DOLAZAK AGRESIVNE ISLAMSKE REPUBLIKE NA BALKAN

Iran je i 45. godina nakon revolucije (1979) ne samo u središtu svjetske politike nego  i ozbiljan kandidat za status jedne od globalnih sila u novom, multipolarnom međunarodnom poretku.Istovremeno  upravo je Iran bio glavna prepreka globalnim ambicijama liberalne demokratije nakon 1989, razvivši specifičan ideološki i politički sistem koji se temelji na ideji teokratsko-republikanskog dualizma.

Istina, Zapadu je nakon kraja Hladnog rata odgovaralo postojanje Irana kao Neprijateljskog sistema - Drugog i Drugačijeg. Ali Iran nije prihvatio takvu ograničenu ulogu nego je postao ključni igrač konzervativnih ideologija i tradicionalizma. Istovremeno, putem vlade Alije Izetbegovića ušao je na velika vrata u Bosnu i Hercegovinu a malo kasnije i u Hrvatsku. Relativni američki neuspjesi u ratovima na Bliskom i Srednjem Istoku kao i strateški porazi u Ukrajini, otvorili su Iranu mogućnosti šireg povezivanja s Rusijom, Kinom, Venezuelom, pa čak i zemljama “Stare Evrope” (NJemačkom i Francuskom).

Budući da su relativno uspješne zemlje u susjedstvu – Kina i četiri azijska tigra – također utemeljene na dualističkim načelima Iran se nije morao liberalizovati onako kako se krajem Hladnog rata liberalizovala Istočna Evropa. Pri tome, nuklearne ambicije Irana i volja Sjedinjenih Američkih Država da to ne dozvoli i da upotrebi sva sredstva da to spriječi, predstavljaju novi okvir sukoba u kome, stalno,  Izraelska vlada Benjamina Netanjahua čini korake koji bi doveli do rata između Sjedinjenih Američkih država i Irana. Iako se u javnostri vješto stvara utisak da je Izrael spreman za taj rat i da se ne plaši rata sa Iranom, ipak, Izrael je, prvo u ratru sa Hezbolahom 2006.godine a i zadnjih deset mjeseci rata vsa Hamasom, pokazao da on nema ni organizovanu ni snažnu kopnenu vojsku i da uprkos moćnoj tehnici, obavještajnoj, logističkoj i finansijskoj podrđci Zapadnih država (SAD iu Velike Britanije, prije svega), prednost Irana, sa proksi snagama u Libanu, Siriji i Iraku je apsolutna na planu vođenja kopnenih operacija. Zato Izrael gura SAD u rat sa Iranom. Izraelsko ubjanje iranskih nuklearnih fizičara, generala i saveznika (Fuada Šukra i Ismaila Hanije) kao i američko ubistvo Kasema Sulejmanija i sumnjiva smrt Iranskog predsjednika samo su povod, istina, opravdan povod za vojne odgovore na  Izraelske akcije, razlozi za sukob su mnogo dublji a Američki interesi, u regionu i u cjelom Arapskom svijetu porasli i glavni uzrok svih konflikata , nemira i rušenja sekularnih režima oružijem i uz pomoć NATO-a.

Da li je Iran sposoban odgovoriti na vojne udare i likvidacije visokih vojnih funkcionera, već odavno nije dilema – kako će Iran odgovoriti i šta namjerava a šta je u mogućnosti učiniti kod novog razvoja situacije u Gazi, Libanu, Siriji i Iraku – te svakako, za nas vrlo važno pitanje: gd‌je je u tom sukobu mjesto Bosne i Hercegovine a gd‌je Jugoistočne Evrope, te kolika je snaga i koji su izvori iranske snage na balkanskim prostorima. Da bi se ocjenila objektivna Iranska moć u vlastitom i u našem regionu neophodne su dublje i ozbiljnije analize od postojećih.

