Piše: Vladimir Dimitrijević

Značaj Dobrila Aranitovića

Uloga dobrih prevodilaca u mom životu neporeciva je. Prepevi Kolje Mićevića (od Vijona do Malarmea) i Branimira Živojinovića (Rilke, Trakl i drugi), kao i Zorana Stanojevića, koji je, iako je u pitanju proza, suštinski prepevao Tolkinovog Gospodara prstenova u radosnim i teškim treucima života pomagali su mi da se radujem, ali i da opstanem. Nekad mi se činilo da je njihov prevod na srpski zvučniji od originala (tako, recimo, mislim o „našem“ Tolkinu).

Svetionička je, iz ličnog i zajedničkog iskustva govorim, misija prevodilaca i prevođenja, i ljudima koji ozvučavaju tuđu kulturu u ovom kulturnom prostoru, koji šire obzorja našeg pamćenja (jer, kultura je pamćenje) dugujemo iskrenu blagodarnost.

Jedan od takvih poslenika reči je i bibliotekar, bibliograf i vrsni prevodilac, Dobrilo Aranitović, čovek koji nas je nahranio dragocenim ruskim rečima i mislima uobličenim na srpskom tako da odjekuju u skladu sa onim što je najdublje u biću jezika. Prvi put sam se sa njegovim prevodom sreo kada je, u niškom časopisu Gradina, objavio nezaobilazni ogled kneza Nikolaja Trubeckoja, lingviste i filosofa, Vavilonska kula i pometenost jezika. Filigranska preciznost, savršeno poznavanje pojmova koje treba preneti u našu jezičku sredinu, nepomerivost ostvarenog misaonog zdanja naveli su me da i u budućnosti pažljivo čitam Aranitovićeve prevode. A bilo ih je, i ima ih, što bi se nekad reklo „na zamerak“. Ako se tome doda njegov vredni i predani bibliografski rad, kojim su mnogi autori naše kulturne prošlosti, dalje i bliže, sticali svoje trajno mesto u riznicama stvaralačkog nasleđa, mogli bismo reći da je Aranitović čovek koji zaslužuje da ne bude zaboravljen tamo gde je ostavio traga –  na mnogim i važnim poljima „kulturne produkcije“.

Aranitović nije samo prevodilac i bibliograf. Kao pravi knjigoljubac, on je mnogo više od toga, što dokazuje i njegova nova knjiga, posvećena Starom Vlahu, jednom od najosnovnijih naših zavičaja.

Čime se bavi ova knjiga? 

U knjizi Dobrila Aranitovića, „Starovlaške teme“, u širokim zamasima koji nikad ne napuštaju naučnu utemeljenost i činjeničnu zasnovanost, srećemo se sa nizom dragocenih uvida iz ranije i novije prošlosti ove oblasti Stare Srbije na svetim vodama Lima ( nešto bliže i nešto dalje od ove reke, ali u njenom vekovnom ozračju ). 
Aranitović pred nas stavlja lik plemenitog borca za slobodu i obrazovanje,Tome Bacetića, koji je uspomene na rodni kraj i ropstvo pod Turcima opisao i objavio na ruskom jeziku. Bacetić je u svojim zapisima ostavio traga i o Prvom i Drugom srpskom ustanku, pri čemu Aranitović ukazuje da su veoma važna svedočenja Bacetiću dali baš staroraški muhamedanci, koji su učestvovali u borbama protiv Karađorđeve i Miloševe vojske. 

Čuveni prota Jevstatije Karamatijević, narodni sveštenik i istraživač starovlaških svetinja, koji je uvek bio sa svojima „đe prah gori pred oči junačke“, takođe je tema Aranitovićevog rada – on je pokazao da slobodoljublja nema bez očuvanja identiteta, a očuvanja identiteta, pak, nema i ne može biti bez istorije i etnologije.

Posvećujući se temi  ustaničkih bojeva u Raškoj oblasti u Srbijanki Sime Milutinovića Sarajlije, Aranitović daje i niz novih istorijskih uvida u ponašanje ustanika srpskih, među kojima je bilo i herojstva, ali i ispada nečoveštva, što Sarajlija, kao istinski hrišćanski humanista, nije mogao da prećuti. 

U epskoj pesmi o boju na Radojini, jula 1876, dotadašanja staroraška raja, koju je vodio arhimandrit Nićifor Dučić, pokazala se kadrom da se bije sa turskom državnom silom, a poezija je pratila i oslobođenje 1912. godine.

Aranitović ubedljivo rekonstruiše  književnu delatnost na tlu Raške oblasti u predvečerje Balkanskog rata, da bi odao veliko priznanje Grigoriju Božoviću, koji je, kao svoj među svoje, zalazio u Stari Vlah, Srednje Polimlje i Potarje, ostavljajući trajno vredne pripovetke i putopise. 

Istoričar Salih Selimović koji je, 2013, u Prijepolju objavio „Priloge prošlosti Stare Raške“, da bi svoja istraživanja nastavio u drugom tomu svoje studije 2014, u Užicu, zaslužio je sve pohvale Aranitovića kako zbog svoje naučne objektivnosti, tako i zbog nastojanja da se srpski identitet sačuva kao višekonfesionalan, i da se na zaboravi stara pouka Dositeja Obradovića kako se vera i rituali mogu promeniti, ali jezik i rod nikada. Iako je mnogo krvi proliveno što se o ovome nije vodilo računa među istokrvnom, a raznovernom, braćom na Balkanu, ipak je moguće, razložno i temeljno, zastupati upravo ovu tezu kao što, po Aranitoviću, postupa Salih Selimović, verni svedok staroraških istina.

Riznica za pamćenje

Aranitović se bavi i životom i radom uglednog novinara i publiciste Milinka Bujišića, čija je visprenost, između ostalog, nasleđena od duhovitih i stalno spremnih na šalu predaka  iz tzv. „Starovlaške škole“, koja nije ni dinarski jurišala u ništa, ni južnjački govorila da „pokornu glavu sablja ne seče“, nego je deverala i durala po svojoj moći, ali je slobodu dočekala.   

Ako je, kako reče Hajdeger, jezik kuća bića, onda je jasno da usmene tvorevine Starog Vlaha jesu vrata na ulazu u kuću ovog kraja, kao što su i dragocene narodne lirske pesme koje je sakupila učiteljica Zorka Brkić, ili njena sapodvižnica Mara Samardžić. Podseća nas Aranitović na pisca i učitelja Stevana Samardžića, koji se nosio sa turskom alom i vranom da bi opismenio svoj narod i dao mu slovesne temelje. Među skupljačima narodnog blaga je bio i Mihailo M. Tanović iz Nove Varoši, a Aranitović nam pominje i dobrotvora i narodnog pregaoca Milana Borisavljevića. 

Iz zaborava je među  nas vraćen i vladika žički Jefrem ( Bojović ), brat slavnog vojvode Petra Bojovića, zavetni čovek koji je ostao u lepoj uspomeni hrišćanskog naroda kojim je pastvovao.

A vera naša uvek se čuvala spremnošću na stradanje, o čemu  govori i portret junaka koji se zvao Petar Đenović, i bio seljak iz sela Gračanice kod Priboja na Limu. 

U drugom delu knjige, pod naslovom «Prilozi», data su dela ( ili odlomci dela ) kojima seAranitović bavio: pred nas izlazi Toma M. Bacetić ( Od manastira Banje do Nove Varoši i natrag ), Jevrem Đapović ( Boj na Radojini ), Stevan I. Samardžić ( Pred carskom komisijom ), Zorka Brkić ( Narodne lirske pjesme iz Nove Varoši ), Mara Samardžić (Narodne lirske pjesme iz Nove Varoši i Pljevalja ), Mihailo M. Tanović, ( Narodne umotvorine iz Nove Varoši ), Jefrem Bojović ( Moje kosti a tvoje meso ). 

Prelistajmo ovu knjigu zajedno. 

Svedočenje o Tomi Bacetiću 

U knjizi Aranitovićevoj počasno mesto pripada Tomi Bacetiću, starovlaškom prosvetitelju koji se obreo u Rusiji, gde je i napisao knjigu o svom rodnom kraju i robovanju Srba pod Turcima. 

Rođen 1834. u Pribojskoj Banji, Toma Bacetić, kao dvanaestogodišnjak, prelazi u Srbiju. Uči u Užicu i Beogradu, da bi se kao dvadesetčetvorogodišnjak, donosi odluku da se vrati u zavičaj i osnuje školu za svoje sunarodnike. 

