verziju, ali suština je bila ista – borba protiv Zapada u ime spasavanja čovječanstva i poštene svijetle budućnosti.

Došao je takav trenutak.

Glavna stvar u ovom scenariju je brzi prekid svake zavisnosti od Zapada – ideološke, tehnološke, psihološke, ekonomske, kulturne. Upravo nas je ta zavisnost paralisala u kritičnom trenutku. Ispostavilo se da Zapad drži ključeve mnogih vitalnih oblasti našeg života – informacionih, tehnoloških, kulturnih, finansijskih. Da, imamo važan adut po pitanju prirodnih resursa, ali smo koristili zapadnu ideologiju, tehnologiju i metodologiju. Resursni hardver je važan. Ali ideološki i tehnološki softver je ipak važniji.

Narodna revolucija odozgo je pozvana da što prije razgradi unutrašnji Zapad, kako u vidu statičkog liberalizma, tako i u svim drugim kodeksima.

Nije jednostavno. Ali ako se to ne uradi, pogledajte prethodna dva scenarija.

Status kvo kao prazna i besmislena iluzija

Sada ostaje samo jedan pravac, koji postoji kao subjektivna pozicija, ali se ne oslanja ni na kakvu objektivnu stvarnost – jer takva realnost jednostavno ne postoji.

Ovo je mentalno stanje partije „status kvo“ ili „kolektivna rubljovka“. U ovu kategoriju spadaju oni visoki funkcioneri i privrednici koji iz nepoznatih razloga i dalje vjeruju da su svijet prije 24. februara 2022. i svijet posle 24. februara 2022. u osnovi isti. I ništa ih – ni izvještaji sa frontova, ni teroristički napadi pozadi, ni tekuće tektonske promjene svjetskog poretka – ne ubjeđuju u suprotno. Oni se, kao i do sada, bore za svoje pozicije, promovišu svoje štićenike na vlasti, odbijaju konkurente, prate očuvanje onoga što imaju, odnosno žive kao da se ništa nije dogodilo, jednostavno se reaktivno prilagođavajući situaciji.

U narodu se smatraju "partijom izdaje", "šljivom". Ali ovo je greška. Ne mogu ništa ni izdati ni spojiti. Oni nisu vlast i nisu narod, i niko sa druge strane – sa Zapada ili Kijeva – neće sa njima pregovarati. Već smo prošli ovu tačku.

SVO je zaoštrio sve postojeće protivrečnosti. Unipolarni svijet ne može koegzistirati pored multipolarnog. Ili bolje rečeno, jedno se više ne može smatrati da je „unipolarno“, a drugo da je „multipolarno“. Ako Rusija (kao i Kina) ozbiljno shvata svoj suverenitet, to se mora dokazati u ratu. I ništa drugo. I ovaj rat se mora dobiti. Pobijedićemo – tada je multipolarna. A ako ne... Onda Rusija više neće postojati ni u kom svojstvu. Prosto je nemoguće vratiti se u 90-te ili u eru prije 24. februara 2022. godine. Nikome.

Moguća su tri scenarija. Četvrti nije. On postoji samo kao danak inerciji, odnosno postoji u svijesti, ali ne i u biću.

Naravno, u vrhu političke elite u Rusiji, mnogi zauzimaju ovu četvrtu poziciju. Na primjer, „nekako će se sve riješiti samo od sebe“. I to izaziva pravedni gnijev patriota. Ali ako uzmemo u obzir da takav scenario u praksi ne postoji, onda ne možemo trošiti napore na njega. Predaja je bila moguća 90-ih godina. Održali smo se. Kompromisi – prije početka SVO. Mogli su biti i bili su. Na primjer, usvajanje od strane Moskve pravila globalnog Zapada u podjeli rada i integracija Minskih sporazuma itd.

To je to. Ostaje samo biti ili ne biti. „Kolektivna Rubljovka“ više ne postoji. Vile stoje, čuvari čuvaju, skupi automobili se kreću u svemiru. Održavaju se Dani grada, ugovaraju koncerti. Čak i Skolkovo funkcioniše, a neki redovni lopovi, oslanjajući se na poremećene oligarhe, nestrpljivo žele da se priključe rukovodstvu Ruske akademije nauka. Ali ovo je već himera, fatamorgana. Biti ili ne biti ukida samu mogućnost treperenja – „ili ima, ili nema“, „ili je Rusija suverena, ili je dio Zapada“.

Ako Rusija postoji, onda je sasvim drugačije. Popularni i mobilisani, boreći se - na svim nivoima - duhovnom, ideološkom, tehničkom, ekonomskom, frontalnom - ne na život, već na smrt sa apsolutnim neprijateljem. Ili ne postoji – kao kolonija koju su raskomadali i okupirali NATO i ukrajinski nacisti, ili kao postapokaliptička pustinja (vidi prvi i drugi scenario).

Postoje samo tri objektivna scenarija razvoja događaja i uzimaju se u obzir samo oni koji to na nivou predmeta razumiju i izaberu jedan od njih, odnosno istinski žive i donose odgovorne odluke za svoju sudbinu, za sudbinu zemlje, naroda i čovječanstva. Samo oni nešto znače na vagi istorije.

I jednostavno više nema stranke izdaje, pošto je vrijeme ustupaka i kompromisa prošlo. Ovo je fantomski bol. Ili mi ili nas. To je sve.

Izvor: katehon.com