Piše: Emil Vlajki
Desilo se ono što smo svi znali da će se desiti. Pošto vrijeme čini svoje, Đokovićevi rezultati će biti sve lošiji. Da se razumijemo. On još može osvojiti neku titulu, pa čak i neki grand slem, ali i to će brzo prestati. Na teniskoj sceni se pojavljuju novi „Đokovići“: smjena generacija je neminovna.
Čudni su putevi Gospodnji. Kada je Đoković kao dijete sanjao da bude svjetski prvak u tenisu, politika mu uopće nije padala na pamet, barem ne svjesno. To govorim zato što je porijeklom sa KiM i kao Srbina, boljela ga je okupacija tog dijela njegove otadžbine i progon tamošnjeg stanovništva. To je nebrojeno puta do sada javno iskazao.
Glavi temelj protestantizma je pojam PREDESTINACIJA. Ukratko i pojednostavljeno, protestanti vjeruju da je Bog unaprijed odredio za svaku osobu koja će biti njegova sudbina. Za Đokovića to apsolutno važi. Međutim, da bi mogao ujediniti Srba, Bog je odredio da prvo postigne svjetsku tenisku slavu koju mu nitko ne može osporiti, da istovremeno jasno iskaže svoje rodoljublje, i da tako bude prihvatljiv za sve Srbe koji željno očekuju da se okupe oko jedne neosporne i svima prihvatljive ličnosti.
Jer, koliko god pokušavam da shvatim Vučićevo političko đelovanje i da to medijski predočim, Vučić, i kad je u pravu, ne ujedinjuje ljude, on ih razjedinjuje. Mnogi će reći da Vučić s tim nema veze, jer je srpsko društvo razjedinjeno i bez njega. I to je točno, ali to nije tema ovog članka. Ono što želim reći, to je da Srbi imaju priliku da se okupe oko nekoga koga svi cijene, bez obzira na njihove političke i druge razlike.
Đoković je nepotkupljiv, principijelan i njegova ljubav prema svojoj otadžbini, Srbiji, je neosporna, svi ga cijene i Srbi bi bili ponosni što ni se okupili oko nekoga tko je za čitavu planetu osoba dostojna poštovanja. Samo treba brzo djelovati, formirati i širiti narodni pokret oko Đokovića.
Jer, budimo iskreni, stanje u srpskom društvu je bolesna podijeljenost koja je blizu građanskog rata. Dok se za druge mnogo roga priča (Ponoš izdajica, Đikad izdajica, Jeremić izdajica, Vučić izdajica, itd.), svime je jasno da Đoković, kao ni Đinđić, nikada ne bi mogao izdati srpske nacionalne interese
Više tekstova Emila Vlajkija pročitajte OVDE.
Izvor: Pravda
