Nova faza u d‌jelovanju globalnog terorizma u Evropi počela je napadom na obezbjeđenje Izraelske ambasade u Beogradu, kada je „Salahudin Miloš pokušao ubiti Žandarma Miloša, i bio neutralisan. NJegov mentor Senad Ramović Becan, poslije kraće potrage, nađen je od strane policije, na koju je pucao, i bio neutralisan.

Hajrizi i Albanac i kriminalac, bježeći iz Srbije prema Bosni i Hercegovini ubija jednog saobraćajnog policajca ali kada je pronađen i nastavio pucati i on je neutralisan.

U Nevesinju, jedan lažni migrant, naoružan do zuba, iz automatskog oružija puca na policajce MUP-a Republike Srpske – i naravno – biva neutralisan.

Nastavilo se terorističkim napadom na Izraelski memorijalni centar i Generalni konzulat u Minhenu, od strane mladog teroriste Emraha Ibrahimovića, iz Beča ali porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Pucao je iz puške, koju su mediji nazvali „pištoljem sa dugom cijevi“ potpisujući teroristu kao Emrah I. te insistirajući na njegovih 18.godina, pa je i on je nakon pucanja na policiju, neutralisan. Neka pitanja traže odgovore: Prvo: Zašto uvijek Bosna a zatim: Šta se ovo dešava u Evropi zadnjih mjesec dana te kako je i kad, globalni terorizam započeo sa regrutovanjem svojih vojnika po „ukrajinskom modelu“ – regrutuj d‌jecu, daj malo obuke i gurni pod mač. A gd‌je su nestali stari provjereni teroristi, bombaši i samo)ubice – ISIL i Al kaida?

Na ovom mjestu, nakon svih novih akcija i mnogih prećutanih i zataškanih ranije, treba see zapitati: Da li je Bosna i Hercegovina, sa svojim Bošnjacima – relativno, većinskim narodom slovenskog, (evropskog) porijekla, važan dio u postojanju i akcijama globalnog terorizma?

Odgovor je potvrdan: Bosna je, sa stanovišta razvoja i realizacije globalnih terorističkih ciljeva, koje formulišu  zapadni centri moći, preko globalne terorističke mreže: Muslimanske braće, Islamske države i Al Kaide! Sarajevski politički i obavještajni krugovi, bi sa bijesom odbacili ovu tezu. Naravno u Sarajevu su, akteri javne scene odvojeni, decenijama, od mjesta i poprišta na kojima je globalni terorizam vodio svoju bitku za Bosnu i Hercegovinu i za duše muslimana, u zemlji i regionu. Dok su političari, SDA hodže i „Alijini bezbjednjaci“ učestvovali u podršci i akcijama globalne mreže terora, za to vijeme, pored novinara, književnika i akademika, relativno lako su promicale ideje islamskog bratstva i aktivizma, koje su tu uzimale maha i prije tri decenije.

Ideološka borba, koja je kod Bosanskih muslimana, pomjerala granice pripadnosti Islamu (s jedne strane) i evropskoj istoriji, misli i civilizaciji ( s druge strane) – uvijek u korist „svjetskog Islama“ , na intenzitetu je dobila putovanjima Alije Izetbegovića i njegove družine iz 1983. godine, prema Iranu i drugim Arapskim zemljama – zatim uvođenjem radikalnije Islamske literature na područje Bosne i Hercegovine i na kraju, svoj puni procvat, dobija u suđenju trinaestorici hodža - nazvanih intelektualcima, uglavnom zbog pisanije, ambiciozno nazvane „Islamska deklaracija“, u kojoj je naglašena „nespojivost zapadnih kulturnih obrazaca i političko-ekonomskih modela i zajednica u kojima žive muslimani a posebno sa Islamskim učenjem i praksom.

ISLAMISTIČKA IDEOLOGIJA  I NASILJE

Rat nije pokrenuo ove procese niti ih je promijenio, ali jeste ubrza. Bio je krvav, nemilosrdan i brutalan, i do krajnosti je pomjerio granice kolektivnih odgovora na sve što je drugačije u bilo čemu. Rat je promociji sile udahnuo osjećaj ugroženosti vjerskog identiteta i nacionalnog interesa i izabrao mržnju kao najefikasnija oruđa za realizaciju političkih i drugih ciljeva, koje su odredili, u ime naroda, vođe, nedorasle istorijskom trenutku i ulozi a koju su dobili, od naroda.

