Piše: DŽevad Galijašević
„Može li Bosna i Herceghovina postojati bez Srba i Hrvata“
Deveti januar, Dan Republike Srpske, u Banja Luci je obilježen dostojanstveno i veličanstveno: svečanom akademijom, svečanim prijemom kod Predsjednika Republike Srpske te duboko moralnom i intelektualno snažnom besjedom velikog glumca Nikole Pejakovića – zatim defileom čuvara reda i zakona, Ministarstva unutrašnjih poslova RS pa i pozorišnom predstavom. Vidjelo se koliko Srbi vole, teško stečenu Republiku Srpsku i kako su spremni, žrtvovati se za nju.
Već sutradan, je uslijedila erupcija mržnje iz Sarajeva, nesposobnog da izgradi i voli svoju državu – i to nije bilo iznenađenje. Mržnja je tu oduvijek ali... iznenađenje je bio usamljeni glas hrabre profesorice, koji je bar malo, probudio nadu u zajednički život.
Afro-azijsko stado pred vratima Evropske unije
Srbi i Hrvati se u Tamnom vilajetu, ponašaju i osjećaju kao nacije, što je glavni problem izgradnje nove, sterilne političke tvorevine koju nazivaju država Bosna i Hercegovina. Ako bi vršili „nabrajanje“ elemenata koji određuju tu „baba-rogu“ zvanu nacija i predstavili neku aksiologiju ove globalne grupe, rekli bi, da naciju čine:
1. istorijski teritorij, odnosno domovina,
2. zajednički mitovi i istorijska sjećanja,
3. zajednička masovna, javna kultura,
4. zajednička zakonska prava i dužnosti svih pripadnika nacije,
- zajednička ekonomija, s teritorijalnom mobilnošću pripadnika nacije.
Iz ovakvog pristupa, uočava se jasno, da je nacija samo djelomično moderni konstrukt i da je kroz istoriju imala nesumnjivu ulogu u organizovanju kolektiviteta i formulisanju zajedničkih osjećanja i kolektivne svijesti. Zato su Srbi i Hrvati problem, posebno od devedesetih godina a Bošnjaci, kao jedina nada liberalnog zapada, jer nisu nacija pa im je data uloga da naprave građansku državu BiH, koja bi negirala prava i interese nacije. Naravno da prvo treba izgraditi ne-dejtonsko građansko društvo, a muslimani, ni suniti - ni šiti, nikada i nigdje nisu izgradili građansko društvo i građansku državu.
Ovim povodom se oglasila i „evropska Hrvatska“, tačnije Hrvoje Klasić, koji je u šestoj epizodi „Kontrapovijesti“ razgovarao sa Senadom Šelo Šabić, doktoricom političkih znanosti s Instituta za razvoj i međunarodne odnose u Zagrebu, o Daytonskom sporazumu kojim je 1995. definisana današnja BiH. „Zašto je uopće potpisan Daytonski sporazum? Kakva je bila vojno-politička situacija u Bosni i Hercegovini 1995.? Zašto su na pregovorima u Daytonu bili predstavnici Srbije i Hrvatske? Zašto je podjela bila 51 naprema 49 posto? Zašto pored Republike Srpske nije ubačen i treći, hrvatski entitet? Omogućuje li Daytonski sporazum da se narodi BiH izdvoje i postanu samostalni? Kakva je danas uloga međunarodne zajednice u BiH? Koje je probleme Dayton riješio, a kakvi problemi proizlaze iz Daytonskog uređenja BiH“?
Na slična pitanja, narodi u BiH daju odgovore svaki dan a na youtube kanalu „VIDA“, vrlo često i vrlo argumentovano, izlaže svoje ideje, još uvijek mladi intelektualac i istoričar, profesor na Filozovskom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta – Dr. Hrvoje Klasić. NJegovi nastupi i mišljenja uglavnom su predstavljali izazov hrvatskom društvu, zbog hrabrog rušenja tabua i usvojenih mitova iz bliske prošlosti. Iako vrlo često prelazi državnu granicu, baveći se drugim svjetskim ratom, zločinima nad Srbima u Jasenovcu i Kozari te bitkama na Sutjesci i Neretvi, ovaj put istoričar Klasić je dozvolio sebi luksuz, da o svježim događajima i o realnom životu u BiH, dopusti sagovornici da bude površna i vrlo često netačna u opisu bliske prošlosti i budućnosti BiH kroz prizmu Mirovnog sporazuma zaključenog 1995. godine u SAD, u Dejtonu.
