Piše: DŽevad Galijašević
Skoro tri decenije nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini, za jedan broj analitičara i posmatrača, svaka povezanost bošnjačkih vlasti s nekom islamskom zemljom i organizacijom - prije, za vrijeme i nakon rata – do danas, i gotovo po automatizmu, potiče sumnju u stvarni cilj te veze i otvara prostor različitim tumačenjima, pa i teorijama zavjere. Najčešće spominjana je navodna sprega Irana, Bošnjaka, Hrvata, Sjedinjenih Država i međunarodnih džihadista, usmjerena protiv Srba. Neke činjenice, dosad neosporene, idu u prilog takvom tumačenju, kaže njemački publicist Jüergen Elsässer.
"Tokom 1991. i 1992. Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici u NATO-u dopustili su predsjedniku Aliji Izetbegoviću da surađuje s fundamentalistima i mudžahedinima. Kada je 1993. godine Bil Klinton postao predsjednik, izvršio je pritisak na hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana i naložio mu da i dalje omogućava održavanje tog čudnog savezništva u Bosni, unatoč činjenici da su mudžahedini tamo napadali i hrvatska, a ne samo srpska sela. U 1994. je administracija predsjednika Clintona zažmirila na tajne isporuke iranskog oružja mudžahedinima u Bosni. Potom 1995. i sama američka administracija je počela dopremati oružje na bosansko ratište kako bi podržala mudžahedine i muslimanske borce. To je rađeno posredstvom tvrtke Military Professional Resources Incorporated (MPRI), koja je potpisala ugovor s Pentagonom. MPRI je avionima do Tuzle prevozio oružje koje je prethodno u Hrvatsku stiglo iz Irana i drugih islamskih zemalja,", tvrdi Elsässer.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) August 15, 2024
Danas dostupne činjenice ipak ukazuju na nešto drugačiji slijed događaja. Izvjesno je, naime, da su savjetnici predsjednika Billa Clintona u najmanje tri navrata odbili prijedlog State Departmenta da se, preko američkih saveznika u islamskome svijetu, tajno dopremi oružje Armiji BiH, te da je Bijela kuća 1994. odbila ponudu tadašnjeg direktora CIA-e R. Jamesa Woolseya, da sama Agencija direktno dostavi oružje u BiH. Kada je krajem aprila 1994., konačno, dopustila uspostavu kanala za dopremu iranskog oružja preko Hrvatske za Armiju Bosne i Hercegovine, Clintonova administracija je to učinila u promijenjenim okolnostima i pritješnjena političkom nuždom. Amerika nije mogla svojom vojskom intervenirati i tako osigurati opstanak Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Ako je jedini način da se to postigne pretpostavljao kršenje međunarodnog embarga na izvoz oružja za BiH, u Vašingtonu se vjerovalo da je onda bolje da ga prekrši Iran nego li Sjednjene Države, kaže Ron Neitzke, u to vrijeme pomoćnik američkog ambasadora u Zagrebu.
"Zaključivši u martu 1994. Vašingtonski sporazum, koji je, barem na papiru, stvorio bošnjačko-hrvatsku Federaciju, administracija je tom kosturu buduće države morala dodati i malo mišića. No, Vašington se još ni tada nije bio voljan značajnije angažirati u Bosni. Administracija je bila spremna učiniti doslovce bilo što samo da bi izbjegala izravno uplitanje. ‘Bilo što’ je uključivalo dopuštenje Irancima, koje inače javno optužujemo za podršku terorizma, da uspostave bliske odnose s hrvatskom vladom i uz njezinu pomoć počnu dopremati oružje u Bosnu. Alternativa je mogla biti samo isporuka američkog oružja. Bez obzira što su čelnici administracije i sam predsjednik Klinton duboko vjerovali kako bi to bilo moralno opravdano, nitko u Vašingtonu nije bio spreman na takav korak. Zato, kada nas je predsjednik Tuđman pitao može li dopustiti Irancima da preko Hrvatske snabdijevaju Bošnjake oružjem, mi nismo rekli ‘ne’. Tako se počeo razvijati za nas neugodan odnos između Hrvatske i Irana koji nije uključivao samo protok oružja za Bosnu, nego i suradnju u drugim oblastima, a na kraju je doveo do pojave, ne samo u Bosni nego i u Hrvatskoj, pripadnika terorističkih skupina koje je podržavao Iran. Takav se razvoj mogao predvidjeti pa i sada služi kao trajno i uznemirujuće podsjećanje na jednu lošu političku odluku," kaže Ron Neitzke.
