Piše: Nenad Kecmanović
„DA LI je moguće da će Dodik biti osuđen na kraju procesa u muslimanskom Sarajevu koji je planiran za april?“ – zabrinuto vrte glavom Srbi ne samo u Srpskoj, sa nevjericom da će Zapad ipak baš ići dotle.
Ne samo da je moguće nego je i sasvim realno, štaviše gotovo sigurno. Uostalom, možete li da zamislite da će sudija, koja je tokom građanskog rata ubijala Dodikove saborce, pa bi i njega da joj se našao na puškometu, donijeti oslobađajuću presudu, i to u Sudu BiH čiji je predsjednik netom uhapšen „zbog korupcije“.
Bio bi to šamar Šmitu, Marfiju, O’Brajanu i svoj toj bulumenti kojoj bi zbog zabrane javnog djelovanja Dodiku pripala vječna slava i hvala u Bosni. Zbog zasluge što su dohakali „jedinom uzroku svih neuspjeha kolektivnog Zapada u Bosni“ i Bošnjake lišili velikog belaja, dobili bi ziher bistu ili ulicu na Baščaršiji, kao što su je za zasluge protiv srpskog naroda dobili Genšer i Galbrajt u Hrvatskoj ili Klark i Olbrajtova na Kosovu.
Da imperija, po navici i inericiji, ne umije da se prilagodi opadanju moći, svjedoči godišnja procjena Obavještajne zajednice SAD o prijetnjama miru i stabilnosti u svijetu (Beta 11.03. 24.).
U okviru tri kratka pasusa o Zapadnom Balkanu piše da „lider bosanskih Srba Dodik preduzima provokativne korake da „neutrališe međunarodni nadzor u BiH i da obezbijedi de fakto secesiju svoje Republike Srpske“. A „Dodikov postupak mogao bi podstaći vođe bošnjačkog stanovništva da ojačaju sopstvene kapacitete u zaštiti svojih interese i moguće da dovede do nasilnih sukoba koji bi mogli da nadvladaju snage za održavanje mira“.
Hajde da analiziramo značenje ove dvije složene rečenice!
– „Dodik hoće da neutrališe međunarodni nadzor“. Taj „nadzor“ u Dejtonu, odnosno Parizu, definisan je tako da će „v.p. davati podršku, savjete, ohrabrenja domaćoj vlasti u implementaciji osnovnog sporazuma i deset aneksa“. Kasnije je prerastao u protektorat, a danas lažni v.p. djeluje kao dikatator. Osim toga, vrijeme trajanja „nadzora“ u Dejtonu je oročeno na 10 godina, a i poslije 30 „v.p.“, i dalje sjedi u BiH, stranci u Ustavnom sudu, protektorat se miješa u unutrašnje stvari suverene BiH.
Elem, pošto se „nadzor“ ne drži svojih potpisanih i garantovanih obaveza i 20 godina neće da se povuče iz BiH, Dodik s punim pravom hoće da ga neutrališe.
– „Dodik hoće da obezbijedi de fakto secesiju svoje Republike Srpske“. Dakle, ne radi se secesiji de jure, nego samo de fakto. Pošto je već u drugoj godini „nadzora“ v.p. dobio bonska ovlašćenja, koja je kao dikatorska pravno osporila čak i Venecijanska
komisija, za situaciju su valjda odgovorni „nadozrnici“, a ne domaći političari. A situacija je takva da je BiH ostala nedovršena, neuspjela, nefunkcionalna, propala država.
Ona jeste u de fakto poluraspadnom stanju, ali to nije zasluga Dodika, kao ni Čovića ni Izetbegovića, nego strategije supersile da potkopa Dejton kako bi uništila trojni konsenzus u BiH.
Taj konsenzus bio je nakratko potreban Klintonu da se ovjenča velikim međunarodnim uspjehom i dobije drugi predsjednički mandat, a onda opet – zavadi pa vladaj. Zato su se sada, naizgled začuđujuće, okomili na pokušaje Dodik-Čović-Nikšić da se sami, bez njih dogovore.
– „Dodik bi mogao podstaći vođe bošnjačkog stanovništva da ojačaju sopstvene kapacitete da štite svoje interese i dovede do nasilnih sukoba“. Koje „interese“ Bošnjaci imaju da štite u Srpskoj, koja ima svoju entitetsku teritoriju, srpsko stanovništvo, granice, predsjednika Republike, parlament, vladu, policiju, budžet, poreze, izuzev da štite svoju fantaziju da je cijela Bosna njihova.