DESTUKTIVNA, VJERSKA SILA U REGIONU:

Islamska Republika Iran obilježila je 45. godina od  revolucije, koja je u februaru 1979. izvedena pod vodstvom ajatolaha Ruholah Homeinija. U tih, gotovo pola vijeka  Iran nije prestajao biti u središtu pažnje međunarodne politike. Već u novembru 1979. godine iranski su revolucionarni studenti zaposjeli američku ambasadu u Teheranu, koju su držali pod kontrolom puna 444 dana, sve do januara 1981. (Houghton, 2001. i Wells, 1985). Zaposjedanje ambasade i neuspjeh akcije za oslobađanje talaca (24. aprila 1980) značajno su uticali na ishod američkih predsjedničkih izbora u novembru 1980. Tim je izborima započelo osmogodišnje predsjedničko razdoblje Ronalda Reagana, koje je – zajedno s istovremenom vladom  Margaret Thatcher u Velikoj Britaniji – označilo početak kraja Hladnog rata.

Iranska je revolucija, označila početak uspona političkog islama (political islam), koji je kasnije – a naročito u kasnim devedesetim godinama i u septembru 2001. – postao ozbiljnom prijetnjom liberalnoj demokratiji, ne samo u SAD-u, nego i šire u zapadnom svijetu (O’Ballance, 1997). Politički je islam i prije iranske revolucije imao pojedinačnih uspjeha, ali je tek nakon nje postao ozbiljnija regionalna - a potencijalno i globalna – snaga. Nakon iranske revolucije slijedila je kriza u Afganistanu te sovjetska intervencija u toj zemlji – 1979. godine. Ta je intervencija, kako pokazuju sadašnje analize (Feifer, 2009), značajno oslabila vojnu snagu i međunarodni politički kredibilitet SSSR-a te doprinijela njegovom slomu.

Slijedeći politiku “izvoza revolucije“, Iran je aktivno pomagao i nastanak radikalnih organizacija koje su se često služile nasiljem – kao što su Hamas i Hezbolah.  Iranska je revolucija tako najavila moguć početak vala sličnih islamskih revolucija, a svakako je postavila branu eventualnom prodoru liberalne demokratije u muslimanske zemlje. Time je fundamentalno odredila i karakter sukoba (političkog, a ponekad i vojnog) između liberalne demokratije, koja je nakon 1989. pokušala globalnu ekspanziju, i tradicionalističko- teokratskih snaga, koje se odupiru toj ekspanziji te pokušavaju zadržati hegemoniju u nacionalnim ili regionalnim okvirima . Ne radi se dakle o “sukobu civilizacija” (Huntington, 1998) ni samo o sukobu oko energije, raspod‌jele moći i nacionalnih interesa (kako bi mogli interpretirati realisti u okviru teorija međunarodnih odnosa), nego o centralnoj epizodi u širem političko-ideološkom sukobu između univerzalističke ambicije liberalne demokratije (i njenih institucija) s lokalnim, ali značajnim, otporom koji joj pružaju tradicionalističke snage. U tom je smislu možda moguće postaviti i pitanje: nije li iranska revolucija iz 1989. za muslimanski dio svijeta, ono što je 1789. bila za zapadnu civilizaciju, a 1917. za zemlje koje su kasnije postale socijalističkima? Ima li iranska revolucija potencijal da organizira, potakne i usmjeri ambicije političkog islama u savremenom svijetu?

U prvom redu, iransku politiku značajno određuje odnos sa Sjedinjenim Državamai američki odnos prema Iranu. Ti su odnosi već 45. godina vrlo zategnuti, ali postoje. Iran je i danas sigurno najveći izazov američkoj vanjskoj politici u islamskom svijetu.

Drugo, pri analizi iranske politike treba voditi računa o tome da je Iran razvio alternativni politički sistem koji se temelji na ideji dualizma i kombinaciji republikanskog i teokratskog političkog modela, unutar kojega se toleriše ali i primjenjuje ograničena demokratska praksa. Demokratija nije sasvim isključena iz tog sistema, ali je podređena teokratskom elementu tog dualizma. U tom smislu Iran se i u institucionalno-ideološkom smislu uspostavio kao alternativa liberalnoj demokratiji.

