Piše: DŽevad Galijašević

Prokleta avlija i reisov Alija 

Šta se to dešava u Sarajevu i zašto galame hodže, nije baš jasno.

„Želim kazati, upamet Bošnjaci. Upamet. Ovo s čim raspolažemo, sa slobodom u ovim krajevima, nije došlo samo od sebe, krvlju smo se zalijevali da postanemo narod i odbranimo slobodu, da sačuvamo Bosnu i da imamo svoj bajrak koji ćemo podići visoko, na svojoj zemlji biti ono što jesmo“, izjavio je reisul-ulema Husejn ef.Kavazović na otvaranju nove džamije u Sapni. Pominjao je reis i ratničke priče, rovove i krvlju zalivenu zemlju – progovorio o Bošnjačkoj izdaji u doba, njegovog imenjaka, Husejn kapetana te današnjoj izdaji i sukobu među bošnjačkim liderima.

Praveći ovu jeftinu paralelu, političar sa ahmedijom je podsjetio na izdaju koji su hercegovački ajani i begovi, učinili prema bošnjacima pod komandom Husejn kapetana, kako bi na ovaj način, direktno optužio sve hercegovce, kao potencijalne izdajnike Bosne i Bošnjaka, baš onako kako su to učinili: Ali Paše Rizvanbegović Stočević i Smail aga Čengić napadom sa leđa. Kavazovića, naravno ne zanima Husejn kapetan – Zmaj od Bosne, jer da ga je zanimao ne bi on još uvijek bio u neobilježenom mezaru u haremu jedne manje džamije, baš tamo gđe su ga Osmanlije ukopali nakon što su ga otrovali. Kavazović samo ima namjeru da optužujući hercegovce za izdaju, optuži konkretno i direktno za izdaju, Nermina Nikšića, hercegovca iz Konjica, Predsjednika SDP-a.

Sudbina propale države Bosne više nikoga ne zanima

Društveni odnosi u Svjetu ušli su u novu fazu konfrontacije između velikih sila, različitih civilizacija i sukobljenog krupnog kapitala. Ratni  sukob u Ukrajini je samo ubrzao i osvijetlio procese koji idu u istom smjeru dok se na Zapadu gomilaju vizije i novi planovi realizacije starih interesa, utvrđenih prioriteta, u vezi sa Rusijom, Kinom i zemljama koje ih prate i podržavaju. Iako je vidljiv pad interesovanja za „bosanske prilike“, ipak se povodom Bosne i Hercegovine oglašavaju politički lideri i njihovi sljedbenici, pišu se nove  presude mješovitog, ratnog i privremenog Usstavnog ssuda u kome odlučujuću riječ vode dva Švabe i jedan Šiptar.  Bošnjaci su im skutonoše a Hrvati su stavljeni „na čekanje“. Naravno: Srbi su neprijatelji i taj kolonijalni i besmisleni sud postoji zbog njih. Da im zagorča život i sruši perspektivu: da razori Dejtonsku pozivciju Republike Srpske i uništi, da stvori situaciju u kojoj je moguće smijeniti, uhapsiti ili ubiti Milorada Dodika, Naravno, za Zapadne zemlje, na  najvažnijoj sceni ipak je Rusija i mogućnost da se ona oslabi i razori iz Ukrajine: dalekometnim raketama, kasetnim bombama i terorizmom pa se prošle sedmice, o krizi i političkim prilikama u BiH,  diskutovalo na margini i po kuloarima u Viljnusu na ratobornom Nato samitu zapadnih zemalja. Svakako je Rusija i tu bila u prvom planu. I u drugom, trećem i četvrtom… Malo je toga ostalo za diskusiju i brigu izvan tog, za vascijeli Zapad, najvećeg problema. Ipak, tajne diplomatske i vojne akcije koje prati klasična diplomatska varka o evropskoj budućnosti ove „smrad-zemlje“ i integraciji jadne  Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju, ipak šalju zabrinjavajuću dilemu: „Hoće li biti novog rata u BiH“?

„Treba zapaliti sve što može da gori
Treba srušiti sve srušivo, sve što nije večno…“

Iako je veliki pjesnik Branko Miljković, mislio na Jugoslaviju, čini se da ovi stihovi preteći odzvanjaju na plamtećem bosanskom nebu.