Ali, Aranitović svedoči da mu to nije pošlo za rukom:»Puna dva mjeseca, od maja do jula 1858. godine, prije nego kamufliran u uniformu turskog vojnika srećno umakne na srpsku teritoriju, njegova glava visi o koncu i neprestano je na domaku handžara i kuršuma osionih turskih suvarija i arnautskih krvopija.» Kasnije se obrete u Rusiji, gde objavi knjigu Stara Srbija, njena prošlost, sadašnjost, narodni život i običaji, koju je Dobrilo Aranitović preveo, snabdevši je rečnikom i registrima ( a objavio je 2001. Istorijski muzej Srbije ).  

Objasnivši Rusima šta je Stara Srbija, Bacetić ih opominje kako je Srbima u tim krajevima postalo naročito teško posle Krimskog rata i pohoda Omer – paše Latasa. Dvostruko je bilo srpsko ropstvo, jer su uklješteni između «s jedne strane, turske samovolje, s druge strane okorele neprosvijećenosti i koristoljublja vladikâ i domaćih trgovaca». NJegovi sagovornici su seljaci hrišćani i muslimani, kmetovi, učitelji, trgovci, monasi, kiridžije.

Život u doba mraka i neprosvećenosti

Aranitović kaže:»Nepismeni, fanatizovani i ozlojeđeni čuvari Turske carevine, u prvom redu Anadolci i Arnauti, nesuđenom učitelju su pobacali knjige, mape i svjedočanstvo u blato, iritirani ne samo njegovim srpskim pasošem već i evropskom nošnjom na sebi, u prvom redu – šeširom.» 

Jedan kiridžija ga mudro opominje: „Ne mogu se načuditi kako se igraš sa svojim životom. Čemu takva otvorenost sa ovim krvopijama? Poslušaj ti mene: baci najprije te knjižice u vodu ako ne želiš da pogineš. Nećeš ni tri mjeseca proživjeti u Turskoj a izgubićeš svoju glavu [...] Ti još ne poznaješ turske zamke i otvoreno pričaš glupacima šta su te učili u Srbiji. Zaboravio si da se ovdje hrišćanska glava cijeni ne više od vrapčije i da visi o koncu“.

Drugi Srbin mu kaže:„Došlo je takvo vrijeme da je u svoju kuću postalo opasno primiti dobrog čovjeka. Duša želi da se sa svojim narodom prozbori o nevolji, ugosti po starinskom običaju, ali, bojiš se za svoju glavu. Eto takav je postao prokleti život! Sâm ne znaš hoćeš li živ osvanuti».

To je tako trajalo dok nije granula sloboda. 

Ledeni lanci ropstva

Zaglupljenost turskih okupatora je bila ogromna. Oni, kaže Bacetić, veruju da «na ovom svijetu ne postoji ni jedna samostalna država osim Turske i da su ostali vladari sultanovi vazali, da se Ingleska tako zove jer se u njoj proizvode jedino igle, da bi Francuzi umrli od gladi da ih milostivi sultan ne hrani hljebom, da su hrišćani beznačajna manjina na svijetu itd. Kakva je sudbina učitelja, prosvjete i nauke u zemlji u kojoj su ovakva mišljenja ne samo opšteprihvaćena već i obavezna tako da su svaka druga ne samo nepoželjna već i kažnjiva. „Nimalo nije bila zavidna sudbina učitelja – ističe Bacetić – koji se kojekako održavao na svom mjestu. On se nalazio licem u lice sa opasnim gasiteljima prosvjete i teško njemu ako su se njegova predavanja razilazila sa bajkama derviša, softi i hodža kojima su oni ukrašavali svoja kazivanja o moći sultana i brojnosti muslimana na zemlji! [...] Odlučiti da se opovrgnu takve gluposti, značilo je pokazati se kao protivnik muslimanske vjere, što je bilo jednako kao i krivični prestup. Kako poslije toga makar i ovlaš objasniti Geografiju, Istoriju ili Statistiku».

A danas, kada, na prvi pogled, imamo punu slobodu, novi okupatori razaraju naše školstvo, želeći da nas opet porobe. 

Trgovci, fanarioti i bekstvo iz zavičaja

Na žalost, i bogati srpski trgovci nemaju svest o potrebama svog naroda, pa, skupa sa vladikama fanariotima, tlače «sirotinju raju». Evo Bacetićevog svedočenja: „Kršteni trgovci su gori od nekrštenih - oni su za novac spremni da prodaju svoju dušu i ne samo što neće dati ni groša da bi izbavili čovjeka iz nevolje, nego neće prozboriti nijednu dobru riječ za njega pred Turcima“.

O fanariotima kako ih je video staroraški učitelj Aranitović kaže:»Korumpirane vladike prodaju parohije za novac, neposlušne i čestite sveštenike izlažu progonu, podmitljivošću kvare moral u narodu umjesto da budu njegovi čuvari i širitelji.» 

Nikom nije dobro u Turskoj koja se raspada, veli Aranitović:»Ni muslimanskom seljaku, narodnoj sirotinji, nije mnogo bolje u odnosu na srpsku raju, zaključuje Bacetić. NJemu je u odnosu na hrišćane utoliko bolje što im je ostavljeno oružje pa mogu da brane sebe i svoje familije od kojekakvih skitnica i razbojnika. Omer-paša je milom ili silom razoružao hrišćanski živalj i učinio ga tako bespomoćnim pred svakojakim ološem koji nije navikao da kopa, ore, sije, već da za novac ide u sejmene i nekažnjeno nanosi sirotinji svakojaka zla.»

Bacetić je morao da beži: „Sva moja maštanja da mu [zavičaju] budem od koristi pretvorena su u prah; ni rođaci, ni poznanici nijesu smjeli da me prime u svoje kuće; bojali su se da provedu vrijeme sa mnom u srdačnom razgovoru zato što su me smatrali opasnim čovjekom. Turci koji uistinu ne mogu da računaju na odanost svojih hrišćanskih podanika, zemljaci, bogati trgovci i neki kmetovi koji su prodavali sreću svoga naroda za prijateljstvo sa njegovim neprijateljima, tražili su priliku da me smaknu zato što je svjetlost nauke podrivala kredit njihovih džepova, a ja, siroti čovjek, osmjelio sam se da unosim prosvjetu, u skladu sa svojim mogućnostima, u potlačene srpske porodice“.
Koliko mi ne znamo o svojoj prošlosti! Koliko nismo svesni kako nam je bilo! Koliko ne pazimo na svoju slobodu! Zato je Vladika Nikolaj, koji je o nama znao sve, govorio – da je Bog dresirao divlje zveri pet vekova, bolje bi se u slobodi pokazale od Srba. 

Svedočenje jednog muslimana 

Dok je bio u rodnom kraju, Bacetić je sreo i jednog muslimana, koji se borio protiv Karađorđa i Miloša u doba srbijanskih ustanaka:»Bilo je to užasno vreme - ceo kraj između Lima i Uvca devet godina je bio toliko opusteo da se po danu nije smelo proći od vukova i divljih svinja. Putevi zarasli u travu, kuće sagorele i jedino su hajduci  prolazili kroz guste šume. Jednom ili dvojici strašivo je bilo krenuti na put [...] Prvi put sam učestvovao u pohodu protiv Srba kad je Crni Đorđe napadao s vojskom na Rudo kako bi prešao na drugu stranu reke Lima. Tada sam prvi put gledao strašnu bitku, video sam kako je voda nosila i ljude i konje, jer se boj vodio na sámom Limu. Naši su pokušavali da pređu ovamo, u Stari Vlah, a Srbi su hteli da pređu u Hercegovinu. Bila je to ogorčena bitka, izginulo je mnogo ljudi, ali nije bilo pobednika i svak je ostao na svojoj strani. Posle prve bitke na Rudom bio sam u raznim bitkama, bio sam u Užicu, Sokolu, na Loznici, Prijepolju, Čačku, Mučnju, zatim sam nekoliko puta išao s Husein-kapetanom protiv turskog nizama, bivao sam čak i ranjen, ali ne opasno.  Poslednji put sam bio s Ismail-begom na Morači protiv vladike brdskog (mitropolita crnogorskog). Tada su se bila podigla sva Brda, Morača i Drobnjak, i mnogo je naroda izginulo, a poginuo je i sam Ismail-beg. Lično sam poznavao mnoge Karađorđeve vojvode i Miloševe serdare [...] Kad su naši muhamedanci, postavši silni, počeli da progone i muče hrišćane, Karađorđe je ustao protiv njih sa Šumadincima. Kod nas su se na početku podsmevali tom ustanku, ali kad su Šumadinci uistinu počeli da progone dahije, age i begove, i pale naše kuće, onda su se muhamedanci uzeli u pamet. Obećali su da će prestati sa progonima, pokušavali su da se pomire i govorili su da vole raju kao svoju decu, ali je već bilo dockan! Srbi su zapamtili sva njihova zlodela i kako su ih svirepi progonitelji na silu preobraćali u svoju veru, a nepokorne nabijali na kolje, stavljali im klince pod nokte, morili glađu, otimali devojke i imovinu i stavljali ih na najgore muke. U to vreme šume su bile prepune hajduka i mirni žitelji su tražili spas u planinama [...] Tako je počeo prvi ustanak. Podigla se kuka i motika, to jest, seljaci protiv nasilja zemljoposednika i turske uprave! Ostavljajući svoje plugove, Srbi su pošli protiv svakojakog muhamedanskog ološa, naoružanog od glave do pete, i mnogo je tada izginulo naroda obe vere.[...] Koliko je poginulo ljudi oba zakona strašno je i pomisliti. Svaki put groznica kosi. Nema nijednog brda, doline ili rečice gde se nije lila ljudska krv. Ni vaši, ni naši ljudi dugo neće zaboraviti ono vreme kad su Turkuše oduzele od njih oružje, opljačkali ih i nametnuli teške namete. Vidiš li kako smo svi uništeni!“

