Piše: Nenad Kecmanović
Postoji izuzetno značajan događaj u novijoj prošlosti Muslimana/Bošnjaka koji danas ni oni sami ne pominju. A Srbi su ga zaboravili, jer su ga i u ono vrijeme pogrešno smatrali za njihovu internu stvar.
Radi se o Prvom bošnjačkom saboru (ili Svebošnjačkom saboru) održanom 27-28. 09. 1993. u sarajevskom hotelu Holidej in.
Taj skup je zakazan kao „bošnjački“ iako su pozvani došli kao još uvijek Muslimani, a tek sa njega izašli kao Bošnjaci. Do tada nepostojeći forum, sazvan je ad hoc, a učesnicu su, pored šireg sastava rukovodstva vladajuće SDA, bili i predstavnici muslimanske političke, vjerske, vojne, privredne i intelektualne elite.
Formalno su ga organizovale nacionalne, kulturne, vjerske i humanitarne organizacije Preporod, Merhamet, IVZ, VKBI (Enes Duraković, Alija Isaković, reis Cerić, Muhamed Filipović, Atif Purivatra).
Zamjena nacionalnog imena je bila unaprijed dogovorena sa Izetbegovićem, pa je kao prva tačka apslovirana čitanjem rezolucije, bez diskusije i jednoglasno, i to u prisustvu američkog i iranskog ambasadora kao svjedoka iliti kumova na krštenju.
Izetbegović je, zbog poražavajućeg stanja na ratištu, popustio sekularnim intelektualcima da se Muslimani preimenuju u Bošnjake i nacionalnim nazivom i jezikom svijetu prikažu kao Europejci, a ne Orijentalci.
Zauzvrat je od njih dobio saglasnost za unutrašnju podjelu BiH, uz zatatak da neke teritorije pokuša da vrati tokom pregovora o mirovnom planu kontakt- grupe u Ženevi, što je bilo uvertira za Dejton.
„Da li nastaviti pravedan rat ili prihvatiti nepravedan mir?“ – bila je druga i glavna tačka dvodnevne rasprave Sabora pošto su prethodno iz sale udaljeni nemuslimani.
Razapet između tri protivnika (pored Karadžića, i Bobana i Fikreta Abdića) satjeran na 10 odsto BiH, Izetbegović je govorio da „više ne treba očekivati intervenciju Zapada“, da se „Muslimanski vojnici više ne bore za apstraktnu ideju Bosne, koju neće ni Srbi ni Hrvati, nego za opstanak svoga naroda“.
I zaključio da „Bosna nije kumir kome se treba klanjati“ i da su „on i saborci „obezbijedili opstanak Bošnjaka i sačuvali ideju Bosne, a da ostalo ostavlja u amanet novim generacijama“.
Ta nova generacija na Alijin amanet iz ’95 oglasila se već ’96 perom dr Asima Mujkića sa sarajevskog FPN, koji je iznio šire obrazloženu kritiku dejtonskog Ustava BiH (Aneks 4) koji je po modelu demokratske konsocijacije, koji je Lajphart izveo iz političke prakse više nacionalno i(li) vjerski podijeljenih društava.
Prof. Asim je, zagovorom jedne, jedinstvene građanske BiH vratio priču na početak, kao da nije bilo ni Dejtonskog, ni Vašingtonskog sporazuma, kao ni svih ostalih sporazuma (Kutiljerov, Vens-Ovenov, Oven-Stoltenbergov, Kontakt-grupe), koji su bez izuzetka polazili od teritorijalno-etničke podjele, visoke autonomije dijelova, paritetnog predstavljanja i prava veta.
Smetnuo je da je na unutrašnjoj podjeli BiH po teritorijalno-etničkom pricipu bio zasnovan i program Reformista u BiH, kao i Platforma ratnog Predsjedništva BiH iz juna ’92.
Štaviše, i načelo ZAVNOBiH-a „BiH je i srpska, i hrvatska, i muslimanska“ i „nacionalni ključ“ u kadrovskoj politici socijalističke BiH, predstavljali su neteritorijalnu konsocijaciju.
Najzad, zanemario je i da se Sarajevo za KundK i između dva svjetska rata dijelilo na etničke četvrti – Tašlihan, Latinluk, Mahalu, Jehudiju.
Mujkiću je uzvratio Ivan Lovrenović afirmcijom tog rješenja kao jedinog garanta ravnopravnosti tri naroda. A sarajevski njuzmagazin „Dani“ je tim povodom organizovao raspravu o konsocijaciji u koju je uključio i druge istaknute intelektualce – Ugu Vlaisavljevića, Zdravka Grebu, Gaju Sekulića, Nevrzuka Ćuraka, Envera Kazaza, Ivana Vukoju, Nelu Grubić.
