Sarajevski političari, novinari i priučeni analitičari, su učinili sve da unište moral i ubiju državu te da uvjere vlastiti narod da je država samo brbljaonica u kojoj svaki dan napadate Srbiju i Repuliku Srpsku. Hoće li, ikada, doći doba da se prestane sa tom retorikom i mržnjom?
U moćni klub malignih brbljivaca, uključio se ovih dana i aktuelni Reis ul ulema Husejn ef. Kavazović riječima: „Za bosanske Srbe je bolje, da o njima brine Sarajevo nego da o njima brine Beograd“.

Jer, Sarajevo je svoju brigu o Srbima pokazivalo vjekovima, od osmanskog doba, do Austro-Ugarske a posebno u ratu devedesetih. Sarajevo danas ima više arapa nego Srba i u njemu je za četiri godine rata ubijeno oko 10.000 Srba a nakon okončanja sukoba iz Sarajevo je protjerano oko 150.000 pripadnika srpske nacionalnosti. Preciznije rečeno u Sarajevu su uvjek brinuli zbog Srba tj. kako da ih se riješe.

PALJEVINE, PUCNJAVE, UBISTVA: SARAJEVO

Progon Srba i napadi na Republiku Srpsku, predstavkljaju jedini „posao“ koji je od Zapada, dozvoljen sarajevskim politričarima, novinarima, lažnim intelektualcima – vehabijama i narko dilerima.

Sarajevo se ne pita ni o Bošnjačkom statusu i položaju, u njemu se: i samo u tom navodno muslimanskom gradu redovno i ponosno paradiraju homoseksualci pa kako da  brinu o Srbima, kad su sluge koje slijepo slušaju zapad.

Činjenica da fildžanistan kao izraz tame osmanlijskog  vilajeta; taj muslimanski frtalj Bosne, je okružen i zatvoren, u prvom prstenu žilave države Republike Srpske i navodno ugašene ali žive Herceg Bosne.

U drugom prstenu ovaj narod čiji političari petljaju i sa terorizmom i organizovanim kriminalom, sa heroinskom i kokainskom mafijom, je okružen Hrvatskom, Srbijom i srpskim etničkim prostorom u Crnoj Gori – od Plužina i Nikšića do Igala i Hercego Novog, pa sve do Budve.

U trećem prstenu bosanski muslimani su okruženi kršćanima i hrišćanim na cjelom evropskom kontinentu.

Ko će bosanskim muslimanima napraviti ili odbraniti državu o kojoj brbljaju svaki dan, puni mržnje i bijesa?

Islamska  matica je daleko ali, i da je tu, na Baš Čaršiji, pomogla bi im onako kako pomaže Palestince u ratu u Gazi. Okrenuli bi glavu u stranu i pričali o Ujgurima , Kurdima, Hutima – toliko je tema za odvalačenje pažnje i skrivanje kukavičluka. Baš kao na onoj Generalnoj skupoštini u kojoj su velike muslimanske zemlje, Iran, Pakistan, Turska, Saudijska Arabija i Egipat „branili“ Srebrenicu nakon 29. godina jer je napadati Srbe, lakše nego napadati Ameriku i zapadne zemlje zbog zločina.  

Iz Sarajeva, pune tri decenije, ne dolaze dobre vijesti ni lijepe riječi. U svim preavcima, ka istoku i ka zapadu – prema Srbima i prema Hrvatima, emituje se neskrivena mržnja koju na najjasniji način manifestuju „crveni kmeri“ bosanskog islama i socijaldemokratije: Zukan Helez, Denis Bećirović, skrajnuti pa oživljeni Zlatko Lagumdžija, odmetnuti Željko Komšić i Ramo Isak.

Svakako i „narodni i pravedni“ tvorac kokainske, mafijaške strukture kao jezgra nove stranke „Narod i Pravda – NIP“, aktuelni ministar inostranih poslova BiH i glavni politički zastupnik kokainskog super kartela „Tito i Dino“, Elmedin Konaković. 

Generalna skupština na kojoj su Bošnjaci iskorišteni za poslove Zapadnih oligarhija, pokušali pred svijetom oblatiti vlastite komšije,  a koje je doživjelo blamažu i poraz pred diplomatskim nastupom Srbije i snažnim političkim nastupom predsjednika Aleksandra Vučića, je  zvršena ali priče pune mržnje su ostale. Huškanje na rat, prijetnje Republici Srpskoj i protestne note u koje se uključuju bezbačajne zapadne diplomate u Sarajevu, i prazno i tupo odjekuju u vrijeme najvećeg vjerskog praznika muslimana – Kurban Bajrama. 

SARAJEVO U PAKLU DROGE I ISLAMIZMA

Ratni huškač i megafon militantnog bosanskog radikalizma Zukan Helez, ministar odbrane i smušeni, neobrazovani štićenik osuđenih dilera droge, ministar MUP-a muslimansko-hrvatske Federacije, organizovali su prijem povodom kurban Bajrama slaveći i naglašavajući univerzalne vrijednosti vjerskog klanja – jagnjadi i druge stoke.   