„Raspad BiH ne može proći bez rata između Srba i Bošnjaka“, ustvrdio je, još prošle godine, profesor na američkom Univerzitetu ‘DŽons Hopkins’ Danijel Server, poznat kao lobista koji radi za interese Bošnjaka, Hrvata i Albanaca. Ovaj zgubidan i „stručnjak za Zapadni Balkan“ smatra da se BiH ne može etnički podijeliti bez građanskog rata a centar oružanih sukoba, bilo bi Brčko!

„Etnička pođelu BiH nije moguća bez nasilja. Gravitacioni centar budućeg konflikta bio bi distrikt Brčko. Bez Brčkog Republika Srpska ne postoji, a i Federacija BiH bi bez njega imala jako teško postojanje. Svima treba Brčko, a danas i jedni i drugi imaju Brčko po Arbitražnom sporazumu. EU bi trebala stacionirati nove vojne snage u Brčkom, i bitno ih osnažiti“, poručio je Server.

I bivši predsjednik Republike Slovenije Milan Kučan je uočio problem: Govoreći o Bosni i Hercegovini povodom nedavnih polemika u vezi razmišljanja o prekrajanju granica na Balkanu i pođeli BiH duž etničkih linija, Kučan se prisjetio situacije od prije desetak godina. On je tada, kao izaslanik premijera Boruta Pahora, analizirao stanje u BiH i sam o tome sastavio jednu vrstu neformalnog dokumenta na nekoliko strana i predao ga tadašnjem predsjedniku Evropskog vijeća Hermanu van Rompuyju.

„Dobio sam osjećaj da ga ta analiza na desetak stranica nije zanimala ili da je nije ni pročitao. Kazao mi je, rečeno pojednostavljeno, da je pažnja Evropske unije – sve dok nema rata – usmjerena na Srbiju, da Srbiju treba što prije osposobiti i primiti u EU kako bi ona, kao regionalna sila na Balkanu, preuzela odgovornost za pacifikaciju Balkana.“

On kaže da je Van Rompuyja tom prilikom upozorio kako je opasno na Balkanu govoriti o regionalnim silama, jer to vodi prema ratu. Kučan, također, kaže da je analiza koju je tada predao Van Rompuyu, sadržavala “grube činjenice” o stanju u Bosni i Hercegovini, i to da ona nakon Dejtonskog sporazuma “propada”.

„Ne samo da ne funkcioniše nego da se raspada iznutra. Jer, ako se u 30 godina ništa ne dogodi i stvari ostaju na statusu quo, to znači da je stanje sve gore, a pođele su sve veće. Ako se ništa ne učini da se zaustavi unutarnji raspad države, može se dogoditi i da dođe do raspada izvana – kazao je Kučan”.

Na sličan način o stanju u BiH, pisalo se i govorilo u NJemačkoj.

„Bosna i Hercegovina je propala država“, ističe se u analizi stručnog, njemačkog magazina „Međunarodna politika“, čiji je izdavač NJemačko društvo za spoljnu politiku. Autor analize je Tomas Braj, dugogodišnji dopisnik agencije s područja jugoistočne Evrope, koji sada radi kao profesor politike i novinarstva, na više njemačkih fakulteta.

U članku pod naslovom „Opasno zatišje“, Braj, ukazuje na mogućnost oružanih sukoba u tom „opasnom metežu“ čiji su sastojci, kako navodi, nacionalizam, korupcija, pritisak na medije i na pravosuđe, kao i indoktrinacija mladih. Braj piše da je razlog za to „svađa među muslimanskim Bošnjacima, pravoslavnim Srbima i katoličkim Hrvatima koja je često prožeta i mržnjom“.