“Svima su puna usta Dejtona”, kaže Klasić u uvodu emisije i potom konstatuje da je malo ljudi “pročitalo Dejton”, postavljajući pitanje “kako su se tamo (Dejton) našli i predstavnici Srbije i Hrvatske”?
Gošća je prvo objasnila da su ratne prilike na terenu bile nepovoljne po Srbe i da su Srbi vojnički nešto izgubili a u Dejtonu vratili pod svoju upravu. Da ona, nikada ne bi prihvatila konstitutivnost naroda – da su nacionalne zajednice i njihovi interesi politički artikulisani kroz određene stranke glavni problem. I da je to nedopustiva razlika državnosti BiH u odnosu na Srbiju i Hrvatsku te da Hrvatska nikada ne bi pripojila sebi Hrvate iz BiH.
Doprinos ovoj površnosti i pripisivanju Sporazumu o miru iz Dejtona glavnu krivicu za sve, zaboravljajući na rat pokrenut četiri godine ranije, došao je iz Sarajeva sa soroševske N1 TV u razgovoru sa Milanom Dunovićem – političarem koji je navodno srpskog porijekla, jer je biran iz reda srpskog naroda za Potpredsjednika muslimansko-hrvatske Federacije BiH. Jer, čega se pametan stidi time se Dunović ponosi: glasno je ponovio da su Dodik i Čović u pravu i da on nije „legitimni predstavnik Srba“ nego je, očito „čaršijski“ predstavnik građana. Zatim se Dunović obrušio na Dan Republike Srpske i veličao „Prvi mart“, dan kada su na Baššaršiji ubijani svatovi iz reda „ne-legitimnih srba“ pa u maniru svoga šefa, lažnog Hrvata Željka Komšića, nastavio pljuvati po Srbima, pri tome potvrđujući da je biran, baš iz reda Srba.
Prateći ove horske istupe, u pokušaju da objektivizira pogled na rat i neke praznike povezane sa ratom, na društvenim mrežama oglasila se Sabina Silajdžić, doktorica ekonomskih nauka, vanredna profesorica na sarajevskom Ekonomskom fakultetu i izazvala burne reakcije u javnosti, objavom pod nazivom “Obraćanje probosanskim snagama – propitivanje i svjedočenje istini” i izjednačavajući 1. mart kada se slavi Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine i 9. januar – neustavni datum za obilježavanje “dana RS-a”.
Tako se ova heretički orijentisana bošnjakinja naredni dan, na istu temu našla u duelu sa „hadži“ Dunovićem. Rasprava je mogla izazvati zabunu, jer je Dunović bio veći musliman od reis ul uleme, pa je svoju vjerničku poziciju suprostavio obrazovanoj i visoko moralnoj profesorici Silajdžić. Kroz ovu debatu, se uočava glavni nedostatak Dejtonskog sporazuma: ovaj mirovni sporazum nije omogućio ni utvrdio ustavnu konstitutivnost nacije- „agresivnih budala“ građanista.
Gostujući na Face TV-u u duelu sa poslanikom, hadži Dunovićem, Dr. Silajdžić je ponovila svoje stavove, tražeći da se utvrdi jedna istina o uzrocima koji su doveli do rata u Bosni i Hercegovini.
Izjavila je kako je Amerika za nju zlotvor.
Muslimanska braća – nova nada građanske Evrope
Kada je 26. maja 1990. godine Alija Izetbegović, u Sarajevskom hotelu „Holidej In“, svoj prvi javni politički govor u SFRJ i SR BiH započeo Bismillom („U ime Boga, milostivog, samilosnog) na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije, bilo je jasno da pred tadašnjim Muslimanima stoji dug i trnovit put, praktično proces u kome će se konstantno mješati vjera i politika u korist vjere.
