Nikola Ožegović je rođen 1987. godine u Banjaluci. Dolazi u Beograd gdje je diplomirao 2012. godine istoriju kod prof. dr. Miloša Kovića. Pored toga je diplomirao i na pravoslavnom Bogoslovskom fakultetu. Vratio se u rodni kraj i postao saradnik na Banjalučkom univerzitetu.
U Beogradu je 2017. odbranio doktorsku disertaciju kod prof. dr. Mire Radojević.
Ožegović je sa prof. dr. Goranom Latinovićem prošle godine objavio monografiju "Hrvatski zločin nad Srbima, u selima Drakulić, Motike, Šargovac i rudnik Rakovac u Banjaluci 1942". Ova knjiga je izdata povodom osam decenija od morbidnog ustaškog pokolja nad Srbima civilima u okolini Banjaluke na početku Drugog svjetskog rata.
Na početku emisije Ožegović je napravio kratak uvod u kome je ispričao prilike koje su bile u Vrbaskoj banovini u međuratnom periodu i detaljno naveo statistiku, kako po nacionalnoj, tako i religioznoj pripadnosti stanovništva. Naveo je zanimljive podatke o malom broj Hrvata, odnosno rimokatolika na tom području, dok su Srbi imali skoro dvije trećine procenata. Stvaranjem Banovine Hrvatske porasli su apetiti ne samo rimokatoličkog klera već i hrvatskih ultra-nacionalista, koji su bili zanemarivi u Bosni i Hercegovini sve do okupacije Austrougarske 1878. godine.
Ustaški pokret koji je osnovan 1929. pod pokroviteljstvom Anta Pavelića je bio brzo zabranjen zbog svojih šovnističkih ciljeva i širenja međunacionalne mržnje, kao i rušenja ustavnog poretka jugoslavenske kraljevine. Ipak, ta organizacija je u Vrbaskoj banovini imala nekolicinu svojih povjerljivih osoba, dok je katolički samostan u Petrićevcu bio jezgro oko koga su se okupljali hrvatski disidenti.
Tokom Aprilskog rata 1941. Sile Osovine su izvršile invaziju tj. agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju i raskomadali je odnosno njena teritorija je podeljena okupatorima. Tada je i Banjaluka bombardovana od njemačke avijacije nekoliko puta. Već 10. aprila u Zagrebu biva proglašena klero-fašistička Nezavisna Država Hrvatska. Sama NDH je bila čedo Vatikana, dok je direktive i logistiku dobijala od Rimske kurije. Na čelu se nalazio monstruozni dvojac: poglavnik Ante Pavelić i kardinal Alojzije Stepinac.
U Banjaluci je glavni funkcioner bio dr Viktor Gutić, prije rata advokat i povjerljiva osoba Pavelića, odan pripadnik UNS. On je odmah počeo sa sprovođenjem genocidne politike u svom rejonu i davao javno niz otrovnih i zapaljivih izjava. Naredio je da se ubije episkop banjalučki Platon Jovanović, kao i nekolicina sveštenika SPC. Sem njih na udaru su se našli i imućni ljudi, stari ratnici - Solunci, inteligencija... zapravo svi oni koji su mogli da pruže otpor.
Tokom čitavog ljeta i jeseni 1941. kako Ožegović navodi u Banjalučkom regionu je bilo etničkog čišćenja, ne samo Srba, već i Jevreja kojih je do Drugog svjetskog rata bilo oko 500 u gradskim zonama Banjaluke. Cilj ustaške vlasti je bio da se od Banjaluke napravi "nova hrvatska prestonica", odnosno srce NDH. U tom smislu je trebalo iskorijeniti Srbe. U zimu 1942. dolazi do niza sastanaka u kojima je okupljao oko sebe monstrume fra Jozo Garić, pošto je Gutić već otišao u Zagreb na više funkcije, ali je imao i dalje uticaja u regiji "Sana-Luka". Ustaški krvnici su spremali u tajnosti pokolj Srba.
Prema istorijskim izvorima, Ožegović kazuje da je pokolj Srba u naseljima Drakulić, Šargovac, Motike i rudnik Rakovac izvršila Poglavnikova tjelesna bojna (PTB), eltini odredi Pavelićeve garde sastavljeni pretežno od likova iz zapadne Hercegovine. Oni su po svanjavanju 7. februara 1942. prvo upali u rudnik Rakovac gdje je došlo do selekcije rudara po nacionalnoj pripadnosti. Oko pedesetak rudara je odmah ubijeno. Domaći Hrvati su uzeli učešća u pokolju jer su pokazivali u kojim kućama žive Srbi.
Hrvatski zulumćari su nastavili pomor u Drakuliću, Šargovcu i Motikama kako je dan odmicao... mještani su izvlačeni iz kuća i ubijani na najstrašnije načine, gotovo svi su ubijeni hladnim oružjem: žicom, bajonetima, testerama, maljevima i sl. Mnoštvo djevojaka i mladih žena je silovano, pa ubijeno. U osnovnoj školi fra Miroslav Majstorović je izvršio pokolj desetine djece koji su svi bačeni ispred zgrade škole. O tome je svjedočila poslje rata učiteljica Dobrila Marinović.
Ukupan bilans Drakulićkog pokolja je bio preko 2.300 Srba, od čega je bilo 551 dijete mlađe od 14 godina.
Nakon 1945. novouspostavljena vlast Josipa Broza Tita je gajila lažno bratstvo i jedinstvo u koje su samo naivno Srbi vjerovali, a priče o stradanjima i stratištima su zabranjene. Svako ko bi javno pomenuo takve teme bio bi hapšen, proganjan ili ubijan. Sredinom šezdesetih godina 20. vijeka u Drakuliću je podignut spomenik žrtvama, ali je na tabli krivotvoren tekst. Prvo značajno je umanjen broj žrtava. Nacionalnost ubica i žrtava nije navedena.
Tek 1990. godine kada je uveden višepartijski sistem u SFRJ došlo je do toga da se javno priča stvarima koje su dugo vremena bile zamračene i zamagljene. Promjenjena je tabla na spomeniku, a počela je i da se gradi spomen-crkva koja je završena 2009. godine. I gradski i crkveni oci su tako počeli sa obilježavanjem ovog strašnog zlodjela za koje je utvrđeno da je najmasovnije koje je urađeno za jedan dan, odnosno desetak sati na tlu čitave NDH.
Ožegović navodi kako nažalost vrlo mali broj Srba van Banjaluke danas zna za ovaj pokolj koji je sa pravom ponio neslavnu titulu "Banjalučka vartolomejska noć". On je imao prilike da posjeti Jad Vašem u Izraelu i da vidi kako se to u drugim zemljama gaji kultura sjećanja. Navodi da bi tako nešto i kod nas trebalo biti urađeno.
Miršajmer: Od Ukrajine će nešto ostati samo ako prestane da bude uporište Zapada protiv Rusije
Izvor: Pravda
