Piše: DŽevad Galijašević
Uprkos poznatim, čvrstim argumentima, čitava se savremena, germanska, a prividno evropska misao iscrpljuje u pokušajima mehaničkog optuživanja Srba, neprestano naglašavajući njihovo licemjerje, nasilje i zločine počinjene devedesetih godina tokom raspada Jugoslavije. Na zapadu su i najbolji duhovi izgubili dobar dio svoje suštine i podlegli toj duhovnoj rutini: jedni su s aplauzom pozdravljali sve antisrpske revolucije, drugi diktatorski režim Titoizma, treće je u ekstazu bacala ljepota terorističkih djela poduzetih prema Srbima ili su pak podržavali svaku gerilu, samo zato što su njezini motivi bili protivni srpskoj nacionalnoj logici i interesu. Popustljivost prema srpskim diktaturama, tvrdokornost prema srpskoj demokratiji i neprestano kretanje, pri čemu, kritička misao, isprva subverzivna, okreće se protiv sebe same pretvara se u novi konformizam; samo konformizam ovjenčan zaboravom davnih pobjeda. Vječita odvažnost srpskog naroda, pretvara se u šablon za osudu.
Grižnja savjesti prestala je biti povezana s preciznim istorijskim okolnostima, ona postaje dogma, duhovna hrana, gotovo moneta za trgovinsku razmjenu u kojoj učestvuju poltroni Saveza za promijene, stvarajući čitavu intelektualnu trgovačku mrežu političara i nevladinih organizacija, unajmljenih da održavaju misao o srpskoj krivici. Dođe li i do najmanjeg odmaka, ti lažni pobornici skrušenosti podižu svoj glas, upravljajući policijom govora, izdaju ili odbijaju izdati svoj imprimatur. U velikoj tvornici duha, oni su ti koji vam otvaraju ili zatvaraju vrata demokratije i zapadnog puta. To agresivno primjenjivanje skalpela na samome sebi oni nazivaju kajanjem. Poput svake ideologije, i ovaj diskurs u prvi mah, pada u registar očitoga. Ne treba ništa dokazivati, toliko se stvari čine jasne da treba samo ponavljati i potvrđivati. U prvom redu, ta politika, Zapadu, koj je od pamtivijeka opterećen mržnjom prema Srbma, zabranjuje srpskoj politici da sudi, da ustaje protiv drugih režima, drugih država i religija. Izmišljeni, srpski, prošli zločini nalažu cjelom narodu da zatvori usta. Jedino srpsko pravo je šutnja. To pravo zatim pokajnicima nudi utjehu povlačenja. Suzdržanost i neutralnost za njih, postali su civilizacijsko iskupljenje stranke i sebe.
Ne sudjelovati više ni u čemu, ne uključivati se u poslove novoga doba, zaboraviti vlastite grupne interese te samo ponekad, stidljivo, prigovoriti onima koji su donedavno, ubijali i podjarmljivali Srbe.
Na taj će se način zapravo, konstituisati i definisati dvije srpske politike i nacionalne strategije: dobri Izetbegovićevi, Američki i NJemački Srbi, koji pozivaju vlastiti narod da se sakrije u mišju rupu i šuti i, Dodikovi „loši Srbi“ koji ne prihvataju da zapad interveniše i da se upliće u sve i svašta. Nemoguće je, naravno, nekažnjeno dresirati čitave generacije i tjerati ih na samokažnjavanje. To izaziva negativne posljedice kojima se, dakako, pridodaju i sekundarne dobrobiti. Pokret što ga je uočio i pokrenuo Milorad Dodik, još 2005. danas se širi i produbljuje. Srbi ne žele živjeti u razdoblju kad narodni čovjek mora da šuti i trpi.
Stari kontinent, žrtva vlastite pobjede nad fašizmom, demobilisao se nakon pobjede nad nacizmom i fažizmom. Nakon euforije pobjede, uslijedila je atmosfera odricanja, epoha američkog pritiska a odnedavno i masovnih udara iz Afrike i Azije - posebno sa Bliskog istoka. Cijeli islamski svijet kuca na vrata Europe, svi žele stupiti na njezino tlo i to u trenutku kada nju prožima potpuni zaborav germanskih zločina i aspiracija da vladaju na cijelom kontinentu i kada je nimalo nije stid nje same, kao takve, ponovo oživljene u krilu germanske nadobudnosti i ambicija. Shvatiti taj paradoks, proniknuti u evropsko moralno srozavanje, pronaći teorijske alatke pomoću kojih bi se to moglo objasniti, više nije tako jednostavno. Čak ni moguće. Evropa, poput pijanca omamljenog alkoholom, vidljivo tetura, osjećajući kako su je satrli zločini preteški da bi ih nosila na svojim plećima: njena je istorija prepuna leševa, zločina, mučenja, građanskih ratova, kosturnica i plinskih komora.
