Piše: Nenad Kecmanović
U Sarajevu i kantonima popularni voditelj tok šoua na TV „O“ – Avdo Avdić – boravio je posljednjeg ponedeljka stare godine u Prištini i razgovarao sa premijerom privremenih institucija Kosova.
Uz uvodne izraze zahvalnosti Aljbinu Kurtiju „što je našao vremena“, odnosno objašnjavajući svoje motive „zašto je potegao iz Sarajeva“, izio je indikativnu neistinu: „Vi ste, prema našim anketama, najpopularnija politička ličnost u BiH“.
Što bi se reklo „lupio, a ostao živ“.
To je ravno tome kao da je rekao da je Aleksandar Vulin najpopularniji političar u mjesnoj zajednici Baščaršija. U Republici Srpskoj, sasvim sigurno, gotovo niko u toj anketi, sem Ramiza Salkića, ne bi dao glas za Kurtija, a većinu bi dobili Dodik, Vučić ili Putin.
„Herceg-Bosanci“ bi glasali za Čovića i Milanovića, a Kurti im ne bi ni pao na pamet. Najzad, i Bošnjaci imaju svoje preče favorite, poput Bećirovića, Bajdena, Šmita, Zelenskog, pa čak i da ih se polovina izjasnila za Kurtija, ne bi bilo dovoljno da na nivou BiH bude najpopularniji.
Svjestan da se radi o Avdinoj laskavoj izmišljotini, i sam Kurti nije se iznenađeno zainteresovao za anketu, nego je „podatak“ preskočio i rutinski se uopšteno zahvalio gostima iz Sarajeva.
Zašto je A. A. iznio baš tu izmišljotinu i zašto u muslimanskom Sarajevu, koliko nam je poznato, niko nije javno reagovao? Naprosto zato što Aljbin Kurti i jeste vrlo popularan u bošnjačkim kantonima i što Bošnjaci sve što god sami misle pars pro toto uopštavaju kao javno mnjenje u cijeloj BiH. A to je opet na matrici da je cijela Bosna njihovo begovsko nasljeđe, da su jedino oni u njoj „temeljni narod“, da su je samo oni branili od spoljnih agresora, da oni jedini nemaju „rezervnu domovinu“ i slične gluposti.
Još početkom ’90-ih Alija je kolektivni srpski otpor secesiji BiH od Jugoslavije tumačio kao „stav šačice Srba koje je zaveo Radovan Karadžić“, da bi kasnije sin mu Bakir Republiku Srpsku, koju mu je babo potpisao u Dejtonu, tretirao kao „privremeno okupiranu teritoriju“. A to bi u ovom kontekstu značilo da bi Srbi, da su se otrijeznili od Radovana, i Srpska da se oslobodila od autookupacije, bili listom Kurtijevi obožavaoci.
Ali, ako ćemo ozbiljno, postavlja se pitanje: zašto je šiptarski lider Kurti u Bošnjaka zaista toliko popularan?
Šiptari iliti Albanci na KiM nisu slovenski narod kao Bošnjaci, ne govore jezik kojim govore Bošnjaci, oni nisu brojni u BiH, kao ni Bošnjaci na Kosovu. Čak i vjerska veza po islamu je sporna jer, za razliku od Bošnjaka, koji sudo prije 25 godina bili muslimani
i sa velikim i sa malim slovom, Albanci su multikonfesionalan, narod pa ih ima i katolika i pravoslavaca.
Pri tome tome nisu intenzivni vjernici, nego prvenstveno nacionalisti.
Pogrom nad Srbima u martu 2004. nije poštedio ni ostale nealbance, pa ni Bošnjake. Albanci na Kosovu, iako većinom muslimani, ne drže do bratstva po islamu sa Bošnjacima. Kod Bošnjaka je, međutim, bilo obrnuto, pa su bili silno iznenađeni i razočarani otkrićem da ih Šiptari ne doživljavaju kao bliske po istovjerništvu.
Na čemu su onda zasnovane tolike simpatije Avde Avdića i njegovih sunarodnika za šiptarskog lidera?
Isključivo na antisrpstvu!
BiH se otcjepila od SFRJ protiv volje srpskog naroda i po nezakonitoj referendumskoj proceduri. Crna Gora je napustila Državnu zajednicu sa Srbijom, prema takođe sumnjivom rezultatu referenduma. „Kosova“ je, progonom Srba sa KiM i priznanjem samostalnosti od strane jedine supersile i većine članica EU, steklo de facto samostalnost, iako bez priznanja UN.
Poslije svega toga moglo se očekivati da će Alija/Bakir Izetbegović, Milo Đukanović i Aljbin Kurti, konačno biti zadovoljni.
Međutim, onda su problem postali Srbi koji su uprkos svemu ostali u Hrvatskoj, BiH, u CG i na KiM, pa su Zagreb, Sarajevo, Podgorica i Priština, što milom, što silom svojski poradili na asimilaciji prorijeđenog srpskog naroda i integraciji novih država. Tuđmanovi nasljednici su zatirali tragove kontinuiteta sa Jasenovcem. Milo je udarao na srpski jeziki i na SPC, pravio koalicione vlade sa Albancima i Muslimanima, bez neuporedivo brojnijih Srba. Aljbin sistematski maltretira Srbe ne bi li otišli i ti malobrojni koji su odlučni da ostanu i sve izdrže.
