Piše: Vladimir Dimitrijević
Došo golja do pištolja,
Oće selja i da strelja
Posleratna pesma
Zbog čega se preti Bojanu Jovanoviću?
U Srbiji, ovih dana, našem slavnom antropologu Bojanu Jovanoviću prećeno je, sa nadležnog mesta, da će biti tužen sudu zbog odbrane istine o stradalnicima jasenovačkim. Ko ne veruje, neka čita, i neka se krsti u čudu. (1)
Bojan Jovanović, hrabar i odlučan čovek, krajnje načelan i ozbiljan naučnik, postavio je domaćoj javnosti nekoliko pitanja:“Zašto čelnici Muzeja koji su toliko vremena proveli u Jad Vašemu nisu usvojili kriterijume koje primenjuje ova ustanova i na određenje broja srpskih žrtava u NDH? Nad Srbima je u ovoj državi izvršen totalni genocid prema proklamovanom principu i metodi da se trećina njih ubije, trećina protera i trećina pokatoliči i pohrvati. Pošto su na spisku žrtava u jevrejskom memorijalnom centru i oni koji su preživeli Holokaust, njih šeststo hiljada, zašto se taj kriterijum ne primenjuje i za srpske žrtve genocida u NDH? Žrtve genocida su i Srbi koji su preživeli Jasenovac i druge hrvatske logore, zatim izbegli sa tog područja, kao i oni koji su prisilnom promenom vere postali Hrvati. Sagledavanjem svih ovih srpskih žrtava moći će da se odredi i veličina zločina koji je izvršen nad Srbima u NDH. Muzej žrtava genocida je i osnovan sa ciljem da se taj posao adekvatno obavi, a njegov osnivač ga je u vreme dok je bio na njegovom čelu i vodio ka ostvarenju tog cilja. Promenom vlasti u Srbiji posle 5. oktobra 2000. godine došlo je i do radikalne promene koja se ogleda u težnji da se procenjen broj stradalih Srba u NDH i u Jasenovcu revidira i radikalno umanji na osnovu poimeničnog spiska ubijenih žrtava koji se pravi posle skoro osamdeset godina. Uklanjanjem Milana Bulajića iz Muzeja dolazi do promene u njegovom radu. O svojoj kalvariji Bulajić je i ostavio potresno svedočanstvo: „Zaprepašćujuće je to što je meni zabranjen dalji rad. Žarko Korać je smenio mene sa mesta direktora Muzeja genocida, smenio Upravni i Nadzorni odbor i premestio muzej u Kragujevac. Meni je zabranjen ulaz u Muzej žrtava genocida, iako je tamo i moja dokumentacija, moji rukopisi. Tu je dokumentacija Odbora SANU za prikupljanje građe o genocidu i dokumentacija državne komisije.““(1)
Dakle, genocidolog i osnivač Muzeja žrtava genocida, Milan Bulajić, je bio prva žrtva dosokratskog revizionizma, na čijem talasu jašu i naši sadašnji revizionisti. Iako je bio posmatrač na suđenju Ajhmanu i pokretač izručenja Andrije Artukovića, doktor međunarodnog prava i autor preko šezdeset bitnih knjiga, prepunih dokumenata i dokaza istine.
Zašto je važno Bulajićevo svedočenje?
Bojan Jovanović nastavlja:“Ovo svedočenje autora četvorotomne knjige „Ustaški zločin genocida“ je važno, jer postavljanjem novog direktora dolazi i do uspostavljanja drugačijeg odnosa kako prema relevantnim izvorima za procenu približnog broja stradalih Srba u NDH, tako i negiranja rezultata ostvarenih do sada u proučavanju genocida nad srpskim narodom. Zato autori koji se opiru tim revizionističkim težnjama nailaze na osudu i omalovažavanje upravo onih koji pretenduju na ekskluzivitet u bavljenju genocidom nad Srbima. Najpre težnja da se nametne stav da osim uskostručnih istoričara genocidom ne mogu da se bave i stručnjaci drugih profesija kako ne bi doveli u pitanje njihovu buduću sakralizovanu istinu o broju stradalih, a potom i omalovažavanje drugih stručnjaka, koji se nazivaju amateri, šarlatani, cirkusanti, i negiranje značaja rezultata koje su ostvarili.
U očiglednoj težnji da se izvrši radikalna revizija dosadašnjih rezultata u utvrđivanju približnog broja srpskih žrtava u NDH i u Jasenovcu, prepoznaje se ideologija u kojoj su činjenice izvrnute kao u kakvoj camera obscuri. Takvim odnosom prema važnim izvorima i započinje revizija svih relevantnih procena o broju stradalih Srba u NDH i u Jasenovcu. Dok je jedina prava istina o najvećem broju srpskih žrtava u NDH ubijenih u Jasenovcu pod zemljom, nad zemljom Srbijom su se uskomešali zlodusi da umanje zlo hrvatskog genocida. Ko, dakle, uznemirava javnost, iznosi neistine i vređa nacionalna osećanja i dostojanstvo građana? Da li je to autor teksta „Fenomenologija najvećeg zla“ objavljenog u „Pečatu“ ili je to predsednik UO Muzeja žrtava genocida koji preti revizijom istorijske istine o srpskom genocidu u NDH?“(1)
Jasno je ko, gospodine Jovanoviću. Šta se može očekivati od predsednika UO koji je tvrdio da je Stepinčev brat, kao i brat patrijarha Pavla, stradao od ustaša – fabulozno, dakle (2), ili od istoričara koji tvrdi da je Broz dolazio u Jasenovac da se pokloni žrtvama inkognito, samo na osnovu svedočenja Titovog izmećara, srpske komunjare iz Hrvatske, nekog Dragosavca? (3)
Sad nam za svaku žrtvu traže ime i prezime, a uskoro će ti isti revizionisti tražiti nešto drugo, i opet će imati „argumente“. Možda će početi da pričaju kako je nemoguće da se tako veliki broj ljudi pobije za tako kratko vreme.
Ipak, moguće je.
Dve hiljade ustaša u Jasenovcu, i inventivne metode ubijanja. Neviđene u dotadašnjoj istoriji.
Kako se ubijalo i kojom brzinom?
Da prvo pročitamo jedan autentičan medicinski izveštaj iz 1986:
ZAVOD ZA SUDSKU MEDICINU I KRIMINALISTIKU
MEDICINSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA
ZAGREB, Šalata 11
Pošt. pretinac 949 – telefon 276-011 ili 276-012
[Za:]
SPOMEN PODRUČJE JASENOVAC
Direktor: Ana Požar
Od Naslova dobivena pošiljka koja se sastojala od 10 limenih sanduka ispunjenih kostima i dijelovima kostiju. Naslov je zatražio da se na osnovi pregleda kostiju pokuša odrediti kolikom broju osoba bi približno odgovarali posmrtni ostatci. Osim toga valjalo je utvrditi kojeg spola i životne dobi su bile osobe čiji se posmrtni ostatci pregledavaju. U koliko postoji mogućnost bilo je potrebno utvrditi i eventualni način usmrćivanja.
Pregledane su sve kosti i utvrđeno je da se u preko polovine slučajeva radilo o dijelovima kostiju, odnosno o kostima koje su više ili manje oštećene kao posljedica postmortalnih promjena.
Na osnovi sačuvanih kostiju, ili onih koje su najvećim dijelom ili u bitnim detaljima bile sačuvane, dobiveni su sljedeći rezultati:
- U pregledanim kostima utvrdili smo da one predstavljaju posmrtne ostatke od najmanje 152 osobe.
- Analiziranjem smo utvrdili da od 152 osobe 37 su bili muškarci, 51 žena, 11 djece, dok se u 53 slučaja spol nije mogao odrediti.
- Životna dob osoba, čiji su posmrtni ostaci pregledavani mogla se samo grubo, približno odrediti. Tako bi od ukupnog broja bilo 86 mlađih osoba, 15 osoba srednje životne dobi, a 12 osoba u poznim životnim godinama. Utvrdili smo da je bilo i 11 djece, dok se u 28 slučajeva životna dob nije mogla odrediti.
- U oko trećini pregledanih lubanja (točnije na 58 lubanja) sa sigurnošću su utvrđeni tragovi višestrukog ili jednostrukog prijeloma. Ove ozljede nastale su udarcima nekog tupotvrdog predmeta.
- Ni na jednom mjestu na kostima nisu nađene ozljede koje bi mogle predstavljati posljedicu strijelnih rana.
- Među lubanjama nađena je jedna koja je bila gotovo u cijelosti sačuvana, a kao posljedica posebnog postmortalnog procesa (saponifikacija) bio je u lubanji i kompletno sačuvan mozak. Na tjemeno zatiljnom predjelu ove lubanje nalazio se nepravilni defekt kosti. Na nekoliko mjesta izvana na lubanji nalaze se tragovi kose. U tkivu mozga i u moždanim komorama nađeno je krvarenje, a tragovi vrlo obilnog krvarenja nađeni su između kosti desne strane svoda lubanje i mozga. Ovo krvarenje vršilo je kompresiju na mozak koja se na preparatu može uočiti i što je u stvari predstavljalo neposredan uzrok smrti. Mjesta na kojima je bilo izraženo u moždanom tkivu krvarenje kao i krvarenje između kosti lubanje i mozga koje je vršilo kompresiju na mozak uzeto je za analizu. Kemijskom reakcijom na svim tim mjestima sa sigurnošću je utvrđena krv.
- Nalaz lubanje i mozga opisan pod brojem 6. sa sigurnošću ukazuje da je osoba, kojoj je pripadala pregledavana lubanja ozljedu zadobila udarcem u tjemeno zatiljni dio i to udarcem nekog tupotvrdog predmeta. Osoba kojoj je lubanja pripadala sa sigurnošću se može tvrditi da nije umrla neposredno nakon ozlijeđivanja. Naime, prema količini krvarenja između kosti desne strane lubanje i mozga sa sigurnošću proizlazi da je ta osoba nakon ozlijeđivanja živjela još neko vrijeme, najmanje 2-5 sati. U konkretnom slučaju radilo se o ženi mlađe životne dobi. Lubanja sa mozgom opisana pod brojem 6, kao i neke lubanje ili dijelovi lubanja na kojima se jasno vide tragovi prijeloma slikani su i slike priložene u posebnom foto-elaboratu.
Analizu i pregled poslanih posmrtnih ostataka pregledali su članovi Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku Medicinskog fakulteta u Zagrebu, i to: prof. dr Dušan Zečević, doc. dr Josip Škavić, mr dr Davor Strinović, dr Stjepan Gusić i dr Milovan Kubat. U radu su sudjelovali i članovi Zavoda Vlasta Hmelina, Mitrov Helena i Darinka Mudrovčić, te Ante Gaćina.
Prilog: foto-elaborat
Zagreb, 13. XI 1986.
Predstojnik Zavoda
Prof. dr Dušan Zečević”(4)
Sve što se o monstruoznosti ustaških dželata pričalo u ovom izveštaju je potvrđeno. Naročito je važno da je najviše žrtava bilo među decom i mlađim osobama. I krvavo je važno da su ubijane matere sposobne da rađaju.
Svedoči jasenovački grobar
Ovome treba dodati i sledeće svedočenje jasenovačkog grobara, logoraša Dimitrija Sekulića:“Maljevi, kojima su vršena ubistva, bili su teški oko 2 kg, dugi 25 cm, a na drvenoj glavi utisnut je bio jedan šiljak od gvožđa, koji je vireo iz drvenog malja oko 5 cm. Ovakav jedan malj imao sam jednom prilikom u svojim rukama, kada sam kopao raku. Žrtve su ubijane maljevima na ovaj način: Ustaša bi dohvatio žrtvu svojom levom rukom za njegovu svezanu levu ruku i okrenuo je tako, da žrtva bude tačno leđima ispred ustaše, a da ustaša svojim očima bude u visini potiljka žrtve. Pošto bi žrtvi naredio da stoji mirno i gleda napred, zamahnuo bi maljem, koji se nalazio u njegovoj desnoj ruci. Iz sve snage zadao bi udarac žrtvi u potiljak tako, da se zaoštreni gvozdeni deo malja zarije kod gornjeg kičmenog pršljena neposredno između glave i vrata. Žrtva bi pala odmah kao pokošena u jamu, pošto se samo ubistvo vršilo tako, da žrtve budu postavljene na samoj jami tj. na ivici. Svi mi grobari, pretpostavljali smo da su žrtve u velikom broju slučajeva ostajale u životu, naročito ukoliko se radilo o ljudima jače telesne konstrukcije. Ne vodeći računa o tome da li je žrtva ubijena ili ne, ustaše bi ubijanja produžili i dalje tako, da se leševi ili polumrtvi ljudi gomilaju u rakama jedni iznad drugih i to sa licem okrenutim prema zemlji. Uvek je zadavan samo jedan udarac; ovo se radilo radi uštede u vremenu pošto je jedan ograničen broj ustaša stajao na raspoloženju za vršenje ovih egzekucija, a svakog dana dolazio je nov transport, kome je trebalo stvoriti mesta u novom prostoru ograđenom žicom.“(4)
Eto kako je ostvarivana ogromna brzina rada u Jasenovcu, kako su, svakodnevno, ubijane stotine i hiljade ljudi, kako je „oslobađan“ prostor za nove logoraše, kako su umirale žrtve – skoro niko nije ni bio ubijen jednim udarcem, nego su polumrtvi ljudi, često samo omamljeni udarcem malja, živi sahranjivani, i ko zna koliko dugo ispuštali dušu, u najgorim mogućim mukama.
I sve to sada treba revidirati, počev od brojki. Prihvatajući svaki mogući oblik revizionističke hrvatske „brojidbe“.
O svemu tome se ne može ni reči, osim kako oktroiše EU Hrvatska, naročito ovo U, latincom.
Zato se preti Bojanu Jovanoviću. Sudom, nego šta. Pretila bi mu i inkvizicija, da je, u duhu novog EU poretka, obnove.
Svedočenje Gorana Hutineca
Dok naši revizionisti sprovode, sve u dogovoru sa EU vlašću u Beogradu, novu „brojidbu“, hrvatski istoričar Goran Hutinec, sa Odseka za savremenu istoriju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, 2019. godine je, u arhivu Nacionalne zbirke vazdušnih fotografija u Edinburgu pronašao fotografije urađene iz vazduha, pred kraj rata, kada je Jasenovac preletala saveznička eskadrila za vazdušno izviđanje:“Na njima se tačno vidi gde su bile masovne grobnice, kako po udubljenjima, tako i po razlici u vegetaciji između tih površina i okoline. Zbog velikog broja ljudskih ostataka, menja se hemijski sastav tla, pa se dešava da trava ne raste istovremeno kao u okolini. Takođe, na fotografijama iz aprila 1945. vidi se da se diže dim sa lomača, na kojima su spaljivani leševi. Vidi se i mesto pravoslavne crkve u Jasenovcu, koja je srušena i podignuta garaža za motorizovanu jedinicu, koja je jurila odbegle logoraše. Na dan 16. aprila 1945. sve zgrade u logoru bile su cele, pa se tačno može locirati šta su ustaše pri povlačenju srušile. Takođe su netačne tvrdnje da je najviše logoraša poginulo prilikom savezničkog bombardovanja, jer se na snimcima vidi i da barake sa logorašima, za razliku od drugih zgrada, nisu gađane.“(5)
Ovi snimci pokazuju da su masovne grobnice postojale na području Gradine, danas u Srpskoj:”Ustaše nisu stigle sve da unište i u Donjoj Gradini se sigurno može svašta otkriti. Tokom šezdesetih godina prošlog veka samo jedan odsto terena je istražen. Sondiranje je izvršeno na više mesta, a tamo gde su detektovane kosti kopano je. Iskopano je ukupno oko 100 kvadratnih metara, od 9.000, na koliko se Gradina prostire, a sa Ušticom ima više od 10.000.”(5)
Toliko o istraživanjima za vreme Debelog Mrtvaca Groza, koga je hvalio srpski komunistički slugeranja iz Hrvatske, zvani Dušan Dragosavac: za sve vreme komunizma, iskopano je oko sto kvadratnih metara da bi se istražio logor u Jasenovcu.
