„Današnja borba je u institucijama Bosne i Hercegovine. Ne smijemo dozvoliti da se one ruiniraju. Moramo pokazati da smo na sve načine spremni braniti institucije Bosne i Hercegovine, a ako one padnu, a imali smo to '92., moramo biti spremni braniti ovu zemlju i oružjem", izjavio je reis Kavazović i naglasio da niko ne treba imati iluzije da će Islamska zajednica šutjeti pred pritiscima i pred planovima koji bi mogli ugroziti mir i suverenitet BiH, te sigurnost Bošnjaka.
Odgovori su stigli sa svih strana: Dodik je bio nadahnut i po običaju, miroljubiv, pa je poručio sa javnih mreža: „Neka se reis skloni iz politike i naoruža ljubavlju“.
Još je, u komentaru na Tviteru ustvrdio kako se reis Kavazović danas ponaša poput pokojnog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, odnosno - da je i on, izgleda, „spreman žrtvovati mir za BiH“.
„Husein Kavazović prijeti scenarijem od prije 30 godina kasnije. Reisu Islamske zajednice u BiH poručio bih da se skloni iz dvorišta politike i naoruža ljubavlju, tolerancijom i lijepim riječima", napiso je Dodik.
Predsjednica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, zamjerila je Kavazoviću što nakon brojnih ranijih "zapaljivih izjava" sada "prijeti oružjem"
Kazala je i da institucije države BiH nisu vlasništvo reisa ni samo jednog naroda, nego pripadaju svima.
Reisovu izjavu, dva dana poslije, osudio je i Hrvatski narodni sabor (HNS), na čijem je čelu Dragan Čović.
Iz ove grupacije hrvatskih stranaka u BiH, saopštenjem su iskazali "zgražanje nad ratnohuškačkim ponašanjem i zapaljivom retorikom vjerskog lidera" i stav da se teško stečeni mir u BiH nikad više ne smije dovesti u pitanje.
Hrvatske stranke su glasno, pozvale, tzv. međunarodnu zajednicu, kao i bošnjačke političare, pozvali da osudi Kavazovićevu izjavu i da, konačno, jasno demonstrira svoju podršku očuvanju stabilnosti i mira BiH.
„U ime svih onih koji u Bosni i Hercegovini ne priželjkuju novi rat, od Islamske zajednice zahtijevamo hitnu i javnu ispriku povodom ratnohuškačkog ponašanja vlastitog poglavara", stoji u saopštenju HNS.
Da bar malo odvuče pažnju, iz Sarajevske Vijećnice, zagalamio je Željko Komšić na Šmita, optužujući ga da uništava državu, njen Ustav i mir...
To je u principu tačno, ali trebalo je to ranije znati i reći.
Javljali su se i drugi: a Konakovićev Hrvat, ortodoksni Brezonja, zenički Bošnjak i papak na čelu Skupštine kantona, Dejan Kovačević, zatražio je mir u svijetu i slobodu i pravdu za vehabijsko cvijeće na cjeloj planeti.
Tako je lutanje dinastije Izetbegović i porodičnih glumaca u drugim narodima, postalo opšte lutanje, da bi put, na kom se izlegla ideja o žrtvovanju „mira zbog suverenosti" postao put cijelog, izgubljenog naroda.
Mir je, jednom ali zauvijek izgubljen u nezreloj politici, čije naslijeđe zbunjuje savremenike i aktere zbivanja, zbog nemogućnosti da se precizno utvrdi gdje u ovom zlu počinje Bakir a prestaje Alija i šta je u svemu tome predstavljalo bilo čiji indivudalitet a šta udruženu i zajedničku, porodičnu ili nacionalna sramotu.
I šta će tu danas Reis Kavazović, kad je sve jasno i konačno poraženo?
Jer, Izetbegovići su radikalno promijenili lice Sarajeva, a javnost i građani su kao pravi zavedeni slijepci tražili krivce među drugim, po Bakirovom tumačenju patriotizma. Mediji su se, što od straha, što od korumpiranosti, trudili da nesuvisle rečenice i projekcije Alije i njegovog sina pretvore u kakvu-takvu platformu i političku viziju.
Mjenjali su se ljudi i generacije, ali sluganski, poltronski i aferaški pristup domaćih, „bosanskih“ medija u Sarajevu, ostao je stalan, noseći na sebi pečat izdaje profesije.
Da je taj pristup izolovan i ne tako čest, ovakav ograničen, teško bi privukao bilo čiju pažnju ali… on je danas u Sarajevu medijsko pravilo.
On je način na koji Izetbegovićevi građanski i islamski fanatici tumače i agresivno promovišu stvarnost već četvrt vijeka. Šireći mržnju i prijetnju, prave besmislene paralele i vraćaju zemlju i narod u strahote rata, da bi mrzili druge i drugačije a ne njih.
Za mnoge na Zapadu, bosansko razmetanje pobjedom ili žrtvom, junaštvom i stradanjem, prevaziđena je forma ispoljavanja vlastitog grupnog identiteta i interesa.
Svaka vjera i svaka nacija vidi onu drugu kao militantnu, prilično barbarsku i fanatičnu u svojoj religioznoj revnosti, odlučnu da podjarmi, prevjeri ili iskorijeni drugu i, otuda, kao prijetnju i ometanje ispunjenja Božije volje.
NJihovo sporenje se nastavilo zadnje tri decenije. Pripadnost islamu, način poimanja svoje vjere i njenog prakticiranja, bio je poseban problem u složenim odnosima između sva tri naroda.
Mada se islam u BiH tumači kao autohtona „evropska verzija“ osmanskog modela i Hanefijskog mezheba, kome treba moderna islamska reforma kao odgovor na izazove života u hrišćanskom okruženju, čak i hodže potvrđuju nužnost evroatlantskih integracija i očito odobravaju a ponegđe i kopiraju, ponašanja zapadnih društava i država u cjelini.
Na žalost, njima još uvijek nije objavljeno da je Alija Izetbegović davno umro.
U pokušaju da prikriju svoj vjerski ekstremizam, razni teoretičari koji vire ispod kišobrana davno formulisane politike SDA, čak i kada rade za političkog protivnika, uporno pokušavaju, naročito iz prividnog građanskog diskursa, tumačiti međunarodne prilike i pojave.
Šta tvorci i nosioci te svijesti mogu da kažu o ljudima kao subjektima slobode, koji su igrom slučaja i spletom istorijskih okolnosti postali Bošnjaci?!
Ništa, osim da frustrirani zbog gubitka vlasti i prisilnog odlaska u opoziciju, zapjevaju stare i provjerene, mržnjom nadahnute „borbene pjesme“ kao Kavazović.
A istina je, da, bez čvrstog i pouzdanog partnerstva sa Srbima i prihvatanja ruke pomirenja iz Beograda i Banjaluke, uz odbacivanje azijatske mržnje, Bošnjaci će, i dalje biti istorijski i politički gubitnici, i u ovoj, najnovijoj epohi globalnih promjena.
Izvor: fakti.org