Glavna posljedica tog,međuetničkog i međuvjerskog, meteža je nedostatak „neophodnih političkih impulsa, koncepata i vizija za rešavanje brojnih sukoba“ U članku se Balkan (i jugoistok Evrope) nazivaju „region bez perspektive“: isti političari koji su decenijama na vlasti, i koje EU i SAD tretiraju kao partnere u sprovođenju reformi, demokratizaciji i modernizaciji, „iako su oni zapravo deo problema“. Simptomi takve politike su „korupcija, zaostajanje po pitanju slobode mišljenja i medijskih sloboda, nedostaci u funkcionisanju državnih institucija i porast stope kriminala“, a posledica, piše u članku: „masovni egzodus“ pogotovo mlađih, dobro obrazovanih ljudi. A one ljude koji ostanu, piše Braj, politički lideri „motivišu“ nacionalističkim tonovima kako bi zbili sopstvene redove pod vođstvom istih tih političkih figura: „Jer, navodno samo sopstvena politička elita može da spasi svoje sunarodnike od zla koje preti od komšija drugih nacionalnosti.“

Braj uočava da je taj koncept potpuno propao, ali se „Zapad i dalje ponaša, kao da sve ide po planu, mire sa stanjem tješeći se:„Najvažnije je da vlada mir – kao da ta deviza, nešto znači, nakon građanskih ratova devedesetih godina, tokom raspada Jugoslavije“.

Svakako: Server, Kučan i Braj nisu jedini, koji vide da je nešto trulo u državi Bosni i Hercegovini, niti su slučajni istupi Predsjednika Republike   Srpske Milorada Dodika, njegovi miroljubivi i na Ustavu BiH zasnovani zahtijevi; da se narodi i entiteti mirno dogovore i da se mirno, uspostavi ustavni poredak zasnovan na Dejtonskom sporazumu a ne na sili koju  ovđe primjenjuju tatoborni zapadni diplomati i lažni visoki predstavnik.  

Iz Dodikovih nastupa, uočljivo je, da Srbi ne traže ništa više od Dejtonskog okvira ali da Bošnjaci, kao najbrojnija nacionalna zajednica u BiH, nisu ni za kakvu državu, nego su, ako je vjerovati i Izetbegoviću i cvenim kmerima Zukanu Helezu i Denisu Bećiroviću, spremni za rat. Naime, Bošnjaci a nekad Muslimani, su ona etnička zajednica, koja, nikada nije imala bolju „majku državu“ od Jugoslavije (koja ju je konstatovala – kao naciju) i koju su, punu radikalne mržnje i islamskih planova Alije Izetbegovića srušili, pa nastavili sa istom poitikom u „maloj Jugoslaviji“ i sebe, uspješno, doveli u priliku, da se kockaju sa vlastitom  sudbinom i državom koja im je zadnje utočište- Bosnom i Hercegovinom.

Sarajevo na kraju svijeta

Iako u Beogradu i cijeloj Srbiji, često kažu „Bosna“, oni pri tome misle na ono što je objavljeno kao vijest ili kao politička odluka sa sarajevske sećije, nekad Alijine ili Bakirove – SDA, a danas nove vlasti, istog ratobornog lica i naličja,u njihovom, Sarajevu.            

Ipak, svi koji idu u Sarajevo moraju vjerovati njima a ne svojim očima.Trebaju zaboraviti bradate fanatike i zamotane i zakrabuljene žene, koje sreću na ulici, a hvaliti „evropski islam“, koga u Sarajevu više uopšte nema i zaklinjati se u „evropski put“, koji Sarajevo uopšte ne želi i koga se plaši. Svaka ideologija, koja se gradi ili primjenjuje u Sarajevu, nosi obilježje mržnje i spremnosti za rat,

Kao tajno oružije to će biti objelodanjeno i upotrebljeno poslije.

U cilju ubjeđivanja masa u legitimnost rata poslije rata, kadrovi koji su svoju intelektualnu suštinu napajali na izvorima „Islamske deklaracije“ i životopisu Alije Izetbegovića, čuvaju stepen mobilizacije protiv neprijatelja, pokazuju otvoreno, da ne žele odustati od nasilja a ponekad  retorički koriste i pojam „džihad“, samo za „unutrašnju upotrebu“.                      

Mnogi Bošnjački intelektualac i musliman, pružajući otpor onima koji retorički koriste „džihad“, u unutar muslimanskom dijalogu, ulazi u odmjeravanje sa islamistima koji ih „diskredituju“, nastojeći da nametnu tvrdnje da suprotstavljanje njima zapravo znači suprotstavljanje islamu.

Sa druge strane, na način kako su oni prisvojili islam tako je SDA prisvojila i uzurpirala pojmove patriotizma i države. Što znači: ko napada Bakira i Sebiju i ružno govori o Aliji Izetbegoviću, taj je protiv države, te „hiljadugodišnje Bosne“.Poneki intelektualac je nalijepljen sa obe etikete: protivnik islama i neprijatelj države, bez potrebe da se ta semantička i politička korelacija, islama i BiH, ikome objasni.