Izetbegovići satanizuju Srbe kao „genocidaše i loš narod“ ne bi li ih natjerali da postanu dobri Bošnjani i progovore bosanski. I svi oni su sve to činili i čine uz otvorenu podršku tzv. međunarodne zajednice, sa krajnjim ciljem da svoje nove države etnički očiste.
Ali, taj antisrpski udruženi zločinački poduhvat ne daje zadovoljavajuće razultate. Amfilohijeve litije, Dodikovo vraćanje Dejtonskih nadležnosti, Pupovčevi povremeni gnjevni istupi u Saboru, Srpska lista koja ne odustaje od Zajednice srpskih opština, predstavljaju legitiman unutrašnji otpor i bunt starosjedilačkih Srba u CG, u BiH, na KiM protiv kršenja ustava i međunarodnih sporazuma.
Elem, valjalo je pronaći spoljnjeg krivca. Čik pogodite ko je!
„Srbija se miješa u unutrašnje stvari novih država, a tu je i maligni uticaj Rusije.“
Treba se prisjetiti da je nakon rata u BiH, upitan kada će biti „mirna Bosna“, Alija odgovorio: „Onda kada Srbija bude dovoljno slaba!“ Bakir je dodao „Sve zlo u Bosnu uvijek je dolazilo iz Beograda“.
Srbija je priznala Hrvatsku, BiH, i CG, te prihvatila normalizaciju odnosa sa pokrajinom. Srbe u Hrvatskoj predstavlja sveučilišni profesor i saborski zastupnik, a ne ambasador Srbije. Na čelu litija nije bio patrijarh srpski, nego episkop crnogorski. Srpsku vodi Dodik, a ne Vučić. Na Srpskoj listi nisu članovi SNS.
Dakle, nije problem prirodna odnosno legitimna i legalna briga Srbije za sunarodnike u susjednim zemljama i pokrajini, za njihov opstanak, jezik, pismo, kulturu, identitet, iliti „srpski svijet“, nego nezgodna činjenica da u zagraničju Srbije postoje autohtoni Srbi koji u njoj vide svoju „maticu“, pijemont, zaštitnika, u koju su, što bi rekao Dodik, „vječito zagledani“.
E, u tome leži objašnjenje popularnosti Kurtija u Bošnjaka koje je ushićeno izrazio A.A. na TV „O“.
Poslije „Oluje“ bili su Franjini fanovi, do Litija – Milovi, poslije divljanja 2004. – Kurtijevi.
Zašto!?
Zato što su „definitivno rješili srpsko pitanje“.Đukanović im je posebno imponovao time što je bez krvi od srpske Sparte napravio neprijatelja Srbije, od NJegoševih potomaka antisrbe. „Ako je Milo uspio da od većih Srba od Šumadinaca napravi Crnogorce i srbomrsce, zašto i mi Bošnjaci ne bismo uspjeli od Srba u Srpskoj da napravimo dobre Bošnjane i bosanske patriote, a i nama NATO čuva leđa.“
Nakon njegovog izbornog poraza niko u regionu nije toliko javno tugovao koliko sarajevski mediji i nigdje Milo nije naišao na takvo razumijevanje i saosjećanje kao u Bošnjaka. Istovremeno, njegov finalni neuspjeh primili su kao naravoučenije.
Pošto se Rusija vratila na Balkan, pošto Srbija nije „postala dovoljno slaba“, nego čak ojačala, Srbi uporno neće da budu ni bosanski Srbi ni BiH-patrioti, niti da odu i „ponesu samo blato na opancima“, treba primjeniti Franjin recept iz „Oluje“. Dio pobiti, dio protjerati, a one koji ostanu svesti na beskrajnu borbu za minimalna manjinska prava, poput jezika i pisma.
Ali, prošla su vremena kada je čitav svijet bio protiv Srba, Rusija bila na koljenima, jedinstena EU cvjetala na diskretnoj uzici jedine supersile, a ova bila na vrhuncu moći. Istina, Zagreb i sada vojno pomaže i Kijev i Prištinu, ali simbolično iz drage obaveze prema NATO i EU.
Elem, sada su Šiptari postali posljednji bošnjački uzor u borbi protiv Srba, a Aljbin Kurti ne da patrijarhu da uđe u Pećku patrijaršiju, hapsi Srbe, otima srpsku imovinu, puca na srpsku djecu, postao je najpopularniji političar u Bosni. Ali, ne u cijeloj BiH, kako obmanjuje Avdo Avdić, nego samo u pola od polovine.
Da je anketa izvođena u Srpskoj, Kurti bi sasvim sigurno ispao najnepopularniji, preciznije najomraženiji političar. Tipično za odnose u BiH, od koje je već 30 godina hoće da naprave jedinstvenu državu.
Izvor: Sve o Srpskoj
