Piše: DŽevad Galijašević
U svojoj borbi protiv Saveznika, Osovina se oslanjala na satelitske države Mađarsku, Rumunjsku, Bugarsku i Sijam (današnji Tajland) ili bi u okupiranim zemljama uspostavljala marionetske tvorevine poput klerofašističke Slovačke, Vichyjskog režima u Francuskoj, ustaške NDH u Jugoslaviji ili 'carevine' Mandžukuo u Kini. Saučesnici Osovine bile su i nacionalističke organizacije poput Željezne garde u Rumunjskoj, Strjelastih križeva u Mađarskoj, belgijskih reksista, Kvislingove stranke u Norveškoj, ukrajinskih i baltičkih nacionalista u Sovjetskom Savezu te Muslimanskog bratstva kao nadržavne organizacije u islamskom svjetu. Nacisti i fašisti, od Hitlera i Mussolinija, do posljednjeg esesovca i ustaškog ubojice, bili su talog čovječanstva, ološ spreman na nepojmljive zločine u ime jednako nepojmljive, sablasne ideologije.
Koliko god da su bili krvoločni i strastveno opsjednuti šovinističkom mržnjom, ustaše su bili marginalni fenomen Drugog svjetskog rata. Tvorevina koju su nazivali 'državom' bila je tek njemačko-talijanska okupacijska ustanova nastala iz ratnog zločina (agresije na Jugoslaviju) i kršenja Haaškog pravilnika o suhozemnom ratovanju koji zabranjuje državnopravne promjene dok traju sukobi. Likvidacija ustaškog pokreta i te tvorevine bila je jednako tako usputna posljedica poraza Sila Osovine. Činjenica da su ustaše pokušale nastaviti rat i nakon njemačke kapitulacije svjedoči samo o njihovoj – za nacionaliste tipičnoj – autističnoj i provincijalnoj nesposobnosti da pojme stvarnost.
Pobjeda Saveznika označila je kraj najstrašnije mòre u kojoj se čovječanstvo ikada zateklo. Malobrojni bosanski muslimani su kao vojnici jugoslavenske partizanske vojske i pripadnici jugoslavenskog antifašističkog pokreta, toj pobjedi dali određeni doprinos i, ako je to bitno, a postalo je bitno mnogo kasnije, u okviru tog istog jugoslavenskog antifašizma, rođena je, po prvi put u modernoj epohi, i državnost Bosne i Hercegovine. S druge strane, zaboravljenoj frazi da su ustaše bili izdajnici hrvatskog i bošnjačkog naroda doista je nemoguće naći zamjerku.
Sve su to notorne i neupitne činjenice, a saveznička pobjeda je moralni temelj suvremenog svijeta. Tek 1990., kada je u Hrvatskoj umjesto demokracije uspostavljen autoritarni nacionalistički režim, iznebuha se pojavila drugačija interpretacija. Neke nacionalističke frakcije gajile su simpatije prema takozvanoj NDH i svojim su povijesnim revizionizmom i legalizacijom ustaške ikonografije (slovo 'U', pozdravi, rituali, pjesme) stvorile, blago rečeno, sveopću zabunu. Suočene s očitim fašističkim i zločinačkim karakterom ustaštva (u modernom svijetu ipak nije oportuno pozivati se na takve 'ishodišne osnove') njegovu rehabilitaciju pokušavaju prokrijumčariti izjednačavanjem fašizma i komunizma po formuli 'ako već ne možemo javno biti fašisti, barem ćemo se okomiti na komuniste'. No, komunizam, kakav god da je bio – a više ga odavno nema – zbog svog antifašističkog karaktera i racionalističkih i humanističkih korijena ne može biti izjednačen s iracionalnim fašizmom koji, i u praksi i na nivou same ideje ostaje najveći zločin u ljudskoj istoriji.
Pojavila se početkom devedesetih godina i teza da su ustaše branile zapadnu civilizaciju od 'istočne' opasnosti, iako su njemački nacizam, talijanski fašizam i ustaštvo bili očita i totalna negacija 'plutokratskog i dekadentnog' zapada (što njihovi ideolozi nisu ni krili) i iako su zapadnu civilizaciju i civilizaciju uopće, na ovim prostorima 1945. spasili upravo komunistički partizani koliko god da su bili ideološki kruti, često surovi i pristigli 'iz šume'. Komunizam se, na koncu, pokazao sposobnim za demokratsku evoluciju koja je svoj vrhunac dosegla 1989. kada su osnivane političke stranke i u proljeće 1990. kada su održani izbori.
Kako bilo, intelektualna i moralna konfuzija je stvorena i teško je osakatila bošnjačko društvo i osjećanja i svijest pripadnika. . Ta ista konfuzija i ta ista osakaćenost su hrvatsku demokraciju učinile insuficijentnom i – neminovno – hrvatsku ekonomiju neodrživom. Zato je odnos prema fašizmu i antifašizmu bitan u kontekstu ekonomske krize. Društvo koje je nesposobno razriješiti jednu tako jednostavnu dilemu, društvo u kojem je takva dilema uopće moguća, nesposobno je za bilo što, kamoli za svladavanje ekonomske krize. Afirmacija antifašizma i bezuvjetni prezir prema svemu fašističkom – i svemu što na fašizam nalikuje, bila to šovinistička mržnja, kolektivistička negacija individualizma, fašistička ikonografija ili prijetnje političkom i svjetonazorskom pluralizmu – elementarni su preduvjet civilizacijskog opstanka nekog društva, nipošto gnjavaža koja skreće pozornost s ekonomije. Uostalom, antifašizam je vrednost važnija od ekonomske konjunkture. Zaludna je rasprava o ekonomiji u društvu koje se libi kategoričke osude fašizma – ili rehabilituje njegove suučesnike.
Tek nakon potpune likvidacije ustaštva i njegovih simbola i natruha – sustavnim prosvjećivanjem i nemilosrdnim kaznenim progonom po uzoru na modernu demokratsku NJemačku – postat će moguće na miru raspravljati o vječnom pitanju odnosa države i tržišta ili rada i kapitala i tek tada će Hrvatska sebi stvoriti preduvjete za ekonomski napredak jer će tek tada postati normalno, demokratsko i civilizirano društvo. Bilo kakva prečica kojom se pokušava zaobići taj moralni imperativ ne bismo li se konačno posvetili 'ozbiljnim' ekonomskim pitanjima samo je još jedna stranputica u lavirintu nacionalnih zabluda i samoobmana.
Prvi deo feljtona pročitajte OVDE.
Sutra nastavak “PARTIZANI I KOMUNISTIČKI ANTIFAŠIZAM”
Izvor: Pravda