Treće, Iran se pojavljuje kao Islamski obrazac umjerene sile koja ima određeni uticaj na druge muslimanske zemlje, pa u njima može igrati i stabilizirajuću i destabilizirajuću ulogu. To se u prvom redu odnosi na Irak, čija je šitska populacija prilično brojna i sa kojom Iran postupa odmjerene i korak po korak – znajući da postoje obaveze koje ova zajednica i institucije vlasti moraju osjećati prema ulozi i Američkim interesima. Odnosi se, također, i na uticaj koji Iran i dalje ima u odnosu na Hamas i Hezbolah, a time i na stanje na Bliskom/Srednjem istoku te (potencijalno) u gotovo svim muslimanskim zemljama, čak i u onima sa sunitskom većinom, gd‌je je iranski uticaj kontradiktoran. Iz tih je razloga važno kojim će smjerom Iran krenuti.

Četvrto, Iran je vrlo često“tvrda sila” (hard power) i agresivni igrač na geopolitičkoj sceni , naročito zato što ima i kapacitet za razvoj nuklearnog oružja te za vojne akcije regionalnog karaktera, pa prema tome ima velik značaj za stabilnost regije. Eventualni izraelsko-iranski sukob – do kojega bi moglo doći, imao bi velike i negativne posljedice ne samo u regionalnim nego i u globalnim okvirima upravo zato, što takav rat, nije moguće ni voditi ni zamisliti bez direktno uključenih američkih, britanskih pa i NATO snaga.

Peto, Iran ima ambicije postati respektabilna sila u globalnim razmjerima, i to uglavnom uključivanjem u “alternativne mreže” uticaja kao što su Šangajska organizacija za saradnju i grupa BRICS zemalja (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika). On razvija, direktnu, neskrivenu vojnu suradnju s Rusijom i bliske odnose s Venezuelom. Sve ga to čini značajnom zemljom i u globalnim okvirima, naročito u kontekstu, sada već vidljivog razvoja multipolarizma u savremenom svijetu pa je to kontekst u kome treba razumjeti i savremenu iransku politiku. Ona se ne može razumjeti samo iz lokalne, unutar-iranske, perspektive, jer je Iran još uvijek defiunisan kao problem i jedna od glavnih bezbjednosnih prijetnji (regionu i zapadnoj civilizaciji) ali i ključni akter otpora globalnom širenju liberalne demokracije, naročito na području na kojem dominira islam.  Svakako, Iran je bio i ostao, najveća prepreka doktrini i praksi liberalnog intervencionizma, a time i ambiciji da se kraj Hladnog rata a posebno„ nakon brutalne i krvave, zapadne pobjede u arapskom svijetu u zadnje dvije decenije, nakon dva američka rata (protiv terorizma 2001. i rata pod imenom „Arapsko proljeće“ od 2011.), nakon razaranja država, ubistva predsjednika, istrebljenja elita i potpunog uništenja ekonomskog suvereniteta, od strane zapadnih elita iskoristi za apsolutnu i nepovratnu globalnu prevlast i hegemoniju liberalne demokratije. U ideološkom smislu, Iran je dugo imao onu ulogu koju je za vrijeme Hladnog rata imao Sovjetski Savez, te se – naročito nakon 2001. uspostavio kao glavni ideološki kontrapunkt i antipod liberalno-demokratskoj globalnoj ambiciji i nije to prestao biti uprkos evidentnom jačanju ruskog i kineskog uticaja u svijetu.

Istovremeno, Iran je postao dio teorije i prakse o globalnoj i sveprisutnoj opasnosti od islamskog fundamentalizma, te o opštem ratu protiv terorizma, i zauzeo mjesto onog nužnog ZLOG I OPASNOG faktora međunarodnih odnosa nasuprot kojem se redefinisala i sama liberalna demokratija – naročito u okolnostima u kojim je kraj Hladnog rata označio i nestanak vidljivog i poznatog neprijatelja. U tom smislu Iran i Zapad trebali su jedan drugog jer su jedan drugome bili poželjni protivnik jer je jačanje jednog stvaralo opravdanje za postojanje onog drugog.

