ŠEST METAKA ZA AMIRA PAŠIĆA „FAĆU“

U subotu, prvog juna, negdje oko 20.sati, desila se još jedna u nizu, pucnjava u centru Sarajeva, negdje na pola puta između vječne vatre i Baš čaršije, kod hotela Evropa. U srcu baliluka.

Suad Jasika i Mustafa Mesihović, inače policiji dobro poznati pod imenom „Sule i Mujke“, pokušali su sa leđa, iz dva pištolja, sa deset ispaljenih metaka i šest koji su pogodili metu, ubiti Amira Pašća „Faću“. koji je, isto tako „poznat policiji“.

Ali i sarajevska policija je dobro poznata građanima.

Sarajevski mediji, plaćeni i jadni, nisu objavili nijednu sliku izvršilaca ovog pokušaja ubistva – klasičnog streljanja Pašića.
Građani Sarajeva znaju i osjećaju da je ovakav ili sličan pokušaj ubistva Amira Pašića Faće bio najavljen i očekivan, da je bilo pitanje dana ili noći, sata ili minuta, kada će biti izveden. Da su svi znali za ovakav, iz potaje, pri čemu samo oni koji znaju javljaju potencijalnim ubicama Suli i Mujketu, da se kukavički sakriju u jednom restoranu na ulici, i kroz kuhinju, priđu iza leđa. Policija je znala – sve su službe znale ali niko nije ni pokušao da spreči to najavljeno ubistvo.

A zašto bi i sprečavali ubistvo, koje je u njihovom interesu?

Istovremeno, svima je jasna politička pozadina ovog pokušaja ubistva i da iza njega, kao naručioci, stoje predstavnici najvišeg političkog vrha kod Bošnjaka, koje Pašić proziva ali prije svega, od Pašića prozvani, Elmedin Konaković Dino.

ODBRANA STAROG SARAJEVA I POSLJEDNJI DANI

Bošnjaci su danas, u identitetskom i političkom smislu, samo ovce kojima upravljaju zapadni pastiri iz Velike Britanije, NJemačke i Sjedinjenih Američkih država. Postoje i ovčarski psi, ponekad, vrlo divlji kerovi koji Bošnjake sabijaju u gomilu, usmjeravaju i kažnjavaju po nalogu zapadnih čobana. Ovi divlji psi, ovčarski kerovi su današnji politički lideri u Bošnjaka, šefovi stranaka, vlasnici nacionalne imovine, koji se, u svrhu kontrole naroda, koriste raznim, sebi srodnim, krvoločnim grupama i ideologijama: vehabijama, narko dilerima konzumentima njihovih, narkotičkih preparata.

U pozadini vidljivih, magistralnih političkih procesa u BiH, međunacionalnih sukoba i mržnje koju emituje političko Sarajevo te uloge srbofobnih nacista u krilu zapadne diplomatiije u BiH, uvijek stoje dublji korijeni i ne baš jasna pozadina mnogih događaja. Zašto je trebala Bošnjacima, neka neobavezna Rezolucija o Srebrenici koja će samo otkriti mržnju i potvrditi maligne namjere i planove razaranja Republike Srpske, uništenja Srpskog naroda u BiH i slabljenja Srbije. I ništa više od toga.

Tužbe i priče o ratnoj odšteti su besmisleno tamburanje po psihologiji bošnjaka nesvjesnih svih istorijskih i političkih poraza i prilika. Ta se odurna priča o „zlim komšijama“ i zapadnoj samilosti, vrti već dugo, dugo, dugo i njoj ova, sama i ne baš obavezujuća rezolucija, neće pomaći nimalo. Ona nije izvor prava i ne znači ništa više od sada, vidljivog smrada osmanskog i nacističkog duha, koji u specifičnoj simozi predstavljaju jedini izraz nacionalnog duha i nacionalne svijesti bošnjačke nacije. Rezolucija potvrđuje veliku mržnju i potpuni besmisao zajedničkog života Srba i Bošnjaka, u bilo kojoj formi političkog i ustavnog uređenja, ipak ostaje pitanje: Zašto baš sada? Svakako i još jedno, pravo pitanje, jeste: šta se dešava i kako funkcioniše taj politički sistem u kome Bošnjaci, tri pune decenije žive u smradu antisrpske svijesti, izgrađene na temeljima osmansko-nacističke ideologije i specifičnog političkog sistema islamskog fašizma, pa su se i navikli te povjerovali da ne može drugačije i da je to prirodno. Svi politički glasovi koji bi to osporavali su zamukli.