Iran je predložio Hrvatskoj da kao nadoknadu za prijevoz oružja za Armiju BiH preko njezinoga teritorija zadrži trećinu oružja od svake isporuke. U Zagrebu su se tada pripremali planovi vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom tamošnjih pobunjenih Srba, pa se takva ponuda hrvatskim vlastima učinila istodobno privlačnom i opasnom. [98] Odluku je trebalo potkrijepiti mišljenje administracije iz Vašingtonu, zatraženo posredstvom Petera Galbrighta, američkog ambasadora u Zagrebu. Nakon kratkih konzultacija, čelnici administracije poručili su Galbraightu da Hrvatima kaže kako o tome pitanju "nije dobio nikakve instrukcije," kaže Anthony Lake, tadašnji savjetnik predsjednika Klintona za nacionalnu sigurnost, na čiju je preporuku usvojen ovakav stav.
"Nama nije rečeno da se radi o isporukama oružja iz Irana, nego iz islamskih zemalja. Zapravo, jedan od važnih razloga zbog kojega smo htjeli zaustaviti bosanski rat, bila je namjera da suzimo prostor za prodor i jačanje iranskoga utjecaja u tom dijelu Europe. Međutim, u toj je fazi rata bilo važno omogućiti bošnjačkoj strani da dobije oružje, odnosno ne preporučiti hrvatskoj vladi koja nam se obratila za savjet, da spriječi isporuke toga oružja preko svoga teritorija do Bosne. Bili smo u teškoj dilemi. Da smo kazali Hrvatima - ok, imate zeleno svijetlo da propustite oružje, sudjelovali bismo u kršenju embarga Ujedinjenih naroda na uvoz oružja u BiH. Nismo bili u poziciji da izdamo takvu instrukciju. Da smo rekli Zagrebu - blokirajte prolaz oružja i ne dajete da ono prođe u Bosnu, dodatno bi se produžilo uspostavljanje vojne ravnoteže na terenu, ugrozilo bi se hrvatsko-bošnjačko savezništvo i opstanak Federacije BiH kojom se ta ravnoteža pokušala uspostaviti i održati. Na kraju smo nekako ‘izvrdali’ i, gledano unatrag, nemam razloga da žalim što smo naložili našem ambasadoru u Zagrebu da kaže predsjedniku Tuđmanu kako na njegov upit nije dobio nikakve instrukcije iz Vašingtona. Bilo kakva druga odluka u tom trenutku bila bi još štetnija", kaže Lake. U takvim okolnostima su počele iranske isporuke oružja preko Hrvatske za Armiju BiH. CIA procjenjuje da je od maja 1994. do januara 1996. tim kanalom u Bosnu i Hercegovinu dopremljeno oko 14.000 tona oružja, vrijednog između 100 i 200 miliona dolara. Službenik Agencije koji je imao pristup "operativnim izvještajima" o sadržaju pošiljki, tvrdi da su one dolazile skoro svake sedmice i da su uglavnom sadržavale pješačko naoružanje i municiju, te veliki broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. U pratnji tajnih iranskih pošiljki oružja za Armiju Bosne i Hercegovine stizali su pripadnici Qods formacije Iranske revolucionarne garde, koji su imali iskustvo u naoružavanju i uvježbavanju militantnih bliskoistočnih skupina, poput šiitskog Hezbollaha u Libanonu. Uz njih, prvo u Hrvatsku, a potom i u Bosnu, stigli su i pripadnici militantnih bliskoistočnih skupina. I dok su jedni odlazili s transportima oružja u BiH, drugi su počeli svakodnevno promatrati američku ambasadu u Zagrebu, slijediti kretanje njezina osoblja i članova njihovih obitelji. Amerikanci, koji su "zažmirili" pred iranskim transferom oružja preko Hrvatske za Bosnu, postali su, skoro preko noći, metom ekstremista koji su doputovali s ovim oružjem, kaže Neitzke.
