Piše: DŽevad Galijašević
-Dvadeset treći maj, ostaće upamćen kao dan kada je svijet podijeljen, kada je Generalna Skupština UN pocijepana na pola (ZA 84. – PROTIV 19 – SUZDRŽANO 68.). Veća polovina svijeta, 87. država članica UN, nije podržalo ovu rezoluciju ali je ona usvojena i u region je upućena jasna poruka: Vrijeme je da se u Bosni – ponovo ratuje
-Zapadni političari, lideri i klovnovi koje su poslali na Balkan, pozvali su Bošnjake i Srbe da uđu u rat, jer više neće biti dijaloga nego će se odlučivati jednostrano i donositi akti u interesu jedne od tri zaraćene strane
-Bošnjačko poliutičko smeće. islamisti i narko dileri u politici; Konakovići, Čampare, Memije, Nikšići, Forte i Kadrići, zakazali su novi rat u Bosni i Hercegovini iz koga će naravno pobijeći, kao i prošli put – ostavljajući nas, koji smo bili i devedstih na prvim ratnim linijama: ranjavani, hrabri i časni – da to budemo ponovo i da kada dočekamo kraj i ovog rata, ponovo, od istog šljama, ološa i kokainske mafije budemo optuženi da nismo patriote i da je njihov „patriotizam“ dostavljanja jeftinog kokaina bošnjacima, patriotizam najvišeg reda.
-Zaslugom Bošnjaka, na tren su zaboravljeni svi nacistički zločini i genocid u Ruandi i Kongu i data podrška zločinima izraelske i američke vojske prema nesrećnim palestincima u Gazi
– U Generalnoj skupštini UN svijet ipak, nije u potpunosti okrenuo glavu u drugu stranu i nema namjeru, da zbog ove rezolucije, širi iluziju o zapadnoj ljubavi prema jadnim i bijednim muslimanima
LICE I NALIČJE SREBRENICE
Bosna i Hercegovina ne postoji kao država: ona nema ustavni poredak a Dejtonski mirovni sporazum, je obična kanta za smeće u koju zapadni ambasadori, ubacuju sve svoje istorijske i kulturne frustracije čineći ga samo gomilom smeća. Bošnjaci su tu da u kantu svakodnevno ubacuju i vlastiti islamističko-nacistički, kriminalni i ratno-huškački sadržaj te da je uredno prazne, kako se ne bi vidjelo, šta se sve u njoj nakupilo za tri decenije.
Srebrenica je tu, „kao biber po pilavu“ – bez nje ništa.
Ranije je, mjesec juli, uvijek, bio u znaku te Srebrenice i srpske krivice. U politički osmišljenim danima tuge i žalosti, na groblju u Potočarima, smjenjivali su se političari, političari i političari, iz zemlje i svijeta. Naravno, ni tada ni danas, nikada nije govorio o Srebrenici – govorilo se uvijek, o samo jednoj sedmici u mjesecu julu 1995.godine kao da je ta grozna sedmica pala sa neba. Kao da nije, i ona, takva kakva je, puna zločina i nesreće, uglavnom dio nesreće i četverogodišnjih stradanja nekih drugih srebreničana i svih naroda.
Naravno: Srpske žrtve se u Zapadnom svjetu, ne broje.
Ovaj put, Srebrenica je bila glavna tema u aprilu i maju 2024. godine jer su NJemačka i Ruanda, pokrenule u Generalnoj Skupštini Ujedinjenih nacija Rezoluciju o Srebrenici, koja je po očekivanju autora i malignih ko-sponzora trebala ukloniti iz fokusa svjetske javnosti masovne zločine njemačkih nacista, izbrisati prljavštinu genocida u Ruandi te sakriti genocidne akcije Izraela i Zapada, masovno i brutalno ubijanje palestinskih civila u Gazi. Istina - Bošnjaci kao stalni trovači međuvjerskih i međunacionalnih odnosa- nekada u vehabijskoj mržnji a danas ukao pipak moćnog narko super-kartela, nadaju se da će ova nazor usvojena rezolucija, stvoriti uslove za ukidanje Republike Srpske, razbijanje Srbije i „konačno“ uništenje srpskog naroda na Balkanu.
Rezolucija o Srebrenici, takva kakva je, jednostrana, stigla je dakle, pred Generalnu skupštinu UN, bez bilo kakve rasprave, u regionu ili BiH, o njenom sadržaju i smislu, i u suštini, ona je otrgnuta od cjeline zajedničke, pa i srebreničke tragedije, ne pominje srpske žrtve, i podržava političku i medijsku sliku srpske krivice i bošnjačke žrtve.
Otrgnuta je ona i od cjeline rata u Bosni i Hercegovini, i tu nema priče ni pomena, za mrtve Sarajlije, Mostarce, Maglajlije i Žepčake, za mrtve Krajišnike i Hercegovce, čija je jedina krivica bila što su Srbi, Hrvati ili Bošnjaci koji se zatekoše na prostoru druge dominatne etničke grupe, njenih nacionalnih stranaka i njihovih paravojski.
Nazor usvojena rezolucija ne objašnjava ni kako je došlo do rata u Bosni i Hercegovini, nakon pokrenutih ratova u Sloveniji i Hrvatskoj još u doba dok su Predsjedništvom zajedničke države SFRJ upravljali Hrvat Stipe Mesić i Slovenac Janez Drnovšek a na čelu Vlade (Saveznog izvršnog vijeća SFRJ) bo Hrvat Ante Marković?
