Piše: DŽevad Galijašević
Bošnjački nestašluci i ustašluci
Izjava , novog, bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića data sa „šesto-aprilskim povodom“ i primjetnom amnezijom o vremenu bombardovanja i napadu Trećeg rajha na Beograd i Jugoslaviju 1941. godine, reducirana na njemu lično i kolektivno važan povod Šestog aprila 1945. godine, kao dan oslobođenja Sarajeva od fašizma. Naravno, da bi pominjanje značaja napada na Jugoslaviju 1941.godine podsjetilo na doba u kome su potomci ustaša, pola vijeka kasnije, ponovo napali Jugoslaviju i uspješno ju razbili u djelove.
Bećirević je zato govorio, na svoj, neonacistički način mjenjajući blisku istoriju izneo staru matricu o novom značaju šestog aprila, „Tog dna, tačnije, 5. i 6. aprila 1992. godine, počela je opsada grada“, te ocijenio da se "zlotvori od 1992. do 1996. ne razlikuju suštinski od zlotvora iz Drugog svjetskog rata". Tako govori Denis.
Protekli rat u BiH, u cjelokupnom razumijevanju njegovih uzroka, posljedica i značaja, nije ozbiljnije tumačen i posmatran u kontekstu globalnih geopolitičkih kretanja i ciljeva zapadnih država i vlada, sa jedne strane, te interesa islamskih zemalja sa druge. Primarno je tretiran lokalno, kao međuetnički sukob na periferiji, sa lokalnim akterima i uzrocima zakopanim duboko u istoriji prostora. Rat u BiH je međutim bio geopolitički projektovan, usmjeravan i održavan kao što će svaki naredni, na ovom prostoru, biti na isti način izazvan i podržan. Zato se pojave koje otkrivaju matricu obavještajnog djelovanja u procesu izazivanja kriza ne smiju potcijenjivati i tumačiti kao isključivo „srljanje“ posvađanih naroda i njihovih političkih i vjerskih elita.
Kao „miljenik Zapada“ Bosna i Hercegovina se i danas jasno otkriva kao nefunkcionalna, siromašna zemlja koja nije uređena i koja predstavlja najveću bezbjednosnu prjetnju i sebi i cijeloj Evropi. Uloga zapadnih obavještajnih službi u kreiranju ove nestabilnosti ali i regionalnih sukoba kako bi se riješio njihov konkretan politički problem i realizovao za njih, konkretan i poznat cilj prilično je potcijenjena. To ne amnestira pogrešno shvaćeni i formulisani nacionalni identitet te u vezi sa njim i pogrešno razumijevanje prioriteta i nacionalnog interesa sva tri naroda.
Naravno, da ne postoji spor oko pitanja posebnosti i interesa, srpske ili hrvatske nacije, kao ni Bošnjačkog identiteta, koji predstavlja posebnost tj. različitost i treba ga uzeti u obzir kao istorijski lik, uprkos snažnoj manifestaciji samo vjerskih osjećanja, jer, niko ga danas ne osporava osim vehabija, radikalnih islamista koji nacionalna osjećanja i nacionalnu svijest odbacuju kao nešto što nije svojstveno muslimanima. Za islamiste ne postoji bošnjački nacionalni duh ni bošnjački nacionalni identitet. Upravo zato bošnjaštvo kao i druge forme ispoljavanja nacionalne svijesti oni osuđuju i odbacuju, jer su njihovi mentori i gazde svjesni, da ta forma identiteta nije „pouzdana“, jer nije nešto što, svaki deklarisani Bošnjak ima u sebi jasno definisano, zauvijek dato i potpuno određeno, već predstavlja razvoj i formulisanje vlastitog odnosa prema sebi, zajednici i prema drugima. Mnoge, vidljive, smjene i promjene.
U stvarnosti, nijedan nacionalni identitet ne predstavlja nešto što može biti stvoreno, a pogotovo ne predstavlja vrijednost koja se naslijeđuje. Nacionalni identitet, kao sublimacija individualnog i društvenog iskustva, predstavlja sistem racionalnih i emotivnih reakcija u razvoju i sposobnost za preispitivanjem i reinterpretacijom saznanja o sebi uz neizbježne kompromise. On ima svoju svjesnu i nesvjesnu dimenziju ali pojedinačna percepcija pripadnika zajednice je ipak promijenjiva.
Razumijevanje sebe u zajednici, se mora tumačiti kao proces u kojem se ličnost postepeno ali stalno, izgrađuje u nastojanju da bude i razumije svoju društvenu posebnost u odnosu na šire zajednice naroda i država tj. čovječanstvo u cjelini.