Tako je bratoubistvo haralo ovim krajevima, i činilo se da se nikada neće zaustaviti.  

Šumadija i Stara Srbija

Aranitović nas podseća šta se u ono vreme podrazumevalo pod Srbijom, a šta pod Šumadijom:»Dobronamjerni i hrišćani i muslimani savjetuju mu da, dok mu je glava na ramenima, bježi u Šumadiju, a ne u Srbiju. U njihovoj svijesti Srbija nije ono što mi pod ovim terminom podrazumijevamo danas, ona je opšti naziv za „srpsku zemlju“ gdje pripada i Stara Srbija, kolijevka nekadašnje nemanjićke države. Jedan Bacetićev sagovornik pominje i termin Ivanbegovina. Razumije se, termin Sandžak, ili docniji termin Novopazarski sandžak, i slične nakaradnosti, apsolutno se ne pominju, to su noviji termini, potpuno nedaekvatni „inat-termini“.»

Aranitović ističe da je stari muhamedanac znao da opiše i Karađorđevo i Miloševo ponašanje:“Naglašava se Karađorđeva pravičnost, poštenje, skromnost, ali i preka narav i strogost, često potezanje kubure na one koji su se ogrešili o pravdu i moral. U tim situacijama nijesu bili pošteđeni ni njegovi najrođeniji: otac Petar, brat Marinko, majka Marica.(...) Za kneza Miloša muslimanski živalj Starog Vlaha, naglašava ostarjeli ratnik, imao je veliko poštovanje zbog njegovog humanog postupanja prema zarobljenim Turcima: prema nejači, vojnicima, posebno zapovjednicima čije je dostojanstvo čuvao i čija je mudra politika, smatra on, otupjela tursku osvetoljubivost i omogućila mir napaćenom srpskom narodu obje vjere.»

Krajnje važno zapažanje kad se ocenjuju Karađorđe i Miloš. A nama ostaje, avaj, ona podvojenost iz pesme Petra Pajića «Srbija»:

Srpskog vođu Karađorđa
ubio je drugi vođa.
Mesto gde je bilo klanje
Srbi zovu Radovanje.
Ubijenom i ubici
dignuti su spomenici.
Sad se svaki Srbin bije
sa dve svoje istorije.

Legenda o izdaji i snaga trpljenja

Srbi iz Starog Vlaha su verovali da ih je, prilikom razgraničenja, kada nisu pripali Srbiji, nego ostali u Turskoj, izdao jedan «Šumadinac»: „[...] Sultan i ostali kraljevi, da bi obustavili krvoprolića, poslali su svoje ljude da odrede i postave udute na spornim mestima. Tadašnji veliki knez Šumadije, Miloš Obrenović, odredio je u svoje ime kneza Vasu Čačanina i naredio mu da sprovede udute po onim mestima gde je prolazio i vodio bitku s Turcima za slobodu Srba njihov prvi vožd Karađorđe. Milošev opunomoćenik je u početku radio kako treba, ali su ovdašnji Turci, age i begovi, došli kod njega i počeli ga moliti da carske i kraljevske ljude ne vodi dalje od onih mesta kuda je prolazio Miloš sa svojom vojskom. Da bi ga pridobili na svoju stranu, obećali su mu dati četiri kese dukata. Čačanin se polakomio na mito, uzeo novac i učinio onako kako su želele age i begovi. Prokleti sin umesto da ide na Novi Pazar, Suvodo, Mileševo, na Lim i Drinu, krenuo je od Raške i sproveo do Uvca. Mnogo je čestitih duša poginulo zbog njegove proklete podmitljivosti!“
Ovo je, ipak, legenda. Ali ona govori o tome koliko su Srbi svagda bili u strahu od izdaje, od «zla domaćega». Kako je bilo nekad, tako je i sad. 

Nemoć Kneževine Srbije

Aranitović zapisuje kakvo je bilo stvarno stanje srpskog Pijemonta:»U vremenu koje opisuje Bacetić, u predvečerje Svetoandrejske skupštine 1858. godine, Kneževina Srbija je bila nemoćna da zaštiti hrišćansko stanovništvo Stare Srbije od turskih zuluma. Bila je zauzeta svojim unutrašnjim zavadama, sporovima Kneza i Sovjeta. Crna Gora, i pored blistave pobjede na Grahovcu upravo tih dana – malena i daleka. Rusija – poražena u Krimskom ratu, zapadne sile – licemjerne zaštitnice balkanskih hrišćana, upravo su, po onoj NJegoševoj, „držale mrtvu tursku ruku pod srpskim grlom“ i vodile računa samo o svojim interesima.(...) Na stranicama Bacetićeve knjige, pisane ranjenim srcem i saosjećajnošću jednog domoroca, vidimo ovaj živalj kako, ukorijenjen u svojoj vjeri, u tradicionalnim oblicima zajedničkog rada i odlučivanja, u otačkom predanju, pamćenju slavnih ustaničkih dana „Karađorđeve bune“, na skupovima oko porušenih bogomolja, traži nadahnuće da se održi i odupre nestajanju – trpljenjem, vjerom u pravdu i ljudski moral, solidarnošću, najzad – hajdučkom pobunom i osvetom.»

I ostali su, i oduprli se, i žive, do dana današnjeg. 

Prota Karamatijević, zapisivač starovlaških istina 

U ogledu o proti Jevstatiju Karamatijeviću kao istraživaču Starog Vlaha, Aranitović kaže:»Ovaj stameni Starovlašanin, duboko ukorijenjen u svojoj vjeri i pozvanju narodnog sveštenika, u otačkom predanju i iskonskim vrijednostima svoga naroda, izrastao je u markantnu ličnost jedinstvenog etičkog kroja i liva kakva je jedino i mogla ljudski valjano, neokaljano i dosljedno da prebrodi brojna tragična iskušenja koja su zadesila njegov stradalni narod u prvoj polovini minulog vijeka. Već sredinom prve decenije pomenutog vijeka, kao tek svršeni bogoslov, dopao je otomanskog kazamata zajedno sa ocem popom Jovanom i drugim rodoljubima iz svog zavičaja, zatim ga vidimo kao komitu i učesnika oslobodilačkog Balkanskog rata, solunskog borca-dobrovoljca, sveštenika i kulturnog pregaoca, pokretača brojnih kulturnih, prosvjetnih i nacionalno-patriotskih akcija između dva svjetska rata u Starom Vlahu. U predasima od brojnih roditeljskih, svešteničkih i narodnih briga, prota Jevstatije svojim člancima pokušava da skrene pažnju naučne javnosti na svoj „gluhi i zaboravljeni“ kraj, otimajući od zaborava bogatu istorijsku i kulturnu tradiciju, spomenike i likove pregalaštva i duhovnosti minulih vremena Starog Vlaha. I, najzad, pregazivši „ledeno drobljenje Lima“, od 1942. do kraja 1944. godine bio je saborac svoje djece u oslobodilačkom ratu protiv naci-fašizma. Sa krstom i petokrakom na kapi, kao vjerski referent Treće proleterske brigade, a nakon rata kao predsjednik Izvršnog odbora ZAVNOS-a i potpredsednik Jugoslovenskog crvenog krsta, prota Jevstatije je opisao jedinstven životni krug nepatvorene čovječnosti, slobodarstva i pregalaštva jer je bio kadar da pati i saosjeća sa svima koji pate i stradaju, da kao pravoslavni sveštenik prijateljuje i druguje sa sabratom muslimanom, da kao vjernik bude saborac sa revolucionarnim ateistom u oslobođenju zemlje od germanske čizme, da vlastiti roditeljski, bratski i supružinski neprebol za izgubljenom djecom, unučićima, braćom i suprugom učiteljicom ublaži vjerom u trajno izvojevanu slobodu i istinsko bratstvo.»