Demokratska konsocijacija se samo u finesama razlikuje od kon/federacije: slaba centralna vlast sa minimumom nadležnosti, fragmentisana teritorija, autonomijama pripadaju sve ostale nadležosti, uključiv pravosudne, vojne i policijske, što sve sadrži izvorni dejtonski Ustav BiH.
SFRJ je bila teritorijalna konsocijacija, a SRBiH njena minijatura.
Tema je bila naučna, učesnici intelektualci, rasprava akademska, atmosfera tolerantna, ali …
Raspored intelektualnih snaga u diskusiji između „demokratske konsocijacije“, odnosno „jedinstvene građanske“, bio je gotovo simetričan nacionalnoj pripadnosti učesnika. Jedni su ukazivali na primjere Belgije, Švajcarske i Holandije, koje su i demokratske konsocijacije i, istovremeno, neosporno građanske države, a drugi su pak izrazili gađenje spram svakog nacionalno-vjerskog identiteta i državu BiH tretirali kao metafizičku kategoriju koja je starija od ljudi koji u njoj žive i nezavisna od njihove volje.
Jedan od učesnika se požalio da se u sarajevskoj javnosti na svakoga ko progovori o konsocijaciji gleda kao na neprijatelja BiH, iako ova zemlja funkcioniše kao konsocijacija.
Tako je, eto, bilo već prve poslijeratne godine, a zamislimo kako bi se danas poslije „frtalj vijeka i kusur“ proveo onaj ko bi u Sarajevu javno podržao konsocijaciju, što će reći Dejton, odnosno Ustav BiH!
Bio bi tretiran kao Dodikov provokator iz Banjaluke ili izboden nožem kao Vučićev agent iz Beograda, poput oca koji je doveo dječaka na futsal u „kosmopolitski grad“.
Ako su nekažnjeno kamenovali predsjednika Srbije u Potočarima, zašto ne bi onomad u Sarajevu izboli anonimnog Srbina iz mrskog susjedstva?!
„Uostalom, šta je to u odnosu na Srebrenicu?!“
„Ubij, ubij Srbina! – skandirali su mali navijači na tribinama u znak podrške odraslim lokalcima pod fantomkama na recepciji hotela.
Policija Kantona Sarajevo je zaista brzo reagovala, a trener minimizirao incident da ne bi svojim pitomcima uskratio medalje. Banjaluka, a ovog puta ni Beograd nisu.
Brisel je, prema očekivanju, više pohvalio Kanton što je brzo pohvatao osumnjičene, nego što je osudio nasilje nad malim i velikim Srbima.
Istovremeni napadi Šiptara muslimana na srpske mladiće na KiM upućuju na spoljnu koordinaciju.
Kako god bilo, incident je prije svega simptom političke klime međunacionalnih odnosa koja se u Bosni ne mijenja tokom pola milenijuma, odnosno od osmanske okupacije.
Rečeni dr Mujkić je na kraju diskusije o konsocijaciji postavio važno pitanje: „Da li su se kulturni identiteti tri naroda u BiH toliko udaljili da im je potrebna konsocijacija kao zaštita ranopravnosti?“. Ako je to pitanje bilo možda donekle i umjesno godinu dana poslije rata, dok je sjećanje na „socijalističko zajedništvo“, uprkos netom okončanom ratu, bilo još živo, dvadesetak godina kasnije već uveliko nije bilo tako.
Paradoksalno, tome su ponajviše doprinijeli upravo Bošnjaci, koji su, sa jedne strane, jačali identitetske elemente (jezik, književnost, običaji) i, dosljedno Kuranu uvodili islamsku praksu u svjetovni život (neradni sati i dani za džumu, hadžiluk, višekratno klanjanje) a, sa druge, insistirali na „jedinstvenoj građanskoj državi“, Dejton proglašavali ludačkom košuljom i Bosnu svojom babovinom.
Na to su i Srbi (mirni razlaz) i Hrvati (treći entitet) podigli svoje uloge u zajedničkoj državi, nad kojom stražari manje civilni, a više vojni protektorat NATO-a.
Izetbegović je želio da u „dijelu Bosne koji Muslimani mogu prosperitetno kontrolisati“ realizuje Islamsku deklaraciju, i donekle uspio da reislamizuje Muslimane, stranku SDA, vojsku ABiH, javni i svakodnevni život bošnjačkog naroda.
Sekularni bošnjački intelektualci, međutim, već u drugoj generaciji se klanjaju Bosni kao kumiru, a nisu od BiH uspjeli da naprave ni jedinstvenu, ni građansku, ni pravu državu. Naprotiv!
A ipak ne odustaju jer se i dalje uzdaju u zapadni inženjering izgradnje novih država i nacija.
Srećom, za sada izgleda još uvijek misle da je bolji „nepravedan mir, nego „pravedan rat“. Ali, šta ako ih Marfi 2023-će, kao Cimerman 1992-ge, navuče na zlo da prevrnu tronožac?
Izvor: Sve o Srpskoj