Osim jednog: glasa ustrijeljenog Amira Pašića „Faće“.

Pašić, je posljednji gradski mangup u Sarajevu sa integritetom i karakterom, koji sa dvadeset godina učestvuje u ratu devedesetih i druži se sa bošnjačkim komandantima, toga vremena: Mušanom Topalovićem Cacom, Taibom Torlakovićem i sa oba „Ćele“ – i Ramzom Delalićem i Ismetom Bajramovićem. Pašić je bio junak u ratu, mlad i svojeglav, ranjavan nekoliko puta i povređivan, iznova.

Najviše zbog nepravde u post-dejtonskoj Bosni i Hercegovini.

U vremenu mira ili primirja - sistem Alije Izetbegovića je oblikovao svijest i stremljenja „novog“ seljačkog Sarajeva – koje je bilo nešto između osmanske kasabe i kasarne u kojoj su se smjestile svi: nasilnici, kriminalci i islamističke bitange povezane sa Al kaidom i Isilom. Upravo oni su utjerivali strah, sa jedne i sa druge strane granice tog Sarajeva; disciplinovali unutrašnju političku scenu a narodu stavljali do znanja da mogu biti i ubijani, i zastrašivani – da njihova auta i njihove kuće mogu biti zapaljeni te da na njihove najdraže, mogu u rojhevima letiti „pan-islamske bombe“, neophodne za očuvanje reda i mira. I naravno: carstva nepravde i tišine.

Onako kako je to, u skaj prepisci, napisao bivš specijalac, muslimanskog Federalnog MUP-a DŽenis Kadrić.

Ali, Amir Pašić Faćo se nije prilagodio i nije. šutio.

RUŠEVINE SARAJEVA NAKON ALIJE

U pauzama sukoba na ulici, i napada na njega, Faćo je držao tzv. „Presice“ na Tik Toku i na Youtube.

Prvi je progovorio o narko mafiji i okupaciji Sarajeva koju su izvršili Muhamed Ali Gaši i Naser Keljmendi.

Javno je ukazivao na ulogu moćnog,vlasnika medijske imperije Avaz, Fahrudina Radončića ili SmRadončića kako ga zovu sarajlije te ulogu „lažnog heroja i izdajnika Srebrenice“ Nasera Orića u trgovini drogom.

Kada je ovu divlju šiptarsko-sandžačku heroinsku mrežu zamjenio Konzorcijum kokainske korporacije „Tito i Dino“, sa Edinom Gačaninom na čelu i uz pomoć kupljenih ljudi u Ministarstvu unutrašnjih poslova Federacije BiH, u vrhu, od ministra Aljoše Čampare, preko direktora Vahidina Munjića i šefa spacijalne jedinice do ministra MUP-a Rame Isaka i mnogih pripadnika specijalne jedinice – Amir Pašić je otvoreno, argumentovano i „sočno“ govorio o tome.

On je otkrio upletenost aktuelnog ministra inostranih poslova BiH Elmedina Konakovića u ovoj mreži i prvi, ukazao na činjenicu da će kokainski super kartel formirati svoju političku stranku sa Konakovićem na čelu i da će okupiti sve korumpirane političare i sa njima krenuti u „uništenje svih drugih stranaka“ i zavesti strah i nesigurnost na području cjele BiH. Kapitalno, političko osvajanje najbogatijeg kantona kod muslimana, i glavnog grada Sarajeva, nije bio kraj nego početak ekspanzije. Nastavilo se to u sektoru bezbjednosti. Uloga Elmedina Konakovića, njegovog kuma Gordana Memije i rukovodstva, kokainske stranke NiP (Narod i Pravda) te grupe političara nove vlasti tzv. „Trojke“, iz dana u dan rasvjetljavana je na „Presicama“, A. Pašića.

