Piše Emil Vlajki
Referendumom je promijenjena psihologija ruskog naroda. Ukoliko se i moglo govoriti o tome da je specijalna operacija Rusije bila agresija na jednu suverenu zemlju, Ukrajinu, prisajedinjenjem ova četiri područja nastanjena isključivo (proruskim stanovništvom, oni koji bi taj dio sadašnje ruske zemlje htjeli vratiti, bili bi od strane Rusa smatrani kao agresori, a Rusi, pokazalo se povijesno, znaju kako treba braniti svoju domaju.
Naravno, da je, humanitarno gledano, trebalo intervenirati u Ukrajini. Kada je 2014. godine oboren legitiman poredak NATO-naci „revolucijom“, Rusi su u toj višenacionalnoj zemlji, bili žrtve stravičnih zločina. Nakon toga, kada su se u Luhansku i Donjecku odvojili od NATO-naci Ukrajine, nisu službeno smjeli koristiti svoj jezik, a zatim su SVAKI DAN bili bombardirani od ne-ruskih ukrajinskih snaga. U toku osma godina, oko dvadeset tisuća Rusa bilo je ubijeno i ranjeno u tim napadima. Konačno, početkom 2022. godina stvorene je armada ne-ruskih ukrajinskih snaga od sto tisuća vojnika, pošto je bilo odlučeno, da se ta dva odmetnuta teritorija vrate po svaku cijenu. To bi bilo pravo krvoproliće, i bilo je jasno da to Ruska Federacija ne može dozvoliti.
U politici, svaki besmisao ima svoj smisao. NATO je osam godina osposobljavao ne-rusku ukrajinsku vojsku za rat protiv Rusije. Podržavao je ukri-naciste i vjerojatno je svakodnevno ubijanje Rusa u dvije spomenute oblasti bio dio plana za isforsiranu rusku reakciju. Kada je mislio da je ova vojska spremna, pripremio je njen napad na Donjeck i Lugansk računajući na nacističko iživljavanje nad Rusima. Ruska Federacija se na to upecala i intervenirala. Naravno, Zapad je iskoristio Ukrajinu kako bi oslabio Putinovu vlast, a možda ga i srušio. Iza svega stoji želja Zapada za neizmjernim prirodnim resursima Sibira. Nažalost po njega, plan nije uspio, sankcije i antiruska histerija su propale, a Rusi su zauzeli oko dvadeset posto teritorija u kojima je održan referendum i afirmirana želja za prisajedinjenjem sa Ruskom Federacijom.
Što se tiče vojne situacije, stvar stoji ovako. Lugansk je potpuno oslobođen, osvojen, Donjeck nešto više od polovine, Zaporožje nešto više od Donjecka, a Herson skoro u potpunosti. Rusi, prirodno, žele da zaokruže ova četiri entiteta, i njihove ambicije ne idu dalje od toga. Harkov i Odesa su, realno gledano, teško osvojivi, i Rusi bi se toga lišili ukoliko bi to bio uvjet za mir. Pošto je jasno, da ove osvojene, oslobođene teritorije nitko ne može vratiti u okvire Ukrajine, svaki daljnji rat je besmislen. Tim više što su Rusi do sada vodili humanitarni rat; izbjegavali su gađati civilna područja. Nakon osvajanja, oslobođenja teritorija nastanjenih ruskim stanovništvom, a NATO bi htio nastaviti rat gdje bi samo Ukrajinci ratovali, prestali bi potreba za humanitarnim ratom, i Rusi bi, u kratkom roku uništili fizički Ukrajinu. Uzgred rečeno, ima tu i okolnih zemalja koji bi Ukrajinu sa zadovoljstvom međusobno podijelili.
Prljavi rat anglosaksonskog dijela NATO-a, čini se ne poznaje granice. Bojeći se da kontinentalni dio zapadne Evrope ne promijeni mišljenje i ne počne praviti dilove sa Rusima, a želeći l da prodaje vlastiti gas, dosta vjerojatno uništava gasovode, posebno Sjeverni tok 1. Pitanje je, da li se ti gasovodi mogu više staviti u funkciju.
I tako, mir je na vidiku. Ratovati sa Rusijom u novim granicama, znači ratovati sa 25 milijuna vojnika, a o ruskoj vojnoj tehnici ne treba ni pričati. NATO će još malo zakuhavati stvari, ali nekakav mir će se ipak uspostaviti. Gerila na novim granicama Rusije zamijeni će konvencionalni rat. A to će trajati i trajati.
Ostale tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