Paradoksalno je dakle da se istodobno s jačanjem tenzija u odnosima između Zapada i Irana pojavio i visok stepen potrebe obiju strana da se u konstantnom sukobu potvrđuje opravdanost postojanja i d‌jelovanja oba aktera sukoba. U Sjedinjenim Državama je postojanje iranskog nuklearnog programa i iranskih ambicija da bude velesila - ojačalo snagu intervencionističkog neokonzervativizma, a direktna intervencija u Avganistanu, Iraku i Pakistanu (ubistvo Osame bin Ladena),pa u Libiji i Bahreinu, pritisak, koji je doveo do smjene vlasti u Tunisu, Egiptu i Jemenu Jačajući uticaj Američkih saveznika u regionu (Saudijske Arabije, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata) ojačal istovremeno i  konzervativne snage u samom Iranu. 

Iran i Zapad trebali su dakle jedan drugog da bi konsolidirali vlastite političke sisteme i identitete nakon haosa i ratova u arapskom svjetu i zločina i nestabilnosti koje su ti ratovi i njihov ukupan rezultat donijeli na tri kontinenta. Iz današnje perspektive lakše je shvatiti zašto u proteklih četrdeset i pet godina, nije došlo do nekog značajnijeg približavanja Irana i Zapada. Ni jednoj ni drugoj strani naime približavanje nije bilo u interesu, upravo zato što su i jedna i druga strana koristile postojanje onog Drugog za konsolidaciju vlastite društvene (političke, ekonomske i pravne) strukture i . Americi  je, svo ovo vrijeme, trebao Iran kako bi uvjerljivo pokazao da novi svijetski poredak (koji je nametnut i može se napisati bez navodnika)  nije oslobođen prijetnji i opasnosti. Istovremeno, glavnim kreatorima postrevolucionarnog, a Islamskog, iranskog identiteta odgovaralo je postojanje prijetećeg Zapada kako bi učvrstili unutrašnju heterogenost i ojačali ideološku, vojnu i političku koheziju. Ambicije Irana da se uključi u novu raspod‌jelu moći u okvirima koji su širi od regionalnog vidljive su iz njegove višekratno obnavljane molbe za uključivanje u članstvo Šangajske organizacije za suradnju (Shangai Cooperation Organization)11 te iz njegova nuklearnog programa, za koji nije sasvim jasno je li pretežno vojnog ili pretežno energetskog karaktera. Iran bi htio razviti direktniju suradnju sa BRIC zemljama (Brazil, Rusija, Indija i Kina), a već je uspostavio poličke odnose s Rusijom i Venezuelom. Iransko-ruska suradnja uključuje i pomoć u nuklearnim energetskim projektima, a američka politika naročito podozreva zbog eventualnog dubljeg i ne sasvim javnog aspekta te saradnje. Osim političkih i vojno-bezbjednosnih razloga iransko-rusko povezivanje ima i energetsko-ekonomski aspekt, posebno u vezi s eventualnim alternativnim koridorima transporta energije u toj regiji. Sjeverno- južna “osovina” (ukoliko do nje dođe) mogla bi biti važna alternativa zapadno-istočnoj “osovini”, i to u području u kojem i Iran i Rusija i Sjedinjene Države imaju značajne interese.

Iransko-kineski odnosi temelje se na zajedničkim interesima u energetskoj politici. Iran je značajan izvoznik prirodnog plina u Kinu: 14% cjelokupnog kineskog uvoza dolazi upravo iz Irana. Iran je uspostavio i vrlo dobre odnose i s Venezuelom, čiji je predsjednik Hugo Chavez jedan od istaknutijih simbola “alternative” liberalno-demokratskom modelu, i američkoj globalnoj hegemoniji.