Pošto u svojim politikama koriste politički motivisano nasilje i grupe organizovane na vjerskoj osnovi, akcije koje u ime islamizma i SDA izvode ekstremni, bradati muslimani, poznati kao mudžahedini u ratu, a u miru kao vehabije, dobile su svoj odgovor u vidu pojma i definicije – islamistički terorizam. Zato je Bosna i Hercegovina još uvijek više front i ratni prostor nego država, predmet potkusurivanja i zemlja na stranputici.

Građani su naučili na to jer niti znaju za bolje, niti, ono bolje zaslužuju..Mržnja je sveprisutna kao da je rat bio tu i juče; iako se završio Dejtonskim sporazumom, potpisanim prije 25.godina.  Zemlja zvana Bosna i Hercegovina sa Sarajevom kao „glavnim gradom“, i danas je nesrećna zemlja koju ne vrijedi osvajati ili držati, a još manje se može podnijeti kao prijateljska.

Ona nikada nije bila država u pravom smislu. NJeni kraljevi bili su tek puka sprdnja poludivlje baronijade. Vlastela, koja strepi od rođenih, sebi najbližih; koji su im na kraju i dolazili glave.

Sarajevo, izvikani „glavni grad“, danas, predstavlja, tek kulturnu i istorijsku periferiju – civilizacijskog bolesnika koji svoju duhovnu nakaznost prikriva lažnom brigom za državu, kupujući za sebe status „grada žrtve“, i „grada patriote“, koji zbog toga, i jer je „glavni“, ima pravo suditi o svemu, suditi svakome, odrediti svemu mjeru i svrhu.

Bez poznatih naučnika, književnika i pjesnika, bez ičega vrijednog što bi artikulisalo ili simbolizovalo, ova duhovna kasaba, predstavlja jedinstvenu ostavštinu osmanske tiranije, kvazi-imperijalnog austro-ugarskog identiteta, komunističke bahatosti i bezbožništva te vehabijske „avangarde“, zbog koje svi trebaju da šute i umru šuteći. Od dana, kada  se, u jedinstvenoj borbi protiv Vezirskog grada Travnika, prvi put izborilo da bude centar vlasti, Sarajevo, je titulu i taj položaj, ljubomorno čuvalo snishodljivim odnosom prema svakoj vlasti, odakle god došla i kakva god bila. Iako je bilo trenutaka, kada su drugi i drugačiji, dolazeći sa prividne periferije, snažno pokretali tu žabokrečinu i stvarali neprevaziđena đela, bogatog stila i izražaja, puna vrijednih pouka. Ali; svaka nova vlast zahtijevala je odricanje od stvorenog i negiranje posebnog i vrijednog.

Oni bez kojih Sarajevo nikada ništa nije znalo stvoriti, otišli su na bolje mjesto; a bolje mjesto bilo je i Tuzla i Travnik; Bihać i Zenica – Beograd i Zagreb, Beč i Pešta. Sarajevo ih se olako odreklo i prekrižilo, u ime vlastite sebične prirode, gladi i bjede, želje da bude vlast ili uz vlast i zbog svog plitkog uma. U ovom gradu (po)štovani i opjevani su mnogi nikogovići, panduri  i ušljivi vlastodršci; u njemu su se povampirili el Huseini i Muhamed Pandža dok su iz njega protjerani Meša Selimović i Mak Dizdar a u njemu umoren Hamdija Pozderac.