"Bio sam tada zamjenik šefa naše misije u Zagrebu i, kada ambasador Galbraight nije bio u Hrvatskoj, obavljao sam dužnost ambasadora. Potpuno sam bio svjestan rastuće terorističke prijetnje kojoj je bila izložena američka zajednica u Hrvatskoj. Poduzeli smo sve korake koje smo mogli kako bismo zaštitili osoblje ambasade i članove naših obitelji, a osjećali smo se sve više izloženima. Problem je bio u sljedećem. Da smo se obratili za pomoć hrvatskoj vladi i zatražili prekid odnosa s Iranom, ona bi morala zatvoriti iranski kanal za dopremu oružja u BiH. Tada bismo se našli u situaciji da sami šaljemo oružje u Bosnu i tako prekršimo embargo, što još uvijek nismo bili spremni učiniti. Dakle, povećana opasnost kojoj su bili izloženi američki diplomate i njihove obitelji u Zagrebu bila je na neki način cijena koju smo morali platiti zbog toga što nismo tražili od Hrvata da prekinu isporuke iranskoga oružja za Bosnu. Iako je sigurnosna situacija postajala sve napetija, od vlasti u Zagrebu nikada nismo zatražili da poduzmu takvo što," ističe Neitzke.
Prema više izvora, tek otvorenim kanalom za dopremu oružja preko Hrvatske, za samo nekoliko sedmica u BiH je stiglo oko 400 pripadnika iranske Revolucionarne garde (pasdarani), te pripadnika iranske obavještajne službe VEVAK (Vezarat-e Ettela'at va Amniat-e Keshvar - Ministarstvo za obavještajnu djelatnost i nacionalnu sigurnost). Dvije sedmice nakon što su Washington i Zagreb dali dopuštenje za početak isporuka, UNPROFOR je izvijestio o pojavi jedinice Iranske revolucionarne garde koja samostalno djeluje u Bosni. Nekoliko dana ranije, Iran je za svog prvog ambasadora u BiH imenovao Mohammeda Taheriana, koji je ranije bio na službi u Afganistanu u vrijeme kada su vlasti u Teheranu tajno dopremale oružje tamošnjim pobunjenicima.
Iako se u više izvora iranski utjecaj u BiH u to vrijeme dovodi u vezu i izjednačava s onim koji su ga imali strani mudžahedini i misionari, on se ipak znatno razlikuje. Iranci su, najčešće kao vojni i obavještajni instruktori, pružali takozvani know-how i bili integrirani u obrambene i sigurnosne strukture vlade u Sarajevu. Pripadnici Revolucionarne garde djelovali su uglavnom kao vojni savjetnici, dok su djelatnici VEVAK-a pomagali obuku pripadnika većinski bošnjačke tajne službe – Agencije za informacije i dokumentaciju (AID), za koju zapadne obavještajne službe tvrde da je bila odgovorna isključivo Aliji Izetbegoviću i njegovoj Stranci demokratske akcije. U toj funkciji je, čini se, bio i Centar MUP-a BiH na Pogorelici, kod Fojnice, u kojem su iranski instruktori provodili program obuke policijskih snaga za antiterorističku borbu. Kada su pripadnici međunarodnih snaga (Implementation force - IFOR), u februaru 1996., izveli desant na taj centar, IFOR i mediji tvrdili su kako se radi o logoru za obuku islamskih terorista, kaže Esad Hećimović.