Težak zadatak, ali dostojan čoveka. Takvim zadacima Srbi su uvek nadilazili sebe. 

Seoba i povratak

Karamatijević je, pre svega, odredio granice Starog Vlaha:»„Reč „Stari Vlah“ datira još od Stefana Nemanje (Novaković, Spomenici, 568). Po indikacijama našeg narodnog eposa manastir Studenica i crkva Janja nalaze se u oblasti Staroga Vlaha. Jireček tvrdi da se u HII stoleću ceo planinski kraj Gornje Raške nazivao Stari Vlah. Po turskim izvorima, u vreme  starovlaških kneževa Raškovića, oblast Starog Vlaha prostirala se od Užičke Požege do sela Gvozda. Docnije je ova oblast sužena. Po administrativnoj podeli turskog carstva, ona je obuhvatala predeo od Novog Pazara do Višegrada na Drini, i od Užičke Požege do ravne Sjenice, pa dalje s onu stranu Zlatara u Lim. Ovakva podela se donekle
poklapa sa Cvijićevim etnografskim shvatanjima“

Aranitović ukazuje:»Naročito su zanimljiva njegova istraživanja o seobama prije Velike seobe iz 1690. godine, za vrijeme ove seobe i povratku dijela iseljenog stanovništva na stara ognjišta. On daje podatke o dvanaest bratstava koja su migracioni putevi odavno nepovratno odveli sa starovlaških ognjišta (Breznici, Babuni, Gospići, Zaharići, Zapoljci, Miškovići, Mićići, Nedovići, Pavlovići, Rašići, Cicvarići) i dvadeset šest starinačkih porodica od kojih su neke primile islam (Baltići, Borisavljevići, Boškovići, Vraždići, Varagići, Dravići, Zornići, Jovanovići, Matijevići, LJaljići, Lapčevići, Jorgovići, Mrše, Obućine, Orlovići, Peroši-Kostići, Popovići, Prodanovići, Raškovići, Sinđelići, Toljići, Tarići). Za svako pobrojano bratstvo ili porodicu navedene su i njihove zasluge za obnavljanje ili podizanje bogomolja, darivanje crkava i manastira crkvenim utvarima, knjigama i ikonama, svjestan da, možda u posljednjem trenutku, pred potopom zaborava, spasava ovo etnografsko, onomastičko i kulturološko blago za buduće istraživače. Tim prije što je ovaj predio zbog nepristupačnosti, političke nesigurnosti i svakojake zaostalosti, ostao izvan antropogeografske istraživačke mape Cvijićevih saradnika.«

Mnogi su nastavili Cvijićevim putem, i opisali ono što on nije stigao. Prota Jevstatije bio je među takvim poslenicima na narodnoj njivi.

Borba protiv fanariota

Fanariotske vladike, svedoči Karamatijević, nisu želele da Srbi sačuvaju svoju krsnu slavu, pa su im, kao «prelazno rešenje» pre ukidanja slave nametali praznovanje sv. Kirika i Julite, postradalih u doba cara Dioklecijana.

Karamatijević opominje: „Po mom skromnom mišljenju ovome je uzrok naša crkvena jerarhija, u kojoj su preimućstvo imali Grci, fanarioti. Naše ranije vladike Ignjatije, Melentije i dr. zabranjivali su slavljenje krsne slave. Pedesetih godina ( 19. veka, nap. V.D. ) u manastiru Mileševi, o saboru Gospojinskom, došlo je do nemilih scena između našeg nacionalno-srpskog sveštenstva i episkopa raško-prizrenskog, poreklom Grka, baš u pitanju praznovanja slave. Sve je ovo rađeno s tendencijom u cilju jelinizacije Slovena, a otuda je moglo da bude nametnuto praznovanje Sv. Kirika i Julite, koji su postradali u vreme Dioklecijanovo 296. g.“

Aranitović kaže da su Srbi odoleli:»Takvo nametanje ipak nije uspjelo jer ove svetitelje starovlaški svečari poistovjećuju s ravnoapostolnim svetim Ćirilom i Metodijem koji padaju 11. maja po starom kalendaru.»

Da li su svega ovoga svesni oni u Srpskoj Crkvi kojima je fanariota Jovan Zizjulas bio i ostao uzor? 

Odanost Kosovskom zavetu

Starovlašani su bili odani Kosovskom zavetu. Aranitović beleži Karamatijevićeve uvide:»Kao specifičnost bogatog duhovnog života stanovništva prota Jevstatije se u dva članka pozabavio pokloničkim putovanjima Starovlašana Pećkoj Patrijaršiji, Deviču, Dečanima, Žiči, Mileševi i Studenici u kojima je ponekad učestvovalo i po sto pedeset duša. Ova putovanja, piše prota, vršena su „prvenstveno u cilju pokajanja i radi iskupljenja sopstvenih i opštih grehova“, a imala su i političko-nacionalni karakter. Ona datiraju još iz vremena Nikole Altomanovića čiji je brat Ivan sahranjen u Dečanima, a majka Vitosava u manastiru Banji kod Priboja. Prota Jevstatije navodi i zanimljivo svjedočenje jednog od učesnika takvog pokloničkog pohoda iz 1863. godine. Iako je bilo organizovano u nesigurno vrijeme, u vrijeme arnautskih zuluma i samovolje, starovlaškom domišljatošću i mimikrijom uspješno je, nakon dvanaest dana, privedeno kraju. Ironijom istorije, danas, stoljeće i pola decenije kasnije, takvo pokloničko putovanje je nezamislivo iako na srpskoj kosovskoj zemlji boravi na hiljade naoružanih evropskih „mirotvoraca“.»

Sve je, uvek, bilo sa Kosova i oko Kosova. I dok je Kosovo u nama, niko nam ga ne može uzeti.

Narodna običajnost 

Hrišćanska narodna običajnost zasnivala se na tragovima stare slovenske religije koja je preobražena verom u Hrista. Prota Jevstatije je svedočio:„Mnogi domaćini donose na bdenije so, pšenicu ili koje drugo žito, okićeno cvećem, obično milodunom, da sveštenik očita uobičajenu molitvu. Neki nose so i pšenicu na crkvišta ili mesta gde se ostavljaju velike molitve. Uglavnom svaki domaćin izneće, ili uoči zavetine ili na zavetinu, so i žito da sveštenik blagoslovi. U izvesnim parohijama ovoga sreza pri očitavanju molitava „na solju ili na njivah“ sveštenik dune u so ili žito pri izgovoru reči: „prizri od svjatago žilišča tvojego na stjaženije sije“. Mlađim sveštenicima zamera se ako ovaj tradicionalni običaj prenebregnu. Posle svršetka verskog obreda, tj. bdenija u oči zavetina, udaljeni domaćini, naročito žene, odmah odlaze kućama. Ovi sa sobom nose u naročitim sudovima osvećenu vodicu u koju meću ljeskovinu, vrbu, nanu, milodun i drugo cveće. Vodicu mešaju sa solju i mekinjama pa daju stoci, sa cvetićem kite mlekare i vajate“.
To je ono narodno pravoslavlje, koje je Srbin čuvao vekovima – odan Hristu, ali u svojoj običajnosti, odoleo je i pretrajao. «Da se pamti i pripoveda/ Dok je ljudi i dok je Kosova». 