Dok trje veselje u kome se smjenjuju čestitke i psovke, vjerska ljubav i anti-civilizacijska mržnja prema komšijama, u Sarajevu se nastavljaju ubistva ljudi u po bjela dana i na najfrekventijim mjestima: BašČaršije, Ferhadije, Hotela Evropoa i Vilsonovog šetališta. 

Traju puškaranja, fizički napadi, paljevine automobila a sa televizijskih ekrana i društvenih mreža iscerena lica mafijaških šefova iz heroinskog klana Keljmendija i kokainskog super kartela „Tito i Dino“.

Kada neko ubija u pola dana, ne plašeći se svjedoka i hiljade slučajnih prolaznika koji gledaju ubistvo, onda je poruka, koji ovi događaji šalju, o političkom i pravnom sistemu zemlje vrlo ružna i svjedoči o svetom jedinstvu. 

Naravno, Elmedin Konaković je tu sa svim ovim klovnovima lokalne politike i diplomatije, da uvjeri građane, da ne smiju vjerovati svojim očima i svome strahu. I da je stanje pod kontrolom iako „postoje „zli Srbi“, koji su krivi za sve... pa se nastavi priča o tome.

Ali, neke ugledne Sarajlije sa zanjem o temi bezbjednosti i organizovanog kriminala, pojavili su se na televizijskim ekranima i glasno rekli: „Sarajevo nije siguran grad“ i „svi građani su danas ugroženi“.

Prvo je ugledni novinar i analitičar Denis Hadžović progovorio javno o kriminalu koji je srastao sa institucijama političkog, bezbjednosnog  i pravosudnog sistema i koji udara u temelje države. A zatim su na  Hajat TV Nermin Pećanac bivši, kantonalni  ministar unutrašnjih poslova u Sarajevu i Dr. Emir Efendić, bivši načelnik kriminalističke policije MUP-a Kantona Sarajevo objasnili stepen ugroženosti i nesigurnosti života u Sarajevu. Pećenac je pri tome podsjetio na ubistvo na Vilsonovom šetalištu u po bijela dana riječima: „Svi građani koji žive na Grbavici  potrčali su prema šetalištu da vide je li neko njihov ubijen jer su vjesti bile način skrivanja a ne objavljivanja istine – neko je ubijen“. Kao da je neko pokisao ili potrčao – ta vijest „da je nepoznato lice ubijeno na Vilsonovom šetalištu“, iako se znalo da je riječ o „ubijenom Sarajliji“, odslikava stanje duha današnjeg Sarajeva, koga su političari bivši i sadašnji, zapleli u niti učešća u svim najtežim zločinima: terorizma, organizovanog kriminala i prljavih poslova narko mafije.

U takvim uslovima nemoguće je biti bezbjedan i pričom o Srbiji i Republici Srpskoj, stalno skrivati činjenicu da je muslimansko društvo u BiH nesposobno organizovati državu i da ne razumije razliku između: vlastite religije, svoje nacije, složenog društva i zajedničke države.

Upravo o tome svjedoče riječi bivšeg ministra kantonalne policije, Pećanca: „Ne može se pobijediti opšti kriminalitet dok postoji institucionalni kriminal: veza nosilaca ovlaštenja u institucijama bezbjednosti, pravosuđa sa organizovanim kriminalom,“ 

Saradnja lidera političkih stranaka sa organizovanim kriminalom više nije tajna – to je danas javna činjenica koju stalna galama i mržnja, te „službeni odlazak u Srebrenicu“ Rame Isaka, u pratnji osuđenog narko dilera i ubice, ne može sakriti niti joj umanjiti značaj.. Zato apokaliptično zvuče riječi Pećanca: „Hoće li mafija preuzeti ovaj grad ili ćemo ga mi, konačno vratiti sebi“.

Atmosfera u Sarajevu opasno podsjeća na „devedesete“. 

Globalni društveni i politički pejzaž u kome se bosanska islamska zajednica nalazi danas, obilježen je promjenama u, užem i širem, geopolitičkom okruženju koje imaju snažan uticaj na ovu zajednicu, koja je cjelu svoju sudbinu stavile u ruke bezobzirnog zapaa, prilagođavala mu se, odbacivala tradicionalne vrijednost – šetala homoseksualce u tom lažnom srcu evropskog Islama- Sarajevu, napadala komšije – bacala se jakim riječima na Kinu i Rusiju... u nadi da će zauzvrat dobiti državu. Ali ne bilo kakvu državu nego cijelu BiH, bez Srba i bez Hrvata, odnosno sa njima kao „rajom“ - obespravljenom i poniženom. 

Nažalost, na putu vlastite propasti, muslimani u Sarajevu, će sve promijene u međunarodnim odnosima, gledati samo kroz zapadnu dioptriju, i na taj način direktno oblikovati  kolektivnu percepciju koja samo zapadni interes vidi i brani kao svoje, suštinsko i najvažnije bogatstvo. To služenje Zapadnim politikama danas predstavlja osnovni kulturni i politički identitet jedne neartikulisane zajednice koja nikada neće biti nosilac istorijske svijesti i postati nacija.

Ostale tekstove DŽevada Galijaševića pročitajte OVDE.

Izvor: Pravda