"U toku rata i prvim godinama nakon rata, najviše se govorilo o mogućoj iranskoj povezanosti s terorizmom. Međutim, ono što bitno razlikuje iransko djelovanje unutar BiH i djelovanje ranije spomenutih mudžahedinskih grupa je to kako su jedni i drugi surađivali s Vladom BiH, odnosno s vojnim strukturama. Kamp u Pogorelici je upravo primjer toga. Vlada BiH je u tom trenutku tvrdila da je to njen kamp u kome su ti stranci - iranski stručnjaci - bili prisutni kao instruktori. U drugim slučajevima, radi se isključivo o kampovima islamskih vojnih dobrovoljaca i misionara, u kojima su Bosanci, odnosno Bošnjaci, jedino bili prisutni kao polaznici različitih religijskih ili vojnih kurseva. U vrijeme kad se to dešavalo, vojni komandanti u tim područjima uopšte nisu znali za te mudžahedinske kampove i nisu ni na koji način učestvovali u njima", zapisao je novinar Esad Hećimović.
Nema sumnje da je Iran imao i još uvijek ima vrlo konkretne interese u Bosni i Hercegovini. Kada je 1978. izveo revoluciju i uspostavio Islamsku Republiku, njezin osnivač, ajatolah Homeini, objavio je kako Iran "neće stati sve dok cijelim svijetom ne bude odjekivalo: ‘Nema boga do Alaha, a Muhamed je njegov Poslanik.’"
Poput Saudijske Arabije i Iran sebe smatra liderom islamskoga svijeta i širenje islama smatra svojom ustavnom obavezom. [103] Međutim, dvije zemlje, kao i dva načina prakticiranja iste vjere, duboko su suprotstavljeni. Neki Al-Kai’di bliski krugovi unutar sigurnosnih službi Saudijske Arabije do danas vjeruju da je upravo iranska obavještajna služba organizirala ubojstvo Abdullaha Azzama, čelnika mudžahedinskog pokreta u Afganistanu i osnivača Al-Kai’de. Zato, kada se radi i o bosanskohercegovačkome ratu, smještanje Irana, Saudijske Arabije, Al-Kaide, bosanskih mudžehedina, Armije BiH i Amerike u isti koš, posljedica je neznanja i stereotipa koji vladaju na Zapadu, kaže Evan F. Kohlmann, autor knjige Al-Kai’din džihad u Evropi: Afganistansko-bosanska mreža.
"Iz perspektive nekoga sa Zapada, činjenica da je netko šija ili sunija, ne znači mnogo, za njega su svi muslimani isti. No, takav je pristup potpuno kriv. Radikalne šije i radikalne sunije, naprosto se ne podnose! Mi smo godinama opsjednuto vjerovali da su Iran i Al-Kai’da saveznici. Međutim, to nikada nije bio slučaj. Jedno kratko vrijeme, tokom 1992. i 1993. oni su, na neki način, koristili iste izvore. No, upravo 1993. među mudžahedinima u Bosni se počelo širiti vrlo jako antišiitsko raspoloženje. To je išlo do te mjere da bi pojedinci koji bi slučajno iskazali bilo kakvu simpatiju prema ajatolahu Homeiniju ili nekome drugom iranskome čelniku, bili odmah izbačeni iz jedinice. Prema Al-Kai’dinim dokumentima iz Bosne, u najmanje jednom slučaju je čovjek ubijen hicem u glavu zbog sumnje da je špijunirao za Iran. O dubini toga raskola i mržnji između radikalnih šija i sunija svjedočimo u posljednje vrijeme u Iraku. Filozofiju i taktiku kakve sljedbenici Abu Musaba al-Zarqawija, i nakon njegove smrti, provode protiv iračkih šija, prvi put su osmislili i primijenili vehabije i selefisti tokom rata u BiH. Jedino što tamo nije bilo toliko šija", kaže Kohlmann.