Slike žive prošlosti

Aranitović ističe:»Tradicionalno nošenje „lila“ uz apostolski petrovski post prota Jevstatije  opisuje sa skoro idiličnim dočaravanjem svih prateći običaja: omršaj, pravljenje i nošenje „lila“, narodni sabori na Petrovdan, „čitanje“ uz čašu, prosidbu i odvođenje djevojaka, branje petrovaca i pravljenje vijenaca kojima se kite torovi, kolibe, mljekari, karlice i čabrice, lilarske pjesme i povorke, darivanja i blagosiljanja, prelivanja grobova itd. 

Prota Karamatijević je opisao i preminulog studenta medicine Stanfordskog univerziteta, Operlea, koji je pohrlio iz daleke Amerike da pomogne narodu Starog Vlaha posle Prvog svetskog rata:„Gledali smo ga na jednom brdskom konjiću, kako sa kmetovima i odbornicima obilazi najzabačenija sela ili na volujskim kolima odnosi hranu i odelo. Tih dana kod nas je vladala epidemija tifusa. Operle nije prezao ni od čega jer je obilazio i porodice zaražene tifusom. Trčao je dan i noć da siromahe i bolesne pomogne i na tom se poslu razboleo“.

Srbi su dužni da pamte svoje dobrotvore. Nije ih bilo mnogo, i zato su još dragoceniji.

Svedoči Sarajlija 
    
U tekstu «Ustanički bojevi u Raškoj oblasti u «Srbijanki» Sime Milutinovića Sarajlije», Aranitović nas podseća da je NJegošev učitelj, «nekadašnji Karađorđev pisar, nakratko „bećar" sa drinskog ograšja, vidinski bostandžija i emigrant u Besarabiji», napisao «Srbijanku», „pjesnički spomenik srpskih ustanaka". Bavio se Sarajlija voždovim pohodom na Sjenicu. Bilo je to doba kada su Srbi, da bi pomogli Ruse na ratnom putu, «raskidaju primirje s Turcima i na četiri strane (Bosna,  Raška oblast, Niš i Vidin) kreću u napad» jer «Karađorđe, kao i svaki srpski ustanik, bezrezervno vjeruje u obećanja Prozorovskog, u istovjetnost srpskih i ruskih interesa». 

Sarajlija nije krio ni nečasne postupke ustanika, poput nasrtaja Lazara Mutapa na čast muslimanskih devojaka, što ima kobne posledice, o kojima Aranitović piše:»Takav postupak ne samo da je nedostojan boraca protiv turskih zlodjela, već će biti dodatni povod njihove surove osvete nakon propasti ustanka kada su, na primjer, hrišćanske posestrime Sjeničanki, iz sela Skele kod Obrenovca, 1813. godine masovno poskakale u Savu da ne padnu u turske ruke.»

Opomena koja se mora nositi u kolektivnom sećanju: ko se osveti, taj se ne posveti.

Sarajlija poziva na pokajanje

Sarajlija je patio svačijom patnjom:“Saosjećajno pjesnikovo srce nije moglo da oćuti bezmjerne patnje žena, djece i nejači sa obje sukobljene strane. Ubistva, pljačke, osvete bili su dio svakodnevice. Okrutna vjekovna turska zvjerstva rađala su žeđ za osvetom, pa i na nedužnima.»

Ima zapis Sarajlijin: Milan Obrenović sa svojima pomogne Srbima u selu Buđevu kod Sjenice, spasavši ih zulumćara Hajta Ganića od Gusinja. Ali, pošto nije bilo dovoljno plena od Turaka, oni opljačkaju Srbe iz tog sela. Spasili ih od Turaka, pa ih opljačkali. Mora toda se pamti. Jer, kako reče Solženjicin, pokajanje i samoograničenje moraju biti kategorije svakog nacionalnog života. 

U pesmi Primjernost istorodija opisuje se sastanak Karađorđa s Drobnjacima i Vasojevićima na sjeničkoj visoravni. Bio je to pokušaj saradnje vožda sa Svetim Petrom Cetinjskim.  

Aranitović beleži:»U pesmi Nadobičnost (tj. izuzetnost, neobičnost), najkraćoj pjesmi sa tematikom ustaničkih bojeva u Raškoj oblasti, opjevan je podvig starog Vučete koji je svojim junaštvom zadivio i samog Vožda. Pošto su mu novopazarski Turci ubili dva sina „sa zavisti i prevare podle / što su bolji od njiovih svije", a trećeg nedoraslog i ženu zarobili, on se odmetne u hajduke i počne se nemilosrdno svetiti. Jednom prilikom sa trojicom svojih saboraca bude opkoljen u kamenoj kuli u selu Štavlju od strane Adem-buljubaše Pećanina i nekoliko stotina njegovih vojnika. (...) Napadači se poslije neočekivano velikih gubitaka vrate „dosta posramljeni" a starina Vučeta, „s malo društva, no s junaštvom pravim" prvi dočeka Vožda i njegovu vojsku na rijeci Ibru.»

Borba za slobodu, ali i protiv unutarnjeg bezakonja, trajala je i traje. Takva je sudbina Srpstva. 

Boj na Radojini

U ogledu «Pjesma kao hronika“, koji govori o epskoj pesmi o boju na Radojini kod Nove Varoši 1876, Aranitović povezuje boj na Mišaru i Radojinski boj po tome što su „u oba slučaja pobunjeni srpski seljaci, dojučerašnja raja i kmetovi, u pô bijela dana prsimice stali pred regularnu, premoćnu tursku vojsku i – potukli je do nogu! Upravo ta hrabrost obespravljenog kmeta i rajetina da se uspravi i odupre, da savlada strah u sebi, stavi slobodu, čast i dostojanstvo ispred očuvanja golog života, čini ova dva vremenski udaljena, i po mnogo čemu nesamjerljiva događaja, iznutra povezanim nečim što nije samo spoljašnja analogija.» 

Pesmu je zabeležio Sreten A. Popović od Jevrema Đapovića, pandura užičkog načelstva, i objavio je u sklopu svog članka „Narodna poezija u Užičkom okrugu. Prilog za građu“. Pevač, bistar, mada nepismen, i sam je učestovao u boju. 

Bitku je vodio Dobrovoljači kor pod komandom arhimandrita Nićifora Dučića. Bilo je to 18. jula 1876. Strašno doba, kao i mnogi naši istorijski časovi i dani. 

Dučić je opisao kako je, posle srpskog ustanka, izgledao taj kraj: „Radojina i sela oko nje bila su srpska sela iz kojih je narod u početku bune 1875. godine pod vojvodom Žarkom prebjegao u Srbiju. Ustanici su iz tijeh sela bili u koru sa popom Antom Vujičićem, pa gledajući zgarišta svojih domova, zaplakaše se i zavjeriše da ih osvete. Trava po Radojini bijaše porasla čovjeku do pojasa, konju do sedla, a od cvijeća i pitomine čitavo se polje pretvorilo u miris. Na sve strane po Radojini žubore divne vode. Mnogi šljivici i voćnjaci viđahu se pusti oko izgorelih sela i kuća. Koliko očarava ta divna priroda, toliko tuga obuzimaše srca, gledajući pustoš i zgarišta srpskih sela od turske varvarske ruke“.
Tako je izgledala borba za bolje sutra. I zato je strašno izdati krv onih koji su je prolivali da bismo mi bili slobodni. I nema izgovora ako tu krv izdajemo. Jer krv zaista nije voda. 

Požar koji je sve zahvatio

Aranitović nas podseća:»Prema dokumentima, za samo tri mjeseca ustaničke borbe prethodne, 1875. godine, na cjelokupnom prostoru od rijeke Tare do Uvca, i od Raške do Drine, više od četiri i po hiljade domova bilo je predato ognju. Plamen nije štedio ni crkve i džamije, čardake ni kule aga i begova, ali ni pletare ni savardake srpske sirotinje i muslimanske fukare, proždirao je štale, ambarove, mlekare, stogove sijena, žita, slame, drvljanike, sušare i plotove... Nizam i bašibozuk gurao je ugarke u sve što je moglo da sagori u „vlaškim“ ustaničkim selima, sjekao glave ustanika i nabijao ih na kolje na prijepoljskoj i novovaroškoj ćupriji. Ni ustanici nijesu štedjeli ništa što je, po njihovom mišljenju, bilo „tursko“ u želji da „Mujo jednom ode u Šam“, odnosno da se Turci konačno protjeraju sa srpske zemlje i Balkana uopšte. Poslije sloma ustanka, prebjegli ustanici u Srbiji nijesu znali za sudbinu svojih porodica razbježalih po zbjegovima, pećinama i zlatiborskim zemunicama. Turci nijesu imali milosti ni prema mrtvim, sahranjenim izginulim ustanicima. U izvještaju generalu Zahu, dan nakon boja na Radojini, Nićifor Dučić između ostalog piše:„Na posljetku vam javljam, za tursko grozno varvarstvo, koje mi je pouzdano dostavljeno, a to je: da su Turci iskopali iz zemlje na bojištu pred Novom Varoši moje saranjene vojnike, koji su poginuli u boju 26-ga jula, odsjekavši im glave, ostavili tjelesa neukopana“.
Takva surovost, koju kao da smo zaboravili, bila je cena našeg oslobođenja.