Evropa na jedinstven način kombinuje racionalnu misao i ubistva, sistematski i metodički stvara stroj za dehumanizaciju koji je u 20. vijeku doživio vrhunac. U ovoj se civilizaciji krije prokletstvo koje joj kvari smisao, izruguje joj veličanstvenost. Vrhunci misli, muzike, umjetnosti, kao beskoristan i tragičan luksuz za posljedicu ima ponore najveće mržnje neljudskih i bezbožničkih ciljeva i interesa. Kada je 1955. godine, u svojoj knjizi „Tužni tropi“, govoreći o brazilskim Indijancima, Claude Lévi-Strauss, sa zgražavanjem kritikovao “razvoj zapadne civilizacije koji je za velik i nedužan dio čovječanstva bio čudovišna i neshvatljiva kataklizma“, ko se mogao pohvaliti da je čuo i razumio tu poruku?! O tom karakteru zapadne civilizacije i njihovih država, još i danas svjedoče bezbrojni putnici, teoretičari. Četrdeset godina nakon Lévi-Straussa, stanje je i dalje isto: “Kolektivno, mnogo je toga za što bismo trebali tražiti oprost”, objašnjava filozof Marc Ferry... Kritički bismo se trebali prisjetiti svih nasilja i poniženja koje smo nametali čitavim narodima na svim kontinentima, a sve kako bi trijumfovalo naše vlastito viđenje ljudskosti i civilizacije.”
I veliki stručnjak za Alžir, koji, kako bi iskazao vlastiti očaj, piše: “Francuzi nikada nisu razmotrili mogućnost da krivnja bude sastavni dio njihove povijesti.”
Francuski filozof i književnik Edgar Morin je, u nizu predavanja što ih je održao tokom 2005. godine, u „Novoj Evropi“ fašisoidnih i nacističkih stremljenja u dubini njene društvene srži, isključivo u njoj, vidio ferment konstantnog i agresivnog barbarstva: “Nužno je biti kadar promisliti o europskome barbarstvu kako bismo ga prevladali, jer najgore je uvijek moguće. U prijetećoj pustinji barbarstva nalazimo se u relativnoj zaštiti oaze. Jednako tako znamo i da smo u istorijsko-političko-socijalnim okolnostima koji i najgore čine mogućim, osobito u razdobljima paroksizma.”
Da je Europa bolesnik na planetu po kojem širi svoju zarazu, to je ono za što bi trebalo dokazati krivicu najmoćnijoj državi na evropskome tlu. A na pitanje: tko je kriv, u metafizičkome smislu te riječi, opšte je prihvaćen spontani odgovor: Srbi.
Pred nama savremenicima i živima, zapadni savez Starog i Novog svijeta, predstavlja stroj bez duše i gospodara koji je “čovječanstvo stavio u svoju službu”, i trenutno živi u dobu “osvete krstaša” želeći posvuda izvoziti svoje razularene fašističke strasti.
Zar postoji užas u Africi i Aziji; Balkanu ili na Bliskome istoku, a za koji Evropska i Američka politika nisu odgovorne?
Smisao ovog pristupa nije u pljuvanju puta koji je postao „put bez alternative“, kako mnogi kažu ali: šta je odgovor i šta treba učiniti, to je jedino pitanje.
Oni koji misle, da je vrijeme u kome će neki sitni birokrata poput Denisa Bećirovića, podnijeti neki svoj izvještaj, dati mišljenje o proteklom ratu, sa pozicije člana Predsjedništva BiH i da je to najbitniji događaj na planeti, da zbog toga treba pljuvati i srušiti Republiku Srpsku: ili nisu ljudi, ili prosto nisu normalni.
Kraj feljtona...
Predhodne delove feljtona pročitajte OVDE.
Izvor: Pravda