Iranski uticaj u BiH na različite se načine nastavio i neposredno nakon rata i doveo do otvorenoga špijunskog rata sa Sjedinjenim Državama, osobito tokom 1996. [104] Dvije su se zemlje u to vrijeme borile za prevlast u utjecaju na bošnjačku stranu i na različite su načine nastojale pridobiti naklonost bošnjačkih čelnika. CIA tako tvrdi da su Iranci predali Aliji Izetbegoviću najmanje 500.000 dolara (dvije torbe sa po 250.000 dolara u svakoj), za pomoć njegovoj i kampanji Stranke demokratske akcije pred izbore održane 14. septembra 1996. U izvještaju CIA-e tvrdi se da je Iran pridobio Izetbegovića i "doslovce ga stavio na svoj platni spisak." Administracija u Vašington stavila je do znanja Izetbegoviću kako iransku donaciju smatra "neprihvatljivom," ali je kasnije ipak odobrila nastavak ranije suspendiranoga, 100 miliona dolara vrijednog programa pomoći Vojsci Federacije BiH koji je, uz ostalo, imao za cilj suzbiti daljnji iranski utjecaj na vojne strukture Federacije BiH.
Program "Opremi i obuči", koji je po ugovoru s američkom vladom provodila tvrtka Military Professional Resources Incorporated (MPRI), prekinut je krajem 1996., nakon što je administracija iz Vašington tražila od vlasti u Sarajevu da otkažu gostoprimstvo iranskim vojnim i obavještajnim instruktorima i savjetnicima, te da smijene bošnjačke dužnosnike koji su smatrani ‘iranskim ljudima’
Brod s tenkovima, helikopterima, teškim i pješačkim naoružanjem i opremom danima je, usidren ispred luke u Pločama (Hrvatska), čekao na istovar koji je bio uvjetovan ispunjenjem američkog zahtjeva o smjeni zamjenika ministra obrane u Vladi Federacije BiH Hasana Čengića, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH. No, i nakon Čengićeve smjene, američki obavještajci su tvrdili da je najmanje jedan član Vlade Federacije BiH agent iranske obavještajne službe VEVAK.
Za razliku od Irana, čiji su kontakti i pomoć bili više usmjeravani službenim kanalima i namijenjeni ministarstvima obrane i unutarnjih poslova u Sarajevu, utjecaj što ga je u Bosni i Hercegovini u posljednjih petaestak godina, na razne načine, ostvarila Saudijska Arabija, znatno je primjetniji i po svemu sudeći – dugotrajniji. Clintonov savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake odbio je ove prijedloge jer je strahovao od mogućih pravnih posljedica takvih tajnih operacija ukoliko se za njih dozna, kao i od reakcije američkih saveznika čiji su vojnici bili raspoređeni u mirovnoj Misiji UN u BiH, prije svih Velike Britanije i Francuske, koje su se protivile bilo kakvoj dopremi oružja u BiH.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, šef obavještajne zajednice (i njegov sin) Miroslav Tuđman, te ministar vanjskih poslova Mate Granić bili su protiv otvaranja iranskog kanala za dopremu oružja Armiji BiH, uglavnom zbog nepovjerenja prema Bošnjacima, odnosno, muslimanima, čije vojno jačanje vlasti u Zagrebu tada nisu smatrale poželjnim. S druge strane, ministar obrane Gojko Šušak smatrao je kako treba omogućiti priliv iranskog oružja jer se želio domoći iranskih raketa zemlja-zemlja, srednjega dometa, koje bi omogućile Hrvatskoj da napadne ciljeve u Srbiji, u slučaju da Beograd pokuša vojno odgovoriti na predstojeće akcije hrvatske vojske u Slavoniji i Krajini. Šuