Nataša je rođena u martu 1979. godine u Bihaću (BiH) jer je tu bilo najbliže porodilište... djetinjstvo je provela u ličkoj varošici Korenica, odakle su njeni preci. Obožavala je od malena da čita i piše propovjetke. Uprkos prividnom miru u Titovoj Jugioslaviji osjećala se bezbrižno. Ponekad bi od bake čula neke priče o stradanjima Srba u Drugom svjetskom ratu.
Već u proljeće 1990. godine kada su vlast u SR Hrvatskoj osvojili Franjo Tuđman i njegova militantna partija HDZ došlo je do mnoštva problema i iste godine na ljetovanju je uočila tenziju i strah kod ljudi oko sebe.
Naredne godine počinje rat u Hrvatskoj, a njen otac je bio uhapšen od hrvatskih specijalnih jedinica MUP-a kada je došlo do napada ATJ Lučko na Plitvice. Dva dana je proveo u karlovačkom zatvoru gdje je teško pretučen do krvi. Istovremeno Srbi su u sredinama gdje su imali većinu podizali barikade (obarali trupce na cestama) što je hrvatska propaganda podrugljivo nazvala "balvan revolucija". Tamo gdje su Srbi bili u manjini morali su da prisilno napuste svoje domove. Usljedile su teške četiri godine, jer je kretanje bilo ograničeno zbog granatiranja, struje više nije bilo nego jeste. Učila je pod svijećom.
Tako je došao i vreli august 1995. kada su hrvatske oružane snage uz pomoć NATO i Petog muslimanskog korpusa započele zločinačku akciju "Oluja" protiv RS Krajine. I ona i njena porodica su se našle u kolonama prognanih 280.000 Srba koji su krenuli ka istočnoj Bosni i SR Jugoslaviji... danima je putovala ne znajući šta joj je sa roditeljima. NJih je srela tek u Beogradu kod rođaka.
U Srbiji je započela novi život, nastavila je da se školuje i diplomirala je Fakultet Političkih Nauka, ali i Fakultet Dramskih Umjetnosti na katedri za dramaturgiju.
Iako decenijama živi u Beogradu ona nije zaboravila Liku i tamošnje običaje. Voli da pravi basu, police, lički kupus... ode i na ličko prelo, zapjeva ojkana sa zemljacima.
Razmišljajući o stradanjima predaka i njihovoj žrtvi, Nataša je 2015. dobila želju da napravi jedno filmsko ostvarenje posvećeno Jasenovcu, najvećem srbskom gradu pod zemljom. NJeni preci su tokom 1941-1945 internirani u hrvatske koncentracione logore: Gospić-Jadovno-Pag, ali i u Jasenovac. Prema priči njene rođake koja je u doba klero-fašističke NDH izgubila brata u logoru Jasenovac, jer su ih razdvojili i nikada svog brata nije pronašla, Nataši je to bila klica za pisanje scenarija prvog igranog filma o Jasenovačkoj industriji smrti.
Režije se prihvatio Predrag "Gaga" Antonijević, čovjek velikog iskustva jer su sarađivali i ranije. Naslov filma je uzet prema njenoj babi Dari.
Antonijević je otišao u Potkozarje gdje je obavio selekciju za uloge i pronašao mnoštvo dječice od kojih se izdvojila tinejdžerka Biljana Čekić iz Kozarske Dubice. I ona je potomak jasenovačkih novomučenika. Sem nje u filmu su igrali i glumci Narodnog Pozorišta u Banjaluci ali i Beograda: Jovo Maksić, Zlatan Vidović, Anja Stanić-Ilić, Igor Đorđević, Nataša Ninković, Marko Janketić, Vuk Kostić..itd.
Snimanje filma je završeno 2019. godine i premijera je trebalo da bude 2020. ali je odložena usljed panedmije kovida.
Natašin film je bio u konkurenciji za srbskog predstavnika na 93. dodeli Oskara popularnosti u SAD. Usljed zluradih komentara u LA Tajmsu, film je povučen iz zvanične konkurencije zbog navodne "propagande". No planetarna premijera bila je 21. februara 2021. na RTS (Rep. Srbija), RTRS (BiH) i TV Prva (Crna Gora), a gledanost je bila milionska, preko 3.500.000 gledalaca što se ne pamti u istoriji domaće kinematografije. I u Sjevernoj Americi film je jako dobro prošao, jer je kompanija "101 studio" obezbjedila distribuciju. Bilo je to prvi put nakon pola vijeka i filma "Bitka na Neretvi" da se neki film sa našeg područja promoviše u SAD i Kanadi.
Oružane snage Rusije pogodile su privremenu bazu stranih plaćenika
Izvor: Pravda