Kvazi elita, puki činovnici ove kasabe, nisu anatemisali samo dojučerašnje Sarajlije – proganjali su oni moćnim polugama vlasti, kakva god ona bila, Derviša Sušića i Skendera Kulenovića a velikan i nobelovac, Ivo Andrić proskribovan je i izvrijeđan. da bi zajedno, sa Petrom Kočićem, Svetozarom i Vladimirom Ćorovićem, Aleksom Šantićem i Jovanom Dučićem, svi skupa bili označeni mrziteljima Bosne a posebno muslimana. A tek i posebno: Kulina bana,  Valtera (Vladimira Perića), zajedno sa Gavrilom Principom, Đurom Pucarom Starim,  Vojvodom Stepom i   predsjednikom Drugog zasjedanja ZAVNOBIH-a Vojislavom Kecmanovićem „Đedom“ i mnogim drugim antifašistima, sarajevski duhovni janjičari su navrat-nanos protjerali sa ulica, iz biblioteka i iz kolektivnog pamćenja; u gradu i na cjelom prostoru koji je bio pod jurisdikcijom, te proklete avlije i prljave kasabe; nazovi grada. Sa njima su protjerani zauvijek i Mustafa Golubić, Sulejman Filipović, Hasan Brkić, Nurija Pozderac, Fuad Midžić, Muhamed DŽudža, Muamer Repovac, DŽemal Bijedić, Fadil Jahić a na periferiju, u male beznačajne uličice otjerani su i Meša Selimović, Fadil Jahić Španac, Osman Karabegović, Sead Kašetanović… i svi drugi povezani sa otporom Ustašama i Nacistima,, bez obzira da li su muslimani ili su Srbi i Hrvati.

Uz anatemisane borce protiv fašizma i plejada snažnih istorijskih ličnosti, intelektualaca i duhovnih stvaralaca dobila je etiketu neprijatelja i optužena da je nanijela više štete „zemlji Bosni“ nego sve strane vojske koje su kroz nju marširale. Vojnici ove nemilosrdne hajke prema svemu drugačijem, bili su mali intelektualni pacovi, sa kupljenim diplomama – polupismeni tumači prošlosti i budućnosti, koji uporno bacaju svoj pogled preko plota i oživljavaju ga u riječima mržnje koje trebaju ublažiti bijednu sadašnjost. Stvarnost se zatrpava utjehom jadnika, da sa druge strane plota „čuči neprijatelj“ koji sprema napade, ali da je i njemu teško, da nema od čega da živi i da je zahvaljujući baš Sarajevu, on na izdisaju i pred propašću:  „Neprijatelj se nalazi pred konačnim porazom, samo treba još malo izdržati“, kao antisrpska i antihrvatska mantra zvoni novim, islamskim Sarajevom. Da se osnaži ta kukavička ideja tuđe propasti, kao metafora skretanja pažnje od vlastite sudbine, pobrinuli su se plaćeni kukavni novinari, koji se u Sarajevu, nikada nisu mogli sabrati na jednom mjestu, u jednoj redakciji ili jednoj ideji, nego su, da bi bili glavni, osnivali sebi televizije i novine, kako bi u svojim televizijama i novinama bili glavni.

Biti jedinim, ni koga ne slušati, ni s kim ne razgovarati – kao jedini  obrazac ponašanja u kasabi zadnja dva vijeka: ne dogovarati se ni s kim.

Sitne uhode, žbiri i politički poltroni, ideološki trabanti, kvazi novinari, sa minornim konzumentima svojih informacija okupljenim oko dva Avdića (Istraga i Slobodna Bosna) i hadžije Senada iz Sjenice.  Podršku im pružaju mali, neobrazovani, nadrndani internet bojovnici puni mržnje, puni „hrabrosti“ a duboko sakriveni iza svog „nickname“.           

Kako su oni zajedno, uspješno ratovali za tu šuplju ideju: psovkama, uvredama i prijetnjama, otkrivajući da traktati o patriotizmu u Sarajevu bliskim sredinama i nisu ništa drugo do gomila fekalija, koja pluta u svakom kutku mišljenja i osjećanja, prisutnih i lansiranih iz ove kasabe.

A tek vjera:  bez islamske jurisprudencije, egzegeze i teologije (fikha, tefsira ili kelama) a eshatologija i svjest o ahiretu; to je samo za Šejha Imrana za koga nisu ni čuli. Islam koji znači Mir, nikada nije zaživjeo na ovom strašnom mjestu, šta više, posljednji umrli izdanak vladajuće dinastije, Alija, javno je poručio da će žrtvovati Mir zbog suverenosti.