Vojno jačanje Irana može se razumjeti samo u funkciji ostvarivanja strategijskog interesa te zemlje da postane globalni akter. Eventualna nuklearna sposobnost Irana mogla bi ugroziti sigurnost Izraela, za koji su mnogi iranski predsjednici govorili da bi ga trebalo zbrisati s lica zemlje. Postane li nuklearna sila, pozicija Irana u islamskom i arapskom svi jetu dodatno bi ojačala, što bi zahtijevalo veće napore od SAD-a da održi već uspostavljeni omjer snaga u regionu i ograničilo uticaj američkih partnera u islamskom svijetu, koji su dugo imali Saudijska Arabija i Turska. Sa svojih 80 milijuna stanovnika, i sa susjedstvom koje uključuje zemlje kao što su Irak, Azerbajdžan, Armenija, Turska, Turkmenistan, Afganistan i Pakistan, već je na prvi pogled jasno da nije svejedno hoće li Iran biti faktor stabilnosti ili nestabilnosti u toj regiji. Čak i bez nuklearnih kapaciteta njegova potencijalna intervencija u bilo koju od kriznih situacija u okruženju (primjerice, u armensko-azerbajdžanske ili armensko-turske napetosti, u afganistanske unutrašnje pod‌jele ili u pakistansku unutrašnju politiku) mogla bi biti od velikog značaja ne samo za te zemlje nego i za globalnu bezbjednost. U smislu korištenja “tvrde moći” od posebnog je značaja iranska uloga u financiranju naoružavanju i političkom podržavanju organizacija kao što su Hamas i Hezbolah (8). Obe organizacije imale su i imaju značajnu ulogu u izraelsko-palestinskom konfliktu te u širim regionalnim pitanjima Srednjeg istoka. Iranski uticaj na te dvije organizacije Sjedinjenim je Državama bio glavni razlog za stavljanje Irana na listu zemalja koje čine “osovinu zla” (axis of evil). U kontekstu “rata protiv terorizma” iransko financiranje i pomaganje organizacija koje SAD smatra terorističkima izlaže Iran opasnosti da bude proglašen legitimnom metom. Čak i bez potencijala da postane nuklearna sila Iran dakle ima značajnu ulogu u pitanjima regionalne i globalne bezbjednosti. Politički Iran je u posljednjih 45 godina bio stalno poprište nadmetanja reformista (najizrazitiji predstavnik je bivši predsjednik Mohamed Hatami), konzervativaca (predstavnici su Vrhovni Vođa Ali Hamenei, a donekle i sadašnji predsjednik Mohamed Ahmedinedžad) i centrista (bivši predsjednik Ali-Akbar Hašemi Rafsandžani Analitičari iranskog društva ističu da je Teheran “islamski danju, a liberalan noću”. Iran živi u nekoj vrsti podvojenosti između javne sfere (koja mora biti vidljivo islamistička) i privatne – u kojoj je ipak dopuštena relativno visoka autonomija. Ta pluralnost, zapravo, čini Iran daleko više zapadnom zemljom nego što bi to radikalni islamisti željeli. Ona se ne može eliminisati, dijelom i zbog toga što je takva iranska politička i društvena prošlost. Takva je bila i iranska revolucija 1979. godine: ona je po karakteru bila pluralistička jer su u njoj sud‌jelovali i komunisti i nacionalisti i teokrati. Međutim, sve analize, u sferi značaja različitosti političkih sistema i globalne ravnoteže, prestale su biti važne, pred  činjenicom, koja najpotpunije obilježava položaj Irana u svjetskoj zajednici i njen odnos prema toj zajednici. To je uloga ove zemlje u sponzorisanju terorizma, u podršci terorističkim organizacijama i pojedincima i njenoj aktivnoj ulozi na svim ratnim žarištima, koja je destabilizirajuća i izrazito negativna. Naročito na prostorima bivše Jugoslavije, u ratnom sukobu, Iran je samo IZVOZIO RADIKALNU ISLAMISTIČKU IDEOLOGIJU, Obavještajce i ubice prvcog reda i ogromne količine oružja koje su sa znanjem Američke vlade, preko Hrvatske stizale na ratište Bosne i Hercegovine.  Kada u multietničkoj Bosni i Hercegovini, za bilo koju zemlju postoji samo jedna strana koju ideološki, propagandno i logistički podržava – koju naoružava za ubijanje drugih vjerskih ili etničkih zajednica – može li uloga Irana ikada biti pozitivna za Bosnu i Hercegovinu i može li ikome trebati takva politika i država?!

Nastaviće se...