Piše: Vladimir Dimitrijević
Branko Ćopić u svojoj priči „Mlin potočar“ navodi kako se njegov deda Rade, kad mu je umrla supruga, ispovedao – mlinu u kome je mleo žito:“Mlin je, na primjer, za djeda oduvijek bio kao neko malo svetilište do koga valja, ovda-onda, otpješačiti da se iz njegovih darežljivih ruku primi brašno za „hljeb naš nasušni dažd nam dnes“. Taj dobrodušni sijedi starčić — čarobnjak koji živuje u vrbiku ponad vode, uvijek budan — spreman je u svako doba da sasluša svačiju muku. Možeš mu se povjeriti otvoreno i bez zazora, kao najrođenijem. Kad je umrla djedova baba, Milica, potišteni starac duže vremena nalazio je sebi razne poslove sve negdje podalje od kuće, da je ljudima s očiju. Krio je, u stvari, svoju tugu, a već na stranu to što je malo i prisramotno da ozbiljan čovjek žali za ženom. Ta bar toga kupusa ima na izbor, nude ti ga sa svih strana. Baš u te čemerne dane djed se najviše nasamotavao kod našeg poredovničkog mlina. Sjedi on tako na tvrdoj osunčanoj ledini naspram obijeljena potočara, uzdahne, a uzdah se ne čuje, istog trena slije se s marljivim veseličastim zujanjem žrvnja i razigrana točka. E, moj dragi, tako ti je to. Bila je pokojnica, pravo da se kaže, svakakva, to ja najbolje znam. I popiti je voljela, Bog joj dušu prostio, jednom tako umalo nije kuću zapalila. Pa opet mi je žao, to samo tebi kažem. Žao doboga. I opet uzdah koji ni sam djed ne čuje niti ga je čak i svjestan. Sve je upila i odnijela neumorna huka. Tješi ga mlinčić kako najbolje zna i može: oduzima tuzi glas, ućutkava je i zaglušuje. — Poslušaj ti, starino, mene, ja ću tebi kazati ... I tako iz dana u dan: djedove žalbe sve su kraće i bezglasnije, dok se najzad ne svedu samo na mrmljanja i potvrdno klimanje glavom. Prima starac utjehu i miri se sa životom, s tugom, sa svojom samoćom.“
Tako je pisao Branko Ćopić o svome dedi i njegovom poštovanju mlina kao hrama, kome u svojim mukama možeš i da se ispovediš, jer on pšenicu melje u brašno za hleb nasušni.
A ja pamtim svog dedu, Radomira Lučića iz Kulinovaca kod Čačka - koliko je puta rekao da ćemo gladovati jer se u gradu baca hleb u kontejnere. I nisu dali, deda i baba, da se gazi krušna mrva na drvenom patosu.
A moj otac je jeo zobeni hleb, od nerafinisanog brašna, i neslanu koprivu uz to. Kad ti neko kupi somun ( retko, tako retko ), u obe ruke držiš po parče hleba, pa misliš da je u jednoj ruci hleb, a u drugoj sir.
Sve smo mi to zaboravili.
A nije trebalo zaboravljati, jer ko zna kakvo vreme ide, i ko zna hoće li biti gladi kao nekad.
Zato ponovo poštujmo hleb. To poštovanje će nas vratiti među ljude.
Više tekstova Vladimira Dimitrijevića pročitajte OVDE.
Izvor: Pravda