Raspad Varšavskog pakta koji je izazvao zloduh komunističke perestrojke Mihail Gorbačov a zatim i Jeljcinovo razbijanje Sovjetskog Saveza te trenutno ujedinjenje dva Berlina i dvije NJemačke pri čemu je samo jedna NJemačka progutala drugu da bi zatim silovito, zločinački, zakrvavljenih očiju i usta, pokrenula rat na Balkanu, podjelila oružije i uz pomoć Francuske razbila Jugoslaviju. Koga zanima šira slika? Taj siloviti zločinački prodor Amerike na Bliski Istok prvim napadom na Irak, te prodor u nezaštićenu Afriku: u Obalu Slonovače, Sudan, Mali, Čad, Nigeriju, Ruandu i Burundi. Dok je u BiH trajao rat, prije julskih događaja u Srebrenici, Amerikanci, u proljeće 1994. uz pomoć Britanaca, Francuza, Belgijanaca i Holanđana organizuju ubistvo dva predsjednika država Ruanda i Burundi, koji su zajedno, svionom trebali sletiti u Kigali. To ubistvo dva Hutu predsjednika, pokrenulo je lanac osvete prema Tutsima i za četrnaest dana, ubijeno je više od 800.000 nevinih ljudi, žena i djece, sravnjeno sa zemljom 17. gradova, uništeno stotine naselja.
Ovi zločini, i danas, se zatrpavaju stradanjem Bošnjaka Srebrenice u julu 1995. a onaj ko bi to doveo u pitanje – taj je „negator genocida“. Ta glupa ideološka sklopka skovana u ograničenom i fanatizovanom sarajevskom umu tu je da zatvori svaku raspravu na temu Srebrenice.
TRI DECENIJE PRIMIRJA, U SVAĐI I NESTABILNOSTI
Prvo je bivši Visoki predstavnik Valentin Incko donijeo zakon o obaveznoj šutnji dok je sve zapečatio njegov ilegalni nasljednik iz NJemačke. Svojevremeno – i prije nego što je Kristijan Šmit, taj zloćudni, nacistički klovn pun mržnje prema Srbima stigao u BiH, premijerka Škotske pa ministar inostranih poslova Velike Britanije- Serž Bramertz, Metju Palmer i Valentin Incko, istakli su i to ponovili više puta, da je zločin u Srebrenici najveći zločin poslije drugog svjetskog rata u svijetu, negirajući time genocid nad Tutsima u Ruandi, kojih je pobijeno sto puta više. Ali, pravo je pitanje: zašto bosanski muslimani žele biti instrument i alibi Nato zemljama, Americi, Britaniji, NJemačkoj i Francuskoj, za divljačko ubijanje muslimana u Avganistanu (milion ubijenih), u Iraku (milion ubijenih), u Siriji (500.000 ubijenih i 8. milona protjeranih), u Libiji (400.000 masakriranih i pola stanovništva raseljeno)...a posebno danas – u Gazi. Skrivajući uz pomoć Bošnjaka, te zločine, svake godine, zemlje zapada se pobrinu, da srebreničko stradanje Bošnjaka, podignu na pijedestal, negirajući stradanje i drugih naroda a vlastite, užasne i najteže zločine učinjene širom svijeta sakriju i uklone iz fokusa.
Usput sakriju i utvrđene činjenice o tome, kako je taj poslušni i nadzirani narod, otvorio vrata u državi, najvećem narko „super kartelu Tito i Dino“, i njegovom vlasniku Edinu Gačaninu, preko Elmedina Konakovića, Aljoše Čampara i Gordana Memije, pod parolom nacionalnog interesa, to je pitanje za normalne ljude kojih je malo u Sarajevu. Mit o Edinu Gačaninu, „našem čovjeku“, koji džamija, selama i zna tamburati po islamističkim i patriotskim notama, dok djeci, na ulici i školama, prodaje kokain, uvezen iz Perua.
Nakon svega, što je bilo i što će biti, i poslije usvajanja ove antisrpske rezolucije, jasno je da će, zauvijek, u regionu i u BiH, postojati dvije potpuno različite verzije srebreničkih događaja.
Pri tome, na unutrašnjem planu, političko korištenje „Srebrenice“ kao plašta za sistematsko kršenje međunarodnog prava i napade na suverene države pod izgovorom „sprečavanja genocida“ predstavljaju tek borbeni poklič islamskih fanatika kojim se produbljuje napetost među narodima u BiH i podržava radikalizacija islamističkog faktora.
Na polju faktografije događaja, mnogo je zatamnjenih dijelova poput, uloge Francuskih obavještajaca i generala Žanvijea i Moriona, UNPROFORA u cjelini – uloga Holandskog bataljona i uloga američke vlade koja još u aprilu 1995. godine evakuiše Nasera Orića i cijelu komandu muslimanske vojske. Tu su i međusobna ubistva o kojima govore i pišu Ibran Mustafić (Presjednik opštine i Predsjednik SDA Srebrenica) te Huso Salihović, pukovnik u muslimanskoj brigadi u Srebrenici. I naravno: svjedočenje šefa policije u Srebrenici, Hakije Meholjića o dogovoru Bila Klintona i Alije Izetbegovića, da se ubije više od 5000 muslimana Srebrenice kako bi američke oružane snage mogle intervenisati i bombardovati vojsku Republike Srpske.
Ta pitanje nikada neće biti razjašnjena a Rezolucija će produbiti sve duboke temelje mržnje među narodima, razoriti bilo kakav dijalog, koji je sada već između Bošnjaka i Srba potpuno besmislen i izazvati rat.
Izazivanje rata u Bosni i Hercegovini je istorija koja se ponavlja i u rat se ne ulazi jednim potezom – već sa mnogo koraka i mnogo odluka i poteza, koji su već učinjeni. Baš kao i devedesetih – i baš na isti način.
Pročitajte OVDE tekst svetog vladike Nikolaja Žičkog o “pravoslavnoj Rusiji”
Izvor: Pravda.rs