Matične knjige u Hrvatskoj
Jedna međunarodna organizacija za sećanje na Holokaust traži od Hrvatske da objavi podatke o rođenju i smrti žrtava Jasenovca.
Ali, podaci su nedostupni, jer ih Hrvati čuvaju u tajnosti – po zakonu, sto godina. Hutinec nas podseća:“Najveći je problem identifikovati tadašnju decu, to je bilo teško i posle rata, na osnovu svedočenja komšija, koji se nisu sećali imena mališana ili su se sećali pogrešno, pa je to unosilo zabunu. U spiskovima su se mogli videti podaci sa prezimenom i odrednicom npr. “dečak”, ali bez imena. Drugi problem je nedostatak podataka o transferima logoraša. Recimo, postojao je jedan transport Jevreja za Aušvic, iz kog su neki vagoni isključeni u Jasenovcu, ali se ne zna, osim 20 imena, ko je bio u njima pošto su se tokom vožnje ljudi premeštali i spajali sa bližnjima. Ili, na primer, ima podataka da je neko zatočen u Lepoglavi, ali ne i da je prebačen u Jasenovac ili drugi logor, pa se ne zna gde je tačno umro“.(5)
Kolika je, kako bi Hrvati rekla, bedastoća srpskih revizionista koji traže poimenične spiskove žrtava od Srba, ali ne i od Jevreja, čija je brojka od šest miliona ubijenih neupitna od 1945. do danas?
Umesto zaključka
Pretnje sudom i suđenjem onima koji misle drugačije od domaćih revizionista odlična su stvar za negovanje demokratskog dijaloga, sasvim u skladu sa duhom Debelog Mrtvaca Groza. A na sudu će, možda, biti kako je Groz tražio – sudije da se ne drže zakona kao pijan plota. Bojan Jovanović je prvi na spisku koji se pravi radi progona inakomislećih, prvi kome je zaprećeno zato što ne pristaje na revizionističke „brojidbene“ laži. Pri čemu se moćni revizionisti, koje podržava vlast u Srbiji, u javnosti, naročito hrvatskoj, predstavljaju kao Đordano Bruno – oni su ugroženi od srpskih „neznalica i nesrećnika“ jer su veliki i srećni znalci pune istine o NDH i Srbima u njoj. Vrhunska metoda, nema šta: udri po drugima, i kukaj da si progonjen!
Cinizam na stranu. Pretnje onima koji su stali u odbranu istine o Novomučenicima Jasenovačkim su onaj udar koji će, ako Bog da, naći iskru u kamenu ( „bez njega bi u kam očajala“, rekao bi naš učitelj NJegoš ). Te pretnje će podići Birnamsku šumu nepokleklih Srba, vernih svojim poklanim precima, dok će se revizionistički Magbeti gušiti u lažima i prividima, maskiranim u brigu o istorijskoj istini.
A za to vreme, mi ćemo da pojemo Novomučenicima srpskim, od ustaša poklanim, zajedno sa Svetim vladikom Nikolajem:
Mačevi se lome o rebra Istine,
Bezumni križari to poznali nisu,
Dok ih duše mrtvih na snu uplašiše,
i pravednim mačem Hristovim smutiše.
Blago gonjenim pravde radi,
Jer je njihovo Carstvo nebesko, glagola Gospod.
Nema lepše smrti od smrti za pravdu,
Ni ljubavi veće od smrti za bližnje,
Mučeništva srpska i stara i nova,
U Knjizi Života crvena su slova.
Ne bojte se onijeh koji ubijaju tijelo,
A po tom ne mogu ništa više učiniti, glagola Gospod.
Ne žalite život, dobra smrt je sreća,
Cena vaše smrti, od sveta je veća,
Mučenici srpski, tek sada ste živi:
Nebo vas svetkuje, zemlja vam se divi.
Slava i ninje:
Velika je brojka Sedamsto Tisuća,
Za Tvog Sina, Djevo, život položivših,
Ka’ krvave zvezde – đerdan od merdžana,
Prebroj ih i dodaj starim brojevima,
Vitezova srpskih u svojim bojevima,
Što braniše pravdu, mreše za Istinu,
Uzdarje srpsko Tvom Vaskrslom Sinu.
Izvor: Iskra
