Piše: Emil Vlajki
Iskreno rečeno, dosađujem se. Čekam da moja dva romana izađu ubrzo u Francuskoj. Jednog od njih, Smrt u Jeruzalemu, koji je već objavljen u SAD, nastojim da plasiram u Izrael na hebrejskom. Ali noćas, pošto noću radim, ne znam što ću sa sobom. Po danu sam odgledao sve mečeve u snukeru za svjetsko prvenstvo. Ding i Nepo još nisu igrali dvanaestu partiju za prvaka svijeta u šahu, pa nemam što analizirati. Muzika mi se nije slušala. Srećom, pa imam pametan televizor sa Youtubom. Okrećem njegove kanale. Posvuda Bahmut. Mislim, da je dognjavio Bogu i Čovjeku. Dosad je Vagner osvojio barem 250 posto teritorija tog grada, ali ga još uvijek nije osvojio. Nakon Bahmuta, po učestalosti, slijedi Dodik sa stavom o neprikosnovenoj državnoj imovini Republike Srpske popraćen ratnim kricima Bošnjaka/muslimana i dernjavom plaćeničke opozicije koja želi da ga spriječi da tu namjenu sprovede institucionalno; ali to je već viđeno. I Vučić se tu pojavljuje na par mjesta ogorčen što su BiH, Ukrajina i Moldavija svojim uzdržanim glasanjem, a rušeći teritorijalni integritet Srbije, doprinijeli tome da lažna država Kosova bude primljena u Savjet Europe (izdajnička CG je posebna priča). Veli on, pošto ove zemlje ne priznaju naš teritorijalni integritet, nema nikakvog razloga da mi priznamo njihov. Prema meni, apsolutno logično i ispravno.
Taman kada sam htio ugasiti televizor i uhvatiti se sintesajzera, pojavi se predamnom nasmijani lik Drecuna, onog koji se brine o Kosmetu unutar državnih struktura Srbije. Daje intervju Kuriru na temu: „Kako su izbori na KiM uticali na najavu formiranja Zajednice Srpskih Opština (ZSO).“
I tako, on priča, gestikulira, uvjerava urednike Kurira kako je on apsolutno u pravu. Tvrdi kako su izbori u četiri srpske općine do Ibra bili čista farsa pošto Srbi nisu glasali. I jesu, potvrđujem ja u sebi. Izražava ogorčenje što su SAD dale legitimitet tim farsičnim izborima. I taman kada sam mislio da više nema što reći, njegova priča je tek bila počela.
Kaže on, ovo što se desilo, ne sluti na dobro. I nastavlja sa razradom ovog stava.
Recimo, veli on, da Kurti i kompanija prihvate u potpunosti dobro razrađen koncept ZSO, od strane Srbije; doduše to je možda nemoguće, ali recimo da se to desi. E, nastavlja on, taj se koncept ne može primijeniti na deset srpskih općina kako je inicijalno predviđeno, nego samo na šest, i to onih južno od Ibra. Ove četiri na sjeveru KiM, imaju svoje legalne institucionalne, albanske strukture koje su priznate od SAD, dakle i čitavog Zapad, I TO SE VIŠE NE MOŽE MIJENJATI. Dakle, INSTITUCIONALNO, TVRDI DRECUN, TO SU SADA ALBANSKE OPĆINE (iako je većina građana srpska) I NE SPADAJU U SRPSKE OPĆINE. PREMA TOME, SRPSKA KONCEPCIJA ZSO, USVOJENA OD STRANE ALBANACA I ZAPADA, JE NEPRIMJENJIVA ZA OVE ĆETIRI OPĆINE SA VEĆINSKIM SRPSKIN STANOVNIŠTVOM.
Dakle, da su Srbi bili izišli na izbore, ZSO bi vrijedila i sjeverno od Ibra, ovako, stvar je u potpunosti zeznuta.
E, sada, pošto Drecun nije glup, bio je svjestan značenja onoga što je rekao, ili možda nije?
Ali, neovisno od toga što je htio ili ne-htio Drecun, ako je njegova tvrdnja točna, ispada da oni koji su Srbima rekli da ne izlaze na izbore, da su upropastili ZSO u samom njegovom začetku!
Koga to Drecun (ne)svjesno proziva? Očito ne Kurtija – Albance -, jer su oni tražili da Srbi izađu na izbore. Možda je Drecun mislio na čelnike Srpske liste?
Međutim, sada nije više važno tko je za ovu šizofrenu situaciju (Drecun) kriv, jer čitava stvar izgleda u ovom času nepremostiva. Ako je Drecun u pravu, onda, po tko zna koji put, Srbi sebi daju autogolove, sijeku granu na kojoj sjede.
Savjetujem zainteresiranima da što prije pogledaju ovu emisiju (naslov dat na početku teksta) koja traje točno 17 minuta i dvadeset sekundi, prije nego što bude izbrisana. Drecunovo izlaganje je besprijekorno.
Ostale tekstove Emila Vljakija pročitajte OVDE.
Izvor: Pravda
