Piše: DŽevad Galijašević
„Zamračeni, dječiji um je ubio osam vršnjaka, i među njima sedam djevojčica, tako da priča o vršnjačkom nasilju kojem je bilo izloženo to djete, postaju upitna.“
Nije jednostavno komentarisati zlokobni i nesrećni 3. maj 2023. u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“, a zatim seriju incidenata i masovna ubistva 4. maja u okolini Mladenovca. Rasprave o tome u javnom prostoru traju: kako i zašto je jedan učenik sedmog razreda rođen 2009. godine, i još uvijek dijete, pucao i ubio osmero djece i zaštitara, dok su šestero djece i nastavnica ranjeni te zašto je mladić, star 21. godinu kod Mladenovca ubio osam ljudi i ranio njih 13. Nema sumnje, da ovi događaji bez presedana u istoriji Srbije i Balkana ,predstavljaju izraz višestruko složenih procesa u društvu, u obrazovanju i u bezbjednosti, navodi za portal IN4S DŽevad Galijašević, stručnjak za bezbednost i terorizam.
„Najlakše je teret ukupnih društvenih problema sa kojima se suočava Srbija, danas, natovariti na leđa djeteta i njegovih roditelja ili mladog ubice iz Mladenovca, najaviti neka nova zakonska rješenja, pooštriti kazne, spustiti starosni prag zakonskog utvrđivanja krivične odgovornosti; ali, problem bi ostao i dalje nerješen.
Istina je da je Srbija, kao država i srpsko društvo u cjelini „društvo pod pritiskom“.
Snažnim i dugotrajnim.
Još od devedesetih godina Zapadne zemlje su Srbiju odabrale kao centar za distribuciju vlastite moći, za pravno rasparčavanje životnog prostora, kriminalizaciju nacionalnog liderstva i kažnjavanje društva u cjelini.
Razbijanje Jugoslavije, bjesomučna antisrpska propaganda, sankcije i bombardovanja, hibridne operacije i kontrola medija, političkih procesa i bezbjednosnih struktura. Četnici i partizani, Milošević i Đinđić, uz rasprave o osmanlijskoj okupaciji, germanskoj najezdi i stalnom stradanju u svim ratovima. I naravno brutalno otimanje Kosova i darovanje velikih političkih pobjeda u ruke plemenskoj zajednici koja vlastiti identitet manifestuje samo u mržnji i javnoj srbofobiji.
To pitanje: da li je moguće, da Zapad tako ponizi Srbe projekcijom važne albanske pobjede, na zemlji koja bez srpskog naroda na njoj, bez srpske kulture, vjere i srpske istorije ne bi poredstavljala ništa osim terirorije.
Sve to što proživljava srpsko društvo gradi razočarane i frustrirane pojedince, djecu i mlade ljude, prije svega. To razočarenje i bijes emituju se svaki dan putem javnih emitera i medija: nezadovoljni ljudi analiziraju situaciju i tješe se da nije sve gotovo i tako frustrirani idu za svojim obavezama i brigama koje donose i porodicama. Idoli odraslih iz kriminalnog miljea te progonjeni i od zapada osuđeni heroji ratova devedesetih, nejasan stav o mrtvim i živim akterima prelomnih trenutaka u istoriji društva i nacije u cjelini, ostaju kao neriješene dileme i pitanja bez odgovora. Na sve to agresivni sadržaji rijaliti programa, neke ubice koji postaju zvjezde rialitija, uz video igrice pune nasilja prosto su morali eksplodirati u dječijem umu ili u emocijama mladih ljudi, koji nisu sposobni da sve te sadržaje racionalizuju.
Da li su Legija i Zvezdan junaci; šta se dešava sa Belivukom i kako je pravio ćevape od ljudskog mesa, – na koji način govoriti o Čanku i Šešelju a kako o beogradskoj mladosti koja se razvijala i odrastala na asfaltu, krvavih devedesetih godina i šta se promijenilo danas. U životu; na ulici; u školi…
Jedno dijete, učenik sedmog razreda u Beogradu i jedan mladić iz Mladenovca koga su podržali i neki prijatelji, nisu bili sposobni razriješiti te dileme koje zvone javnom scenom i nisu izdržali taj pritisak u društvu.
Na kraju krajeva, oni su imali i neke svoje male, ali važne pritiske koji nose osjećaj poniženja i poraza– imali su svoje male drame u velikoj drami pritiska koji traje i koji se na smanjuje, niti prestaje.
I na kraju smo svjedočili potpuno nevinim žrtvama ubica u koži djeteta i u koži mladića. I tu ne pomaže priča o „velikom planiranju zločina“ i „tajnoj listi likvidacija koje je jedno dijete napravilo a još manje medijske dijagnoze i rasprave o psihičkim bolestima u javnom prostoru. Jer niti je bilo plana niti postupanja po planu, samo potpuno zamračivanje uma i gubitak svijesti o posljedicama vlastitog ponašanja i postupaka.
Zamračeni, dječiji um je ubio osam vršnjaka, i među njima sedam djevojčica, tako da priča o vršnjačkom nasilju kojem je bilo izloženo to djete, postaju upitna.
Zdravstveni karton bolesnog djeteta koji je predočen javnosti otkriva gorku istinu, da ni psiholozi i psihijatri ne mogu predvidjeti ovakvu konsekvencu psihičkog stanja, dok ne kulminira i pokaže se u najgoroj formi.
Baš kao i osvetnički pohod mladića u Mladenovcu.
U svakom slučaju i promjena mnogih zakonskih rješenja; pitanje dostupnosti oružija mladim ljudima i djeci, zatim promjena bezbjednosnih procedura u zaštiti djece za vrijeme njihovog zajedničkog učenja u školama, i promijene u dinamici stručnog, medicinskog nadzora nad djecom u tom uzrastu, su nužnost .
Svakako i pažnja roditelja, posebno u godinama kada djete mijenja stepen zrelosti i ulazi u pubertet, mora biti na višem nivou.
Istovremeno, političke frustracije i debate, skupštinski ratovi, rasprave bez svrhe i nasilni sadržaji, na televizijama i društvenim mrežama moraju biti radikalno ograničeni i efikasno kontrolisani.
Ne mogu se emitovati u bilo koje vrijeme i na način na koji se to radilo do sada, bez ikakvih ograničenja.
I konačno, mora se učiniti sve da se reguliše i umanji zapadni pritisak i zapadna kultura nasilja: da se kao politički i kao subkulturni fenomen koji proizvodi nestabilnost i u Srbiji gradi svijest ugroženog društva, protjera iz medija i sa nacionalnih frekvencija.
Djeca to osjete, djeca to trpe, dok škola gubi svoj oreol i postaje mjesto koje više ne garantuje zaštitu i sigurnost jer u njoj, strah od vlastitih vršnjaka postaje ozbiljna prepreka slobodnom razvoju i nužnom obrazovanju.
U svemu ovome društvo mora pokazati zrelost i učiniti sve da dječije doba bude doba igre, razvoja i napretka a ne doba straha i međusobnog ubijanja.
Edukativni sadržaji za djecu i omladinu moraju dobiti važniju ulogu od skandaloznih medijskih parada i diskusija koje samo povećavaju gledanost distribuirajući društvene konflikte kao neizbježni i korisni sadržaj odnosa u zajednici.“
Izvor: IN4S