U međuvremenu, reagovao je Europol – ukljičili se FBI i DEA, pa je došlo do velikih hapšenja u vrhu policije, političke vlasti i Konakovićevog „jaranskog“ okruženje tačnije „perača novca“ od prodaje kokaina koje je predvodio kum Elmedina Konakovića, Gordan Memija. Istovremeno, izvor u OBA -Obavještajno Bezbjednosnoj Agenciji BiH, je obavijestio Amira Pašića da je OBA presrela razgovore koji potvrđuju da je plaćeno njegovo ubistvo i da treba da su čuva. To je, u „Fildžanistanu“, postalo javno i svi su sa strahom očekivali napad osim Fedaralne i Kantonalne policije, koji su u svemu tome imali nejasnu ulogu. Ili previše jasnu, onu saradničku.

Glasovita „Ferhadija“, najvažnija sarajevska ulica i šetalište, bila je kao i uvijek puna prolaznika, turista i sarajlija u šetnji kada su odjeknuli pucnji iz pištolja i kada su „Sule“ i „Mujke“ napali Amira Pašića. Ono što je odmah upalo u oči, Pašić iako ranjen u glavu, ruku i nogu, nije djelovao uplašen nego je na video snimku, došetao do nosila hitne pomoći, glasno psujući Konakoviću djecu, pokazujući da odlično zna, ko na ulici radi za koga i optužujući time Konakovića d on lično, stoji iza pokušaja ubistva. Zajedno sa cjelom mređom kokainske i političke mafije u Sarajevu.

To što je Amr Pašić radio zadnjih godina, za sve analitičare društvene stvarnosti u BiH, odavno je obrisalo smisao floskule „lice poznato policiji“ ili one „gradski mangup“. Pašić je postao javni simbol otpora odglumljenom islamizmu i politički motivisanom šovinizmu, tog stanja duha i načina na koji diše i živi današnje Sarajevo. NJegovi stavovi o Aliji Izetbegoviću, Bakiru i SDA u cjelini- nadahnute rasprave o uništenju države i društva – o Konakoviću, Čampari, Memiji i Forti te o Srebrenici i Naseru Oriću. Način na koji je Pašić govorio o „zajedničkom živitu“ i na koji je pozivao sve građane BiH, posljednji su takav pokušaj da muslimani u Sarajevu i BiH nešto promijene kod sebe kako bi svi mogli ići dalje i činiti bolje. Kao takvog su ga pokušali, po ko zna koji put ubiti pa je MUP kantona Sarajevo, hapseći počinioce optužio ih obojicu za krivično djelo „ubistvo u pokušaju“.

Pašić je pogođen sa šest metaka, od deset ispaljenih u njegova leđa, i sa teškim povredama smješten je na Univerzitetski klinički centar Sarajevo. U ustanovu koju vodi kadar Konakovićeve kokainsko dilerske partije „Narod i Pravda“,

Nema sumnje da će se sve ovo nastaviti.

I da će Faćo kao mitski, čaršijski junak među kukavicama i zlotvorima, tražiti, mrvu Božije pravde na prljavom sarajevskom asfaltu punom kokainskih džepova te da će sistem, koji je uspostavljen u Sarajevu sa znanjem zapadnih moćnika, učiniti sve da ga ubije i time pošalje poruku o vlastitoj moći i spremnosti na sve.

Kao što će Pašić, dok je živ, nastaviti sa raskrinkavanjem mafijaške strukture koja je osvojila njegov grad. Iako u svemu tome on ima veliku podršku građana u suštini Pašić će ostati prilično usamljen i nezaštićen u ovoj borbi Davida i Golijata.

VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ: Seksualna revolucija i konačno izumiranje

Izvor: Pravda