Svakako su nezaobilazne na ovom krivom putu, bile i džamije: ne baš svaka i ne većina ali uz određenee hodže, ne mnogo njih, ali za ciljeve „Al Kaide“ , više nego dovoljno, imali su jedinstvenu ulogu u oblikovanju i izgradnji novog psihološkog i kulturnog profila bosanskog muslimana. Iako je već na ovom planu učinjeno mnogo. Prepoznati su svi „dobri potencijali“ budućih terorista, ali taj posao nije završen, on je trajna obaveza i on će uvijek funkcionisati, kao paradigma unutrašnje borbe različitih učenja i tumačenja Islama.

Kao legitiman odnos i rivalitet među „meshebima“.

Na ovaj način, džamije su postali jedinstveni poligoni za obuku terorista, koji su iz rata već ponijeli sa sobom i poznavanje oružja, minsko-eksplozivnih sredstava ali i mržnju, trajnu i duboku, prema svemu što nije Islamsko, na pogrešan način shvaćene vjere.

Svakako da su  sami političari tu bili nezaobilazni: prije svega u Stranci demokratske akcije i Stranci Za BiH, predstavljali su, odraz već usvojenog stava u Arapskom svijetu – da razne lokalne milicije i paravojske, razumijevajući nužnost i potrebu legalizacije, postanu i politički pokreti („Fatah“, „Hamas“ , „Hezbollah“...) te da preko cjelokupne stranačke infrastrukture, ili preko njenog uticajnog dijela, realizuju zacrtane vjerske ciljeve te, da političkim sredstvima, utičući na procese donošenja zakona i izgradnju pravnog i političkog sistema koji u prvoj fazi neće biti u konfrontaciji sa Islamskim načelima a u daljoj genezi, postaće izraz Islamske misli i ciljeva. Mnogi državni činovnici, zaposleni u bezbjednosno-obavještajnim strukturama, mnogi tužioci i sudije, neki mediji i mnogi novinari, dio su tog ukupnog sistema terorizma koji u Bosni nastupa, kad god to prilike dozvoljavaju, legitimnim i legalnim sredstvima. Naravno postoje ciljevi koji se ne mogu realizovati na taj način i njih, se realizuje terorom i ubijanjem, u zemlji i svijetu. Teror ne priznaje granice.

Prihodi za ovu vrstu specijalnih operacija, poticali su iz donacija (raznih grupa i pojedinaca integrisanih u svjetsku mrežu terorizma) ali i od poslova koji nisu ništa drugo nego „organizovani kriminal“ (trgovina ljudima, oružjem i drogama) tim prije kada iza ovakvih poslova, prividno stoji „interes države“.                   

U sve su uključuje organizovani kriminal i bande, kao nosioci ideje negacije države i negacije zakona, putem političara i državnih službenika, koji učestvuju u realizaciji ovog projekta, dobijaju zaštitu, odgađanje kazne, ponekad i finansijsku pomoć a za uzvrat, postaju nosioci, javne promocije terora i sile – oni ostvaruju kontrolu na ulicama sijući strah – oni discipliniraju građansku političku opoziciju, građani razumiju da to oni nekažnjeno rade, i zato svi žive u preddržavnom uređenju  u ime dalekih nacionalnih ili vjerskih ciljeva.

Time se krug zatvara a teror i nasilje, (svojevrsno discipliniranje nacije i cjelog društva) dobijaju jednostavan lik bandita i kriminalca – strane službe ostaju po strani, jer ne vide „bradate spodobe“ i ne vide „zavrnute nogavice“ islamskih fanatika. Nasilje, koje provode lokalne bande, za zapadne bezbjedonosne agencije, predstavljaju dio lokalnog folklora koji nije bitan, sa stanovišta sigurnosti zapadnih zemalja.

A zatim, nezaobilaznivjerski simbol i čovjek: Homeini!

To je ime prvog koraka u Islamsku revoluciju - koraka koji može opravdati sva sredstva učinjena da bi se on napravio, istovremeno to je metafora vjerskog vođe važnijeg od države i ovozemaljskog života, kao put i način; pouka i prijetnja; znak i opomena. Islam u Bosni je, preko „Mladih muslimana“, kroz Islamsku revoluciju u Iranu, konačno ponudio vjernicima živog čovjeka - Vođu, a vođa je poručio: „Budite na ovom putu i budite spremni platiti svaku cijenu koju Bog od Vas zatraži.“

Po prvi put jedna država mogla je pomoći, da se na polukolonijalnom i polu-socijalističkom Bliskom istoku, organizovanim mjerama i sredstvima, podrži svaki vid pobune, protiv sistema i protiv reda koji nije Islamski. Činjenica da Islamska revolucija u Iranu, nije dovela do nereda u zemlji i društvu, nego ga je harmonizirala, za zapad nije značila ništa vrijedno analize – kao ni to: kako je ta Revolucija, srušila više hiljada godina dugu tradiciju (Perzijske) monarhije, i to bez potresa, potpuno je ostalo na margini interesovanja analitičara sa zapada.