Svi koji su pomislili da će Alijin islamizam, biografija začinjena saradnjom sa nacistima u Drugom svjetskom ratu, zatvorske presude, zbog toga i zbog Islamske deklaracije četiri decenije posle, veze sa Muslimanskim bratstvom i režimom u Teheranu, na „demokratskom“ i „građanskom“ zapadu izazvati osjećaj političke i kulturne nelagode, prevarili su se: za njih je to bila prava preporuka i odlična referenca.
Zahvaljujući Aliji, Mladim muslimanima i SDA vrijeme začetka višestranačkog života u BiH, pretvorilo se devedesetih godina, u vrijeme vjerskog političarenja i sukoba. Iako su, formalno, SFRJ i komunistička vlast, još uvijek djelovali „politički živahno“, ipak su već tada sramno kapitulirali pred konceptom nasilne političke religioznosti, društvenog i mentalnog stanja kojim se čitav narod uvjeravao, da je Bog, baš Aliji, dao svoj glavni plan, kako bi muslimansko društvo u BiH zapravo trebalo bili zacrtano, organizovano i vođeno. Budući da su „nacrti došli od Boga“, sveta je dužnosti istinskih vjernika bila da ih slijede do poslednjeg slova i nametnu ih svim ljudima sa kojitu žive. Podrazumijeva se kako nametanje tog plana, treba i mora biti izvršeno, uz podršku vjerske zajednice, na svemoguće načine i svim mogućim sredstvima. Da - terorizam je svakako jedno od tih sredstava primjenjivanih, kao „rat u kontinuitetu“, od devedesetih godina, a danas, poseebno primamljivo, u uslovima opšte geopolitičke konfrontacije, poraza Islamske države i Al kaide u Siriji i Iraku, Američkog prepuštanja Avganistana Talibanima RATOVA NA Bliskom istoku i Ukrajini te potpuno fluidne Evropske i regionalne politike.
Malo ko je mogao pretpostaviti, da riječi i program Alije Izetbegovića predstavljen te „devedesete“, nose sobom prizvuke nadolazećeg vjerskog rata i stradanja.
A kada se taj projektovani rat završio Alija je morao sačuvati svoje, bošnjačko a afro-azijsko stado od lutanja i štetne identifikacije sa neprijateljskom Evropom.
I nakon pune tri decenije o toku je ideološki vruća rasprava o identitetu bosanskih muslimana, u kojoj se – osim dobrodošlih istorijskih, filozofskih, religijskih argumenata – potežu i administrativne odluke i zabrane s nelagodnim osjećajem ulaska u bosanski javni život talibanskih kriterija “vrlina i grijeha“ uz novo tumačenje „konstitutivnog i ustavotvornog Islama“ u BiH.
Tako SDA, sa sinom Alije Izetbegovića, Bakirom jer tako se čuva stepen mobilizacije protiv neprijatelja i javno koristi pojam „džihad“, za „unutrašnju upotrebu“. Baš zato je priča o građanskoj BiH žalosna jer je BiH danas, više prostor nego država, predmet potkusurivanja i zemlja na stranputici. A Bošnjaci iako, ne pokazuju da imaju zrno nacionalnog identiteta i svijesti, još manje, u sebi, imaju građanskog potencijala. Na kraju, najbolje što se može poželiti tom političkom sistemu jeste brza i neizbježna propasti na tržištu lažne ideologije državnosti, jer novo vrijeme traži promijenu specifičnog obrasca vladanja primitivnim društvom, uspostavljenim na relaciji od Marin dvora do Kozije ćuprije.
Blaženi da su plašljivi skeptici i konformisti, koji vjeruju da mogu ohladiti nasilničku prirodu i pokvarenost sarajevske političke religije vlastoljublja i radikalizma, a da oni, ne moraju poduzeti ništa ozbiljno niti rizično, da će glavne eksponente, lažne lidere građanstva i bahate zlotvore islamizma samo za njih, „američki zlotvor“ kazniti i otjerati u prošlost, gradeći novo građansko društvo i građansku državu u BiH.
Izvor: Pravda