Braneći fantaziju o povratku „pustog turskog“, ohrabreni od SAD, oni su već zaludo ginuli u ratu ’92-’95., ali to ne znači da neće opet. A to „da bi mogli ojačati sopstvene kapacitete za zaštitu interesa“ u prevodu glasi da će ih SAD naoružati kao i Šiptare na KiM da povedu proksi rat preko malih Rusa protiv velikih.
Pošto baš niko ne može da kaže da RS ima teritorijalne pretenzije prema FBiH, a bošnjački kantoni neskriveno imaju prema Srpskoj, onda je preostalo da je Dodik taj koji ih izaziva. Ni ’92. ih nije nahuškao Karadžić nego Cimerman, ali valjda su i „glupi Bosanci napokon skontali stare prevare“.
– „Dodikove provokacije bi u krajnjoj linije mogle i da izazovu nasilne sukobe koji bi mogli da nadvladaju snage za održavanje mira“. A ko su te „progresivne snage“ koje „održavaju mir i stabilnost“? Zna se opet – oni.
Isto kao što su, direktno ili indirektno, radili u Vijetnamu, Kubi, Panami, Čileu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, Ukrajini. Ovoga puta će to biti proksi, jer će „snage mira i stabilnosti biti nadvladane“.
Upadljivo je da američki izvještaj ne optužuje Srpsku ili manji entitet, nego personalno Dodika, kao da je riječ o njegovoj privatnoj politici, a ne o politici Srpske, pa će detonator biti presuda u Sarajevu.
Sve u svemu, svježe objavljene procjene američkih službi o Bosni mogu se pročitati kao prijetnja novom rundom građanskog rata u BiH. Žurba da započne pravosnažnim isključivanjem Dodika iz javnog života je sasvim razumljiva jer već na jesen ih čeka džumbus neizvjesnih izbora u SAD kada će nastati vakuum u spoljnoj politici supersile, koji će privremeno paralisati čitav kolektivni Zapad. Ali, to daje vrijeme terencima, poput Šmita i Marfija, da, uz paušalnu podršku O’Brajena, koješta urade po svojoj pameti.
Tome u prilog idu i najnoviji potez zapadnih i prozapadnih aktera bosanske drame.
Zlatko Lagumdžija je obnovio britansko-američku rezoluciju o Srebrenici pred UN iza leđa predstavnika Srpske. Zna on dobro da će to ponovo u SB da blokira Rusija, ali će dobro doći Amerikancima da pokažu da, ako već ne mogu da pomognu Palestince u Gazi, to bar uporno pokušavaju Bošnjacima u BiH.
Što je ranijim povodom rekao senator Lantoš: „Da pokažemo da ne mrzimo muslimane“. U tom kontekstu treba posmatrati i najavu Fon der Lajenove da će BiH do kraja marta dobiti pregovarački status. A da to nema baš nikakve veze sa poboljšanjem odnosa na terenu, svjedoči istup Bojana Vujića, srpskog ambasadora BiH koji je na bazi zapadnih izvora zaključio: „BiH je najveći izvoznik terorizma u Evropi“.
Najnovije: SAD su pod sankcije stavili troje Dodikovih saradnika zbog učešća u organizaciji proslave Rođendana Republike. Očekivati je proširenje crne liste i na patrijaha Porfirija: govorio je na zabranjenoj proslavi.
Sa druge pak strane, rimski papa je pozvao na mirovne pregovore uz priznanje zatečenog stanja u Ukrajini. Favorit izbora u SAD Donald Tramp je izjavio da neće dati ni dolar za Ukrajinu. Zelenski je prećutno odustao od kontraofanzive i izgubljenih teritorija.
Preostale zapadne jastrebove Putin je upozorio na prednosti ruskog nuklearnog arsenala u odnosu na američki. Poslije Eskobarovog razgovora sa Vjosom Osmani, Kurti je pozvao SPC na uknjiženje hektara otete manastirske zemlje, najavio je i rješenje oko zabrane dinara.
Da li to generalno prilagođavanje „opadanju moći“ važi i za Srpsku ili bi Republika i njen Predsjednik mogli da budu kompenzacija za popuštanje na drugim frontovima.
Naizgled paradoksalno, oslobađajuća presuda možda ne bi odgovarala ni samom Dodiku. NJegovi domaći protivnici bi odmah na sav glas posumnjali da se on nešto zakulisno dogovorio, popustio, obećao. U suprotnom, podrška Dodiku postaće stvar elementarnog patriotizma i za one koji bi ga rado zamjenili.
Povlačenje srpskih kadrova iz Sarajeva, izlazak naroda na entitetske granice, šatori, ketering, muzika, policija, lovci, streljačke družine, pomoć i priznanje prijatelja.
Sve po DŽinu Šarpu.
Ako se BiH raspadne, secesija Srpske je suvišna.
Izvor: Sve o Srpskoj