OD ISLAMA OSTAO JE SAMO DŽIHAD

Prihvatanje takvog pogleda na vlastitu vjeru i prihvatanje svih metoda na putu realizacije dalekih ciljeva  („svjetske vlasti Islama“), muslimani u svijetu, neki brže-neki sporije, pomogli su da se izgradi jedinstveni sistem političkih i vojnih akcija – ubijanja civila, rušenja bogomolja i kuća – uništenje svega što nije na isti način Islamsko! Zapadne zemlje su ovu doktrinu terora i nasilja, sa decenijama zakašnjenja prepoznale i imenovale kao globalni terorizam ali su umjesto obračuna sa njim, iskoristile svoju snagu i  organizovanost pa osvojili u islamizmu rođeni terorizam kao vlastiti geopolitički instrument.

Zato je tu neizbjeđna bila „Palestina“ (i Gaza, i Zapadna obala i Jerusalim), Liban i Izraelska politika terora  u regionu. Predstavljajući lažno opravdanje i dokaz sramnog položaja muslimana svijeta, izvor frustracija i mržnje – trajni generator sukoba civilizacija. Naravno i položaj drugih arapskih naroda i država – sve skupa uz velika finansijska sredstva, bogatog i idejno zaostalog arapskog svijeta kulminiralo je u Afganistanu. Zapadni teoretičari uvijek počinju od Afganistana i rata koji je vodio Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (od 1979. do 1989. godine) kao tačke na kojoj se, kroz Talibanski pokret, konačno uobličava ideja i akcija organizovanog nasilja koje daje političke rezultate.

Istina; do početka tog rata, islamske terorističke organizacije i pojedine islamske države koje su sponzorisale terorizam d‌jelovale su uglavnom samostalno i među njima nije bilo izražene povezanosti niti sinhroniziranih aktivnosti. Međutim, iskustvo afganistanskoga rata primjenjeno je u Bosni, u ratu iz koga je  islamski terorizam izašao tehnički, finansijski, kadrovski, organizacijski i u svakom pogledu jači. Može se zaključiti da nakon Rata u Bosni nastupa novo poglavlje u organizovanju i d‌jelovanju islamskog terora, Nakon tog rata razvijena je svojevrsnu doktrina terorizma koja se zasniva na širokom spektru nekonvencionalnih d‌jelovanja. Osnovni koncept d‌jelovanja sastoji se prevashodno, u otvaranju brojnih humanitarnih, dobrotvornih, obrazovnih, financijskih i drugih organizacija, medijskih kuća i sl. koje služe kao instrumenti za prikupljanje financijskih sredstava, vjersku indoktrinaciju, infiltraciju u islamsku populaciju, sticanje popularnosti među islamskom omladinom, obrazovanje kadrova, regrutaciju terorista, njihovu obuku, krijumčarenje oružja i «uvoz» terorista. Način d‌jelovanja spomenutih organizacija u zemljama u kojima su osnovane ovisi o procjeni je li i koliko muslimanska populacija ugrožena. Ove organizacije u onim zemljama u kojima nema oružanih konflikata islama i neke druge religije služe za prikupljanje financijske i svake druge pomoći koja se potom distribuira tamo gd‌je je, prema procjenama globalne mreže terorizma, ugrožen islam. Medijske kuće u tim zemljama služe za psihološku propagandu; obrazuju se potrebni kadrovi i sl. Na onim područjima na kojima je, po njihovom mišljenju, islam ugrožen ove organizacije služe za infiltraciju i kao pokriće teroristima pomoću kojega je moguće uspostaviti kanal za ubacivanje terorista, oružja, novca i uspostavu obavještajno-operativne mreže. Obrazovne organizacije služe za obrazovanje vjerskog i svakog drugog kadra koji je potreban organizaciji.

U suštini, većina  ovih i sličnih organizacija su samo pokriće za nekonvencionalno d‌jelovanja i niz koordiniranih akcija političkog, ekonomskog, psihološko-propagandnog, oružanog, obavještajnog i subverzivnog karaktera koje se poduzimaju protiv protivnika radi ostvarivanja psiholoških, ekonomskih, socijalnih i političkih ciljeva. 

Nastaviće se...

Izvor: Pravda