Današnji Bošnjaci, kao narodna zajednica, predstavljaju identitet koji se oblikuje u mnogim procesima koje diktiraju i djelimično upravljaju njima: vjerska hijerarhija moćnih diktatorskih, islamističkih društava i država (Saudijska Arabija, Turska i Iran), zatim, diplomatska mašinerija zapada (SAD, Velika Britanija i NJemačka) i na kraju unutrašnji vjerski i politički faktor (porodica Izetbegović, SDA, Islamska zajednica). Na unutrašnjem planu SDA predstavlja najmoćniji instrumenat oblikovanja kolektivnog identiteta Bošnjaka
Cjeli narodni moral zasniva se na vrijednostima koje su od koristi stadu. Prosiječan Bošnjak, kao i masa, ne muči se mnogo pitanjima savjesti. On slijedi vođu, jadnom logikom odanosti i reaguje poznato - što se neka osobina čini opasnija po stado, to je stado žešće osuđuje. Mržnja prema superiornijim koristi propagandna oruđa osude kao što su: sumnjičenje za navodnu izdaju svega i svačega, negiranje zasluga, kreiranje teze o opasnosti koja je ogromna. „Čovjek mora strijepiti i osjećati se loše“.Kriza Bošnjačke nacionalne svijesti kao takve je tolika da je o njoj zabranjeno ozbiljno, argumentovano govoriti, uz rizik da dovede u pitanje njenu stvarnu utemeljenost, cjelokupan način na koji je ona definisala i shvatila sebe ili odredila svoj zadatak u istoriji. To važi za sve forme i manifestacije volje tog identiteta, koji je danas evidentno ogrezao u defetizmu, kukavičluku, mržnji i sasvim ekstremnoj, iracionalnoj i mističnoj form ivlastite vjerske prakse. Šta tvorci i nosioci te svijesti mogu da kažu o ljudima, kao subjektima slobode, koji su igrom slučaja i spletom istorijskih okolnosti postali Bošnjaci?! Puka prosječnost kao slika stranke i njoj lojalnog naroda, kao slika o opstanku i napretku, ne može reći ništa novo ili bitno, pošto ona apstrahuje samo iz sebe i za sebe, od svoga primitivnog sebstva.
Prirodno je taj neartikulisani opšti i politički identitet zakoračio u blisku nacističku, prošlost tražeći vjerodostojan lik „sebstva“ u velikim ideološkim i vojnim konfrontacijama identifikujući se sa svim zapadnim ideologijama, državama i njihovim zločinima koje je tumači kao pobijede. Bošnjaci u toj globalnoj ideji nacizma i fašizma bili su tek zalutale, krvoločne ustaše sa fesom na glavi. Za rodonačelnika ideje i države ustaštva, koja je progutala Bosnu i Hercegovinu, muslimani su bili „cvijet hrvatstva“. Mašalah.
Zbog toga je potrebno razgovarati o obračunu isa ustaštvom jer tek nakon potpune likvidacije ustaštva i njegovih simbola postat će moguće na miru raspravljati o vječnom pitanju odnosa države i tržišta ili rada i kapitala i tek tada će se stvoriti preduslovi za ekonomski napredak jer će tek tada postati normalno, demokratsko i civilizovano društvo.
Zapratite Jutjub kanal portala Pravda i pogledajte intervju sa Milanom Vidojevićem
Razgovori o tome, su apsolutno, nepoželjni u Sarajevu, jer, o tome, na isti način govori i sin najvažnijeg islamiste i ustaškog saradnika u Bošnjaka, kao i mlađahna socijaldemokratska gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, porijeklom jevrejka.,
Zato je u javnosti prisutna tvrdnja kako se ne treba iscrpljivati raspravama o 'ustašama i partizanima' nego nam se valja posvetiti hroničnoj ekonomskoj krizi i evropskom putu – koji slučajno, vodi preko NJemačke..
U opštoj javnoj komunikaciji, učestalo pominjanje same fraze 'ustaše i partizani' samo po sebi je opasna zamka. Ona sugeriše da su ustaše i partizani dva ravnopravna, jednako sumnjiva antagonista koji su se svojedobno potukli, a njihovi pristalice tuku se i danas pa gnjave javnost koja je željna racionalnog pristupa aktualnim i 'životnim' problemima. Takvo izjednačavanje ustaša i partizana ne ukazuje samo na provincijalno nerazumijevanje Drugog svjetskog rata nego i na nedostatak moralnog i demokratskog kompasa čime se briše razlika između jednog terorističkog, psihopatskog pokreta i borbe koju je čovječanstvo vodilo u ime golog opstanka. Sukob ustaša i partizana bio je samo lokalni, sporedni segment rata između jedne sulude, neljudske ideologije i elementarnih vrednota ljudske civilizacije.
Sutra nastavak – GLOBALNI SUKOB FAŠIZMA I KOMUNIZMA
Ostale tekstove DŽevada Galijaševića pročitajte OVDE.
Izvor: Pravda
