Piše: Emil Vlajki
Pošto sam po mnogim stručnjacima jedan od najboljih teoretičara geostrategije u svijetu (prema recenzentima mojih dijela) – vidjeti moje knjige na engleskom i francuskom (objavljene dok sam tamo bio profesor): Demonizacija Srba, Američki teror, Novo totalitarno društvo, Bijednici moderniteta, zatim (ovdje) Američko islamski antisrpski džihad, te udžbenik Postmoderni međunarodni odnosi, kao i dodatne četiri knjige o postmodernizmu, a i moja tri posljednja članka na engleskom o filozofiji diplomacije, Kovida 19 i suvremenog Levijatana (sve se može pronaći na Internetu), odlučio sam da zacrtam jedan dio svjetske dugoročne prognoze.
Smatram da ne griješim ako kažem, da će sadašnji proksi rat u Ukrajini, sa prekidima trajati čitavo stoljeće.
Amerika je bila na financijskom i društvenom izdisaju. Našla je spasonosno rješenje vojno utvrđujući pronacističku Ukrajinu na najdjelotvorniji mogući način i provocirajući Rusiju (Rusku Federaciju) da intervenira kako bi zaštitila svoju manjinu u toj zemlji koja živi u Donbasu, zaprijetivši istovremeno razvitkom nuklearnog potencijala Ukrajine i njenim ulaskom u NATO.
Ona je time postigla više efekata: NJen vojnoindustrijski kompleks radi punom parom i ekonomija joj se oporavlja. Potpuno je podčinila Evropu koja je u stanju teškog mazohizma i što sebe više suludo upropaštava, ekonomski i društveno, sve više služi američkim interesima. Evropa za sada, kao nekada NJemačka prema Jevrejima, kompenzaciju za svoje propadanje nalazi u bjesomučnom i rasističkom uništavanju svega što je rusko, uključujući i Rusku pravoslavnu crkvu. Povrh svega, a ono što je Americi najvažnije, ovim ratom, Rusija, iako ne može biti pobijeđena, sve više slabi.
Jasno je, da ovaj rat nitko ne može dobiti. Bahmut (više od godinu dana ruske opsade) je jasno pokazao koliko je Amerika vojno osposobila Ukrajinu i koliko su pronacističke snage spremne da se bore do posljednjeg vojnika zbog mržnje prema Rusima. A takvih Bahmuta ima sijaset. Proći će godine dok ih Rusi sve ne unište, a za to vrijeme će se stvoriti novi Bahmuti. Najmodernije oružje će pristizati šakom i kapom toj nesretnoj, potpuno uništenoj zemlji. Stvari će se još više zakomplicirati kada Poljska, Mađarska i Rumunjska budu pokušale da za sebe odvoje dijelove ukrajinskog teritorija.
Mora se shvatiti slijedeće. Americi je stalo da se taj rat nikad ne završi; moglo bi se mirne duše reći da u mnogočemu budućnost Amerike ovisi o tom ratu. Povrh svega, američki vojnici (barem ne formalno) ne učestvuju u tom sukobu. Umjesto njih u ratu će, pored Ukrajinaca, ginuti – masovno kao plaćenici, „civili“ – na strani Zapada - Poljaci, Estonci, Letonci, Litvanci, Finci, a u nešto manjoj mjeri Nijemci, Englezi, Kanađani, Australci i Amerikanci. Postoji visok stupanj vjerojatnosti da će biti upotrijebljeno nuklearno taktičko oružje ograničenog dometa.
Naravno, bit će tu primirja koji će se odmah narušavati čim se jedna od zaraćenih strana bude smatrala ojačanom. Za Ameriku će ova situacija bita savršena. Zapadni Evropljani će se iscrpljivati u ratu, Rusija također, a ona će to cinično gledati zaštićena sa dva oceana.
Mada komparacija nije u potpunosti točna, pogledajmo primjer Izraela. Nakon što je proglasio samostalnost 1948. godine, do sada je, nakon 75 godina vodio pet ratova sa svojim susjedima, a o trajnom terorizmu koji nikada neće prestati, da ne govorim.
Što se tiče Balkana, on će i dalje ostati, što bi rekao Kusturica. „guzno crijevo Evrope“. Crna Gora, Slovenija i Hrvatska, vjerno će slijediti Ameriku i NATO. BiH će im se pridružiti čim Dodik ode sa vlasti. Srbija će svojim postupcima, iako joj je retorika suprotna, nastaviti da jača državnost samoproklamirane Kosova Republike. U Srbiji nema organiziranih političkih snaga koje bi mogle to izmijeniti. Kao i u Republici Srpskoj, opozicija je većinski otvoreno vezana za Zapad. Zbog toga, stvaranje Velike Albanije sa Republika Kosova, iako će taj proces biti dugoročan, nitko i ništa ne može spriječiti (osim istinskog svjetskog rata). U ovom času, Srbi sa Kosmeta žive u najvećem i najstrašnijem koncentracionom logoru u „demokratskoj“ Evropi.
Sve u svemu, morat ćemo se navići da će rat u Europi postati naša svakodnevnica; nanovo ćemo postati paranoični, prepuni strahova i manipulirat će nas kao malu djecu - nešto kao i za vrijeme Kovida 19, samo što će puno duže trajati . A što se tiče svjetskih alternativnih procesa (BRIKS), oni su prespori. Ali ni tu nije sve baš kako treba; na primjer, loši odnosi Kine i Indije.
Pa da završim sa par događaja koji izgledaju kao proroštvo, a naizgled nemaju veze sa ovom temom.
-Upravo je završen dvoboj za naslov svjetskog prvaka u šahu između Ding Lirena, Kineza, i Jan Nepomjačina, Rusa. Pobijedio je, nakon sto godina ruske dominacije, Kinez!
-Na nedavno održanom takmičenju matematičara Amerike i Kine, nakon trideset godina poraza, Amerikanci su uspjeli pobijediti Kineze; međutim, sva četiri člana američke matematičke ekipe, bili su etnički Kinezi!!!
I dok se djeca u školi zaglupljuju đendr temama – „moderna porodica“: dvije tate ili dvije mame (vidjeti moj roman Žena koja je vjerovala da je Marija Magdalena, upravo preveden u Francuskoj), mislim da bi pod hitno u škole trebalo uvesti kineski jezik kao obavezan.
Više tekstova Emila Vlajkija pročitajte OVDE.
Izvor: Pravda
