Piše: Vesna Veizović
„Na Badnje veče nakon skandaloznih izjava premijera Hrvatske* Andreja Plenkovića, srpska delegacija napustila je ovaj skup uz oštre osude. “ Ovo bi bila divna vest, vest koja vraća nadu i povratak dostojanstva u srpsku diplomatiju, ali nije tačna.
Za vreme božićnih praznika, 5. i 6. januara, porušeno je i oštećeno 13 spomenika na srpskom pravoslavnom groblju u Vukovaru.
U isto to vreme u Hrvatskoj* na tradicionalnom božićnom prijemu u organizaciji SNV skupila se grupa ljudi sa srpskim imenima i prezimenima ali bez ikakvog osećaja odgovornosti prema narodu, državi i crkvi kojoj pripadaju i u čime ime dolaze. Srpski ministar inostranih poslova Ivica Dačić, Patrijarh Porfirije, Hrvat Tomislav Žigmanov ministar u vladi Srbije, Jelena Milić ambasador Srbije u Hrvatskoj*, premijer Hrvatske Andrej Plenković i domaćin Milorad Pupovac, čovek zaslužan za svođenje Srba u Hrvatskoj* na tri posto, lomili su česnicu i kičmu Srbije (Srbima).
Političar po struci, politikant po zanimanju i savesti i bez trunke morala, svojim odlaskom ali i ostankom na jednoj i više nego provokativnoj večeri nije ponizio sebe, već čitav srpski narod. Sa već zaboravljenim nadimkom „Koferče“ do sada je bezbroj puta u bogatoj diplomatskoj karijeri pokazao da niti ima kičmu, niti obraz i da je spreman i izmet da pojede, da se zavuče svakom klovnu u zadnjicu da bi ostao na položaju. I taj stav koji se danas ceni kod ljudi koji nisu sposobni ni za kakav ozbiljan posao već služe kao potrošni materijal, je možda u redu ukoliko je reč o privatnoj firmi, ali ne i kada je reč o o nekome ko predstavlja čitavu državu.
I ne samo da nije moralno, još manje normalno da se uoči najvećeg pravoslavnog praznika kod Srba na večeri koja bi trebala biti čin nekog simboličnog pomirenja sluša o neosnovanim optužbama i zločinima koji su navodno izvršili Srbi, već je odsustvo reakcije razlog da se zapitamo da li se Ivica Dačić samoinicijativno saglasio u ime čitave vlade Srbije da je Srbija izvršila navodne zločine za koje nas optužuje hrvatski premijer.
Naime, pravila međunarodnoj javnog prava između država i odnosima između država sadržana su u međunarodnim konvencijama i drugim aktima i diplomatskoj praksi koju stvara Međunarodni sud pravde, i na osnovu tih pravila izjava ministra inostranih poslova obavezuje državu čiji je on član vlade, bez obzira što on nije imao saglasnost vlade za tu izjavu. To što Ivica Dačić nije imao nikakvu reakciju povodom izjave premijera Hrvatske* Andreja Plenkovića, gde Srbiju tereti za najteže zločine , u skladu sa navedenim, i činjenicom da se stav izražava i aktivno ali i pasivno, u ovom slučaju ćutanjem, može se slobodno zaključiti da se Ivica Dačić složio sa Plenkovićevim optužbama za agresiju Srbije prema Hrvatskoj*:
„Hrvatska je bila žrtva agresije Miloševićevog režima i ta činjenica živi s nama, živi s obiteljima nestalih, s vojnicima, braniteljima, civilima. To je naslijeđe teško“.
Na stranu to što je Ivica Dačić izdanak Slobodana Miloševića i što je na sam njegovog pomen u pežorativu trebao da odreaguje, on je svojim ćutanjem i odsustvom reakcije prihvatio i najtežu reč u Plenkovićevoj osudi a to je agresija. Jer optužbe u kojima je sadržan termin agresija podrazumevaju i ratnu odštetu, što nije prvi put da pominju hrvatski političari.
Zadovoljan reakcijom odnosno odsustvom reakcije, koju nismo mogli očekivati ni od Jelene Milić u javnosti poznate po autošovinističkim stavovima, koja se u Hrvatskoj* konačno pronašla u prirodnom okruženju, kao ni od ministra Žigmanova otvorenog separatiste i po nacionalnosti Hrvata koji bi koliko sutra čitavu Vojvodinu predao Hrvatskoj* u ime ratne odštete. Nažalost, nikakvu reakciju nismo mogli očekivati ni od Milorada Pupovca, osobe koja se toliko bori za prava Srba u Hrvatskoj* da se njihov broj sveo na 3 % ( i oni ne samo da su potpuno obespravljeni već se plaše da se javno deklarišu), ćirilica je i zvanično izbačena iz upotrebe u Vukovaru, a vrhunac njegovog otvorenog ustašluka bila je česnica napravljena u njegovoj organizaciji u kojoj se nalazio novi evro Hrvatske* sa likom Nikole Tesle.
Na takvoj lojalnosti Pupovca hrvatskoj vladi, odnosno upinjanju da bude veći Hrvat od Hrvata, Plenković se zahvalio:
„Posebno želim zahvaliti predstavnicima SNV-a, političkim predstavnicima srpske nacionalne manjine u RH na podršci i lojalnosti. Utemeljili smo povjerenje koje da nam daje okvir suradnje i zadovoljan sam da smo napravili velike iskorake“.
Osim Dačića, bilo je očekivana reakcija bar poglavara Srpske pravoslavne crkve, međutim i ona je izostala. Što je u jednoj drugoj dimenziji, apolitičnoj još tužnije, budući da se isti taj patrijarh iz sve snage upire da dokaže nevinost Alojzija Stepinca i umanji broj žrtava Jasenovca. Pa ne samo da se niko od prisutnih nije usudio da pomene genocid koji su Hrvati počinili nad Srbima, pa makar i tu brojku stradalih u Jasenovcu koja se iz godine u godinu smanjuje, srpsku imovinu, zločine počinjene u zločinačkim akcijama „Oluja“, „Bljesak“, brojne logore u kojima su stradali srpski civili devedesetih, nego su ćutanjem pristali na ideju „Srba kao jedinog negativca“.
Valja dodati i da taj isti patrijarh nije došao na Kosovo i Metohiju za pravoslavni Božić, kada mu već za katolički nisu dozvolili (mada ne znamo ni sa kim je želeo da ga tamo proslavi). Isto tako iako je najavio, nije došao ni na proslavu dana Republike Srpske, čiji je dolazak takođe najavio, ali je u Hrvatsku* koju ljubi svim srcem došao.
Možda je nepopularno ali istinito reći da je od prisutnih najpošteniji Andrej Plenković koji otvoreno mrzi Srbe, nego ova skupina nesrećnika koja je okupirala srpske institucije i podmuklo sprovodi najgori oblik politikanstva u želji da zaštiti lične interese a sve preko leđa Srbije, srpskog naroda i srpske pravoslavne crkve.
Izvor: Vaseljenska