Knjiga i književnost u borbi za oslobođenje

U ogledu „Književna djelatnost na tlu Raške oblasti u predvečerje Balkanskog rata“, Aranitović kaže:“Narod između Tare i Lima ni onda kada su ostala njegova srpska braća stekla slobodu i nezavisnost, nije nikada skrštenih ruku očekivao da će mu sloboda stići samo na vrhovima bratskih bajoneta. Borio se i sam: knjigom i prosvjetom koliko je u tim okolnostima bilo moguće, hajdukovanjem i četovanjem, sječom obijesnih zulumćara, spasavanjem svoje biološke supstance, namnožavanjem i širenjem etničkog prostora, voljom i inatom da otrpi, opstane i vaspostavi svoju državu i svoje nekadašnje carstvo koje je postojalo samo u guslarskoj pjesmi i maglovitoj uspomeni. Ali se od svih izdvaja ona na koju se najduže čekalo, koja je nakon pomenutih 450 godina stigla na Svetu Petku 1912. godine kada je ispod ukrštenih sabalja dvije srpske kraljevine na tlu Stare Srbije prošla poražena nekada moćna sila otomanskog sultana. Po sjećanjima očevidaca, po zapisima hroničara i prema člancima učesnika tada se nije najčešće govorilo da dolazi sloboda ili da je došla sloboda. Semantika je bila nešto drugačija: govorilo se „došla je Srbija“, „došla je Srbija slobodija“. A to je podrazumijevalo ne samo slobodu ličnu, građansku, slobodu imovinsku i političku namjesto turskog režima, već dolazak uređene demokratske države, dolazak mira, reda, ravnopravnosti, dolazak trpeljivog i plemenitog pobjednika koji donosi skalu vrijednosti zasnovanu na pravoslavnoj duhovnosti.“

Oslobođenje je opevao Jevrem Čakarević, učitelj. 
Srpski prvaci u njegovoj pesmi pišu Kralju od Srbije:

Gospodaru, ako Boga znadeš,
Već je došlo posljednje vrijeme,
Turski zulum snosit’ ne možemo,
Nit’ se može više srbovati,
Niti dadu Turci živovati,
Nit’ živjeti niti robovati.
Il’ je reda u svijet pobjeći,
Il’ je reda vjeru mijenjati,
Il’ je reda u vodu skakati,
Više, Kralju, durat’ ne možemo!
Što bi mala, Turci pojedoše,
I evlada štio bi, isturčiše,
A zemalja što bi, preoteše.
I junaka što bi, isjekoše.

Aranitović veli:“Mladoturski režim pregao je da raseli Srbe i doseli muhadžire, da uguši svaku pobunu i otpor, da otomanizuje hrišćanski živalj. Odmetnici od reda i zakona, zločinci i svakojaka muhamedanska ološ, nasrću na čast i život, na imovinu, crkvu i sveštenike:

Ne može se ‘vako živovati.
Nit’ se more nazor umrijeti.
Zemlja tvrda, a nebo visoko,
Nit’ se ima kome požaliti;
Nit’ se ima u šta pouzdati;
Evo ima trideset godina,
Kako nama iz Srbije kažu:
„Nadajte se, skoro ćemo doći“.
Nadasmo se trideset godina,
Nadasmo se ne unadasmo se,
Pa smo svaku izgubili nadu,
Svaku nadu, sem Boga jednoga.

I došao je čas oslobođenja, ali trebalo je stati pod steg. I nositi ga hrabro i do kraja. 

Gusle i tužbalice 

Snaga guslara, koji su pevali deseteračke pesme u deseteračko doba na izmaku, bila je cenjena i od velikih pesnika, kakav je bio Crnjanski, koji opisuje šumara Jova Klečića, dok peva na takmičenjukraj Alipašinog mosta 1925:“To je autentičan, stari način guslarske pesme. Glas mu ječi, zavija kao vuk. Ruke su mu strašne, mogao bi s njima zdrobiti kamen. Mi ne znamo, šta se krije po našim planinama, kakav bol i kakva odsečenost od celog sveta. Utisak pesme ovako, neotesano, pevane, grozan je. Zaista nema naroda koji ovo ima, ovu prastaru umetnost, arhaičnu toliko da izgleda donesena iz pustinja azijskih, ili čak iz Polinezije. Kad je Jovo Klečić završio pesmu o «narodu koji durati više ne može», i digao prste sa crnim noktima sa strune mi smo svi bili zapanjeni i van sebe. Jauk gusala bio je grozan i kao neizbežan, uz njegov lik, hod, celog čoveka. Nikada me nijedan veliki umetnik  nije ovoliko potresao».
Novica Šaulić je 1919. objavio knjigu naših tužbalica, iz kojih se vidi da se ginulo, ali ljudski i dostojno predaka. Aranitović kaže:»Naričući za svojim najmilijim koji su poginuli hitajući u pomoć porobljenoj braći preko Tare, majke i sestre nigdje ne kunu rat koji je odnio njihove sinove i braću, očeve i stričeve, djevere i ujake. U izlivima tuge koji se po dubini i iskrenosti osjećanja graniče sa krajnjim mogućnostima iskazivosti, jezikom autentične poezije uzvišenog stila, one njihove žrtve posmatraju u svijetlu nacionalne i patriotske dužnosti da se osveti Kosovo, vaspostavi Lazarevo carstvo, oslobode porobljena braća. Evo nekoliko karakterističkih odlomaka iz ovih tužbalica:

No te majka žalit’ neće,
Još momaka tamo ima,
Što su braća izginula,
Mladi momci po izboru.
Kad su riječ razumjeli:
Vakat doš’o da se rati,
Da osvete sokolove
I srpskoga car Lazara.

               *
No vas oću zamoliti sestre Bogom!
Ne kukajte bezališno,
No vi druge pomislite,
Kad su prvi rati bili,
Pomislite na Lazara,
Na Lazara i Kosovo,
Na Miloša Obilića,
Su dva mlada pobratima,
Devet braće Jugovića,
Sa Lazarem čestitijem.
Iako su dobri bili,
Kosovo su izgubili,
Svaki redom izgiboše,
Sirotinju prežalosnu,
Pod dušmanom ostaviše,
Obraz su im uzimali...

            *
Ko žalio umrijeti,
Za krst časni i slobodu,
Trag od njega ne ostao,
Da mu srpsku slavu slavi!
Odavno nam braća cvile,
A u nadi jadni žive,
Sve se srpskoj kruni mole,
Dako bi ih izbavila, -
Sad naprijed braćo mila,
Evo rata, evo slave!

Ne sme se ne otići u boj. Jer, on traje od 1389. godine do danas. I trajaće, dok trajemo. Na to nas i tužbalice opominju. 