Lažni muslimani u Sarajevu su shvatili poruku: suverenost u odnosu na Srbe i Hrvate je važnija od Mira tj. Islama a suverenost u odnosu na strane sile, nikada nije ni postojala. Od Visoke Porte, do Beča i Ćesara, NDH-azije (pri čemu je ovo zadnje posebno bitan izraz subjektiviteta), Hitlera i Klintona, životnom filozofijom jegulje i gliste, gmizalo je Sarajevo sve bliže svome potpunom besmislu i bezizlazu. Ništa u toj ideologiji nije bilo osim mržnje. Zato zastupnike te sluganske  ideologije imenuju kao kasabalije a neki su ih zvali i balije. Slinavci.

A autentični nacionalni duh, kultura i biće u cjelini, bili su samo mrtvo slovo na papiru? Svi su u Sarajevu primali svojstva, iskustva i znanja – običaje i navike, kulturu i ponašanje, od svake vlasti skojom su dolazili u doticaj, i to primljeno pretapali, koliko god su mogli, pretvarajući usvoje, manje više sebično ali osobeno i subverzivno, prema kulturnim, ideološkim, političkim, te ukupnim društvenim praksama evropskog društva i poretka a prije svega prema svojoj sabraći hrišćanima.

Sarajevo je u osmansko doba dalo najveće ubice među vladarima, koji su ubijali i bratiće (Morići) a kroz austro-ugarsku monarhiju izgradilo najgoru slugansku svjest, koja kroz narodne mase, na kapijama grada, sa hurmašicama i baklavama čeka svoga narednog okupatora.                        

Štovale su sarajlije i kralja a komunizmu su dali najveće tirane i potvrdili  narodnu spremnost, da se svaki dan, u ime „Tita i Partije“ kamenicama bacaju na Boga, u koga, uzgred, nikad nisu vjerovali, niti ga se bojali.        

Za tu ksenofobnu, mononacionalnu i sebičnu „pamet“, paradoksalna je i neprihvatljiva interkulturna hermeneutika, koja gradi drugačiju, evropsklu poziciju specifičičnosti; otvorenu za ukrštanje kultura i umjesto takvog preplitanja, Sarajevo je svoju nacionalnu pripadnost pretvorilo u tvrđavu.

Hermeneutika smisla, teleologija duha, emancipacija čovječanstva, kao temeljni metanarativi moderne i njenog novovjekovnog utopijskog logocentrizma i scijentizma, te uvjerenja da će čovjek,konačno, sa svojim humanističkim potencijalima realizovati u 21 vijeku društvo potpune slobode, za Sarajevo kao simbol, predstavljali su maglu i nerazumljive pojmove čiste društvene fantazije.

Vjekovi proživljeni u Sarajevu, ostavili su  planetarno razočarenje u porazima dva svjetska rata, u kojima je istorija na sve moguće načine  demantovala pobjedničku utopiju i obećanja lidera.  Pokušaj da se „ljubav prema svom gradu“ nametne i izjednači sa ljubavlju „prema domovini“ nije dao rezultata.  Vrlo malo ljudi i gradova je bolovalo od te  „istorijske i zavičajne“ bolesti, budući da su prvo,vjerom vezani hrišćani/kršćani,  to stanovište o okviru, odbacili kao usko, izbjegavajući energično sporenje sa njim, zato što su imali važnijihbriga i poslova. Otišli su na Zapad i na Istok, ostavljajući Sarajevo, da slobodno luta.

Zato i danas, u ime vjere i vjerovanja, politike, istorije i identiteta, živi u tom Sarajevu, ideja uskogrudno shvaćenog prostora i njegovog interesa;  vlastitog i tuđeg identiteta; smisla i suštine društvenih odnosa – nacije, države ili istorije, potkopavajući mir, rušeći stabilnost, prijeti novim ratom!

I zato, svi javni nastupi političara, hodža i vojnika kod Bošnjaka su isti: uvijek, na svakom mjestu i svakim povodom prijeteći, puni mržnje, želje za osvetom, ratno-huškačkog naboja i apokaliptičnih vizija.

„Svaki pedalj ove zemlje je naš“, povika će reis Kavazović iz Sapne, na otvorenju džamije, na kome se obraćao i pominjao samo Bošnjake i Bošnjake, zaboravljajući svoju ulogu i zanemarivši muslimane – vjernike koji su došli tim povodom u Sapnu..

A Reis galami i prijeti kao da su i Kina i Indija uz njega a ne samo Sapna.

NAPOMENA: Tekst je prenesen sa sajta koji je pokrenuo DŽevad Galijašević

Izvor: disident.info