Povest o Stevanu Samardžiću 

Aranitović pominje i učitelja i narodnog tribuna, Stevana Samardžića:“Da je poživio duže, a preminuo je u trideset trećoj godini života kada su se od njega tek očekivala zrela književna ostvarenja, Stevan Samardžić bi za Rašku oblast bio ono što je Petar Kočić, inače njegov bliski prijatelj, bio za Bosansku Krajinu, Bora Stanković za Vranje, Grigorije Božović za Kosovo i Ibarski Kolašin, Anđelko Krstić za Makedoniju.(...)Već u prvoj objavljenoj pripovijeci, „Mujaga“ (1904) Samardžić opisuje nekadašnjeg zaptiju Muja Hašimovića koji je istjeran s posla jer je nasrnuo na čast srpske seljanke. U pripovijeci „Pred carskom komisijom“ (objavljenom u Politici 1905. godine), nedvojbeno autobiografskog karaktera, opisuje svu bijedu turske građanske i prosvjetne vlasti koja, bez elementarnih naučnih i pedagoških znanja, „kontroliše rad“, progoni i maltretira srpske učitelje služeći se ucjenama i podmićivanjem. Samo ova pripovijetka, ispričana u prvom licu, dovoljna je da na osnovu živo ispričane radnje dramatičnog toka, prozremo duhovni sklop turske vlasti, njenu beznadežnu anahronost i šovinističku mržnju na sve što odudara od njenih „kanuna“. U putopisnoj, takođe autobiografskoj prozi „Preko Rogozne“ (1906) Samardžić opisuje jedno svoje putovanje iz Prištine do Nove Varoši, samovolju i pustahiluk pojedinih arnautskih silnika, bijedu centralne turske vlasti koja nije u stanju da obezbijedi i garantuje ni minimum bezbijednosti na drumovima. Samardžić, iako učitelj, ugledna ličnost i mirni putnik, morao je pred najobičnijom siledžijom koji ga presreće na putu, da izigrava trgovca, da ga čašćava, laska mu i podmićuje samo da spase živu glavu. U pripovijeci „Na raskopano ognjište“ (1906) porodica nesrećnog Mlađena Borovića biva uhvaćena pri pokušaju bjekstva u Srbiju i vraćena natrag, pod stražom, uz obilate batine, na svoje već „raskopano ognjište“. Potresna slika bijede i očaja nezaštićenog rajetina koga turska vlast s policijskom pratnjom vraća u mengele njegovog nečovječnog age. Godine 1909, u vrijeme konsolidovanja mladoturske vlasti, koja još nije bila u potpunosti pritegnula sve šrafove cenzure, Samardžić – doduše pod pseudonimom – objavljuje nekoliko pripovijedaka koje znače tematski i umjetnički pomak u njegovom književnom razvoju. U pripovijeci „Pod jašmakom“ (1909) Samardžić opisuje herojski postupak djevojke Mileve koja odbija da se poturči i vjenča sa otmičarem, ubicom njenih roditelja, Bal Idrizom. U pripovijeci „Majčino srce“ (1909) majka uspijeva da priguši roditeljski bol i na pašino pitanje da li je uhvaćeni vođa komitske čete Rajko njen sin odgovara: „Nijesam, čestiti pašo, srećna da rađam vake junake – reče starica jedva čujno i odmače se u stranu“. Veoma je značajna i Samardžićeva pripovijetka „Zraci slobode“, datirana u Prijepolju 1909. godine, koja ima za predmet mladoturski prevrat jula 1908. godine. Muftija Jusuf nikako ne može da shvati „uzrujanu fukaru“ koja kliče slobodi, jednakosti i bratstvu, da „hurijet“ važi i za raju, da „đauri budu jednaki sa pravovjernim sinovima velikog proroka! I Stojko ekmegdžija da bude ravan sa Jusufom muftijom!“ Veoma je zanimljiv i onaj dio muftijinog monologa u kojem on pokušava da dokuči smisao aktuelnih zbivanja, kako je i zašto do njih došlo i kako im treba stati u kraj: „Arnaute će, biva,  lako utišati. Treba ih samo opiti strašću, fanatizmom; raspiriti onu vjekovnu mržnju prema krstu. Što se raja uskomešala, to još nije tako zlo; ali je zlo, što se mlade efendije nalaze pod uticajem jevropske civilizacije, te su gotovi da pristanu na tu budalaštinu, koju su kuljavi peksijani neoklen donijeli. Kakav god probisvijet donio iz Pariza i Ženeve taj gnusni i mrski glas, a raja ga odmah prihvatila. Gladna fukara povjerovala...“

Poverovala, pa je i ostvarila ono u šta veruje. Treba verovati i živeti po veri – sve će biti, pa i ono što, po NJegošu,  biti ne može. 

Vera jača od nacionalnog osećanja

Snaga vere bila je ogromna, jača od krvi i jezika. Kada su se naši muhamedanci iseljavali u Tursku, Jovan Cvijić beleži:„Izgleda da se studijama i razmišljanjem ne može dobiti tako dubok i svež utisak o tome šta znači vera i kako može biti neizmeran njen uticaj, kao razgovarajući sa bosanskim iseljenicima. Sva druga im je osećanja prigušila i iskorenila. Ni najmanje ne pomaže što govore našim jezikom. Nema skoro ni traga od osećanja da su oni sa nama narodna celina. Ako im pomenete, jasno uvidite kako je to od njihove svesti vrlo daleko; onako isto daleko kao što je blisko i jasno da su zbog vere isto što i Turci. Ja sam  morao zapaziti osim toga samo još jedno osećanje: mržnju na strance koji su u Bosnu došli. Idu dakle u daleku i sasvim tuđu zemlju sa zabludom da su Turci, jednom od najvećih zabluda što ih je ikad jedan narod imao, i sa mržnjom, nemoćnom i neaktivnom mržnjom na zavojevače. S više nerazumnosti i očajanja nije mogućno svoju zemlju ostaviti“.

Zato je NJegoš govorio da „vjerovanja Srbe istražiše“ - iskopaše, iskoreniše. Nije Crkva Srbe nagovarala da se, kad napuste pravoslavlje, odriču Srpstva. Sami su hteli. Pre su išli u Tursku i postajali Turci nego što su bili spremni da dele zemlju sa jučerašnjom rajom.

Gligorije Božović nepotkupljivi 

U tekstu „Stari Vlah, Srednje Polimlje i Potarje u pripovetkama i putopisima Grigorija Božovića“, Aranitović nas podseća na veličinu čoveka koga su komunisti ubili da mu se ni groba ne zna samo zato što je bio srpski rodoljub:“Grigorije Božović je bio redovni saradnik Politike od 1926. godine. U ovom, za ono vrijeme liberalnom listu, prije dolaska u starovlaški, polimski i potarski kraj, on je već stekao ugledno ime vrsnog putopisca i pripovijedača. On nije radoznali impresionistički reporter koji, željan egzotike, ugađa malograđanskom čitaocu kakvog ilustrovanog nedjeljnika, već književni poslenik iza koga stoje decenije prosvjetnog, nacionalnog i kulturnog rada. Temeljno se obavijestivši o svim relevantnim naučnim podacima o kraju u koji se zaputio, on tu ne dolazi s predubjeđenjem o njegovim ljudima, njegovoj prošlosti i savremenosti. Ispod površine pojavnog on uspješno otkriva i ono skriveno, stranom posmatraču teško umotrivo, odgrće površno i nametljivo i pri tom se oslanja na širok krug informatora počev od svojih pratilaca na putovanjima do najuglednijih predstavnika sela, grada ili čitavih područja. Tako u ovim putopisima susrećemo, na primjer, obične kiridžije: Hamida Malagića iz Hisardžika, mudrog, duševnog i staloženog Rama Jusufovića iz Velike Župe, neobičnog „poštara“ Iva Tošića iz Štitkova, ali i uglednog sveštenika i učitelja Čeda Čakarevića takođe iz ovog sela ili pak Sretena Vukosavljevića iz Prijepolja, bivšeg državnog podsekretara u penziji, kome posvećuje poseban zapis, pravu sociološko-psihološku i etnokarakterološku poemu.“

Zainteresovan za ljude i predele, Božović uočava da je „Ras, izgleda, i za Beograd i za Cetinje rajetinsko pastorče“. Prestonica ne misli o svojim ljudima, i – čemu se nada? Ostavljeni i zaboravljeni u bedi, ovi ljudi su često trovani komunističkom propagandom, koja je sirotinji obećavala raj na zemlji i život u  bajkama.

Lepota Starog Vlaha 

Veliki srpski pisac je otkrivao nepoznate istine o krajevima koje je sretao:»Na svojim putovanjima Božović je počesto ostao zabezeknut pred brojnim spomenicima kulture o kojima do tada nije pisano ili je pisano malo i nepouzdano: crkvama u Arilju, Štitkovu, Podvrhu, Nikoljcu, manastiru Davidovici, crkvi sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju, o „crkvi Janji na Vlahu Starome“ iz narodnog predanja i poezije, naglašavajući značaj Limske doline kao žile kucavice nemanjićke države u kojoj je od beranskih vrata do utoka Lima u Drinu podignuto preko sedamdeset crkava i manastira.“

Predeli, kaže Božović, blistaju od sušte lepote: «A sela bukvalno u voćnjacima. Za čitave potrke putniku grade hlad ogromni granati orasi. Selo Zavinograđe tvrdo svedoči da su ovuda pobrđa nekada bila pod vinovom lozom, kao što se usput može videti i podivljala (...) Svaki zavijutak vam daje novu i novu lepotu da se izgubite, da ne znate šta više da posmatrate...(...)„Blistavo je ono [bjelopoljsko polje]. Toliko sjajno, prozirno i laka daha da čovek ne može oka da odvoji, da ne ume da se pomakne sa kakva brežuljka sa kojega počne da ga posmatra (...) NJegovom sredinom opružio se Lim. Široko i mirnije valjaju njegovi već ujednačeni valovi, umreženi kao sitne šare od žilica na mramoru. Nije umoran no više zadovoljan od svoje snage i svoga podviga kroz litice. Kao kakav gazija.»

Ali, u toj lepoti lila se krv. Obilno i strašno.

Šta znači «Razura»? 

Bune u tim krajevima, sukobi jednokrvne braće hrišćana i muslimana, pretvarali su se u «razuru», reč koja je, po Božoviću, najbolje opisivala posledice bratoubistva:„Ona je najbolje obeležje našeg života pod Turcima, i najgroznija. Ona je jača od invazije, od srednjevekovnoga „inoplemenoga našestvija“, od grabeži i paljevina, od izgona i progona stanovništva. Jer sobom znači sve to zajedno i u dodatku još i ono kad brat na brata udari; kad vere u krv zaplivaju; kad din i krst ukrste mačeve na život i smrt; još bliže i vernije: kad Dinarac udari na Dinarca. (...) kao sila na bijesa, kako je to deseterac uklesao! (...) Reč razura znači razdor, razorenje, pogrom, propast, slom, samo sve to brže, plahovitije, nemilosrdnije i pustošnije...“

Islamizacija je bila opasna po dinarski tip čoveka, kao kad majka kaže Banović Sekuli, koji hoće da se poturči:

Ja ne žalim, dijete Sekula,
Što će tebe care poturčiti,
No će Turčin tebe oženiti,
Ti ćeš, sine, porod poroditi:
Turiće se pilad na sokola –
Teško nama na četiri strane!...

Cena dinarske violentnosti 

Aranitović tumači tragediju koja je Srbe tih krajeva zadesila:“Hipertrofija dinarske violentnosti, smatra Božović, stvorila je od islamizirane srpske vlastele i brđanskih doseljenika umišljene Alije Đerzeleze koje nije ni okrznula dubinska religiozna etika islama, kao što je od njihove hrišćanske sabraće stvorila umišljene junake koji hoće da liče na Starinu Novaka i Kraljevića Marka. Zbog njihovog vječitog sukoba teško je bilo narodu „na četiri strane“ jer je cijela teritorija Stare Paške, kako kaže Božović, bila samo „široka vratnica za bežanje“, s juga na sjever sve do Svetog Andrije (Sentandreje) u Mađarskoj i Nove Srbije u današnjoj Ukrajini. Nema sumnje da su ove teme upravo stvorene za Božovićevo pronicljivo oko i darovito pero pa tako o procesu islamizacije u Starom Kolašinu nalazimo i ovakav pregnantan etnopsihološki medaljon:„(...) Islam nas je gađao u biće. Bez obzira na činjenicu, koju danas moramo prihvatiti, da turčenje nije bilo toliko nasilno koliko smo ranije mislili, – kod brđana čak i sasvim dragovoljno u najvećoj meri i iz drugih razloga životnih – opet je islam umeo da pogodi puteve. Bacio je oko na vlastelu koja je naučila bila da uzmahuje, a ne da trpi, pa posle na brđane. Žustre, plamenite, borbene: „Neka podnosi ko može, a ne ja božja vjera!“ (...) Sandžački begovat je uglavnom našega porekla.(...) Brđanin islam prima brzo, trčke, dopuštajući mu na taj način da on ne prožme njegovu duhovnu suštinu, nego da je s vrha oboji i, ako se može reći, kalajiše. A sirova mu suština ostaje, nakupljena brđanska snaga se ne slama, no možda samo uputi na odrečniji rad...“

Tragičnosti se, do danas, nismo oslobodili. A vekovi prolaze i dolazi, jedna po jedna, tmina i pomrčina. 

Duševni Ramo Jusufović 

Dobrilo Aranitović nam poručuje:“Od pustolovnih, violentnih Dinaraca islamizacijom su nastali preko noći novi poklonici islama, „krk Bošnjaci“, kako su ih nazivali korjeniti muslimani, poput poznatih zulumćara Orla Kaljića, Jusufa Mehonjića i Huseina Boškovića, na primjer. Nasuprot njima Božović s velikim simpatijama opisuje muslimanske domaćine koji su znali da njeguju voćku, da oplemene njivu, uzgajaju stoku, grade udobne i lijepe kuće i u vremenima grabeži i otimačina sačuvaju duševnu ravnotežu i smisao za uzvišenije vrijednosti: „Sve, gospodine, može biti i tako kao što te nauke uče i ljudi uređuju – kaže duševni muslimanski domaćin Ramo Jusufović – ali, dina mi, nema ništa veće ni vrijednije od duše: za nju ne valja zaboraviti, jer se ona samo Božjom uredbom i nikojom drugom daje na ovaj svijet i da bi se na njemu čovjek vidio!»(...)

Dragovoljno ili na silu poturčene pravoslavke (Naza Giljanova, Jela Kaljić, Hajkuna Mekić), stamene u novoj vjeri ali plemenite i samopožrtvovane; duševni begovi Hašimbegovići i Selmanovići iz Prijepolja koji čovječno postupaju prema raji nasuprot jednovjernim skorojevićima, gulikožama i globadžijama; nacionalno svjesni Vuk Dulan sa Zlatara koji svojom bistrinom i čvrstinom zadate riječi razvedrava smrknuto lice pjesnika Milana Rakića, tada srpskog konzula u Prištini; starovlaški David Štrbac – Vukadin Radak iz Drenove podno Bitovnika koji je nenadmašnom mimikrijom kadar da doaka svakoj nevolji. Tu su i plahoviti bojovnici Murat iz Kladnice i Simijon iz Trudova, čije se nerazdvojno prijateljstvo preobratilo u mržnju do iskopa, Etem Kaljić čija junačka smrt blaži rane njegovog oca Rama. A sve to natkriljuje viteška plemenitost Đulage Šehovića iz Šćepan-Polja i Veliše Jabukovića iz Šaranaca. Ovi „ljudi i vitezi“, kako ih opisuje pripovijedač, predstavljaju prave medaljone ljudskoće koje im on ravnopravno prišiva na grudi.»

Božović se nadao da su zauvek prošla vremena kada su se jednokrvna braća klala „za krst i din kao da ih je na to svet ovlastio i zakletvom zatočio“. I nastojao je da, svojim pričama, doprinese pomirenju i zajedničkom životu. 

Pouke za danas

Čini nam se – teško je kao nikad. Ništa nema od Srba. Pojedoše nas zauvek. Ali, naravno, nije tako. Vekovima smo živeli u mukama i nosili steg borbe u nepredahu. I opstali smo. I borimo se i dalje, iako izgleda da dalje ne možemo. 
Srbi su narod Božji – grešan, ali Božji.To znači – ima nade za pokajanje. Kako nekad, tako i sada.

Priča o Starom Vlahu i Staroj Srbiji, koju nam predstavlja veliki trudbenik u pametnom srbovanju, Dobrilo Aranitović, pomaže nam da se ne odreknemo Boga i sebe – jer, ako se odreknemo, poklopiće nas, po reči Vladike Nikolaj, jeziva tama tuđinska sa lepim imenom i šarenom odećom. Svet u kome živimo ubrzano klizi u tamu – zato, ko hoće da bude Srbin kakvi su bili naši stari, treba da gleda u predačku svetlost. I da, zahvalan precima, ipak ne idealizuje prošlost – baš kao što je nije idealizovao ustanik i pesnik, Sima Milutinović Sarajlija, učitelj NJegošev. Što je dobro – nastavljamo; što je loše – popravljamo.

A pred nama neka uvek bude Sveti Sava, učitelj puta koji vodi u život, nastavnik i prvoprestonik srpske zemlje, kome je Stara Srbija, kao i Šumadija, kao i svaka zemlja srpska, briga i staranje, ali i radost, ako živimo kako nam je on zaveštao da  oživljavamo u Bogu Živome. 

Knjiga „Starovlaške teme“ Dobrila Aranitovića priručnik je za život koji nije puko preživljavanje, nego dostojanstveno hođenje ka Nebeskoj Srbiji. Čitajmo je i učimo iz nje! 

Izvor: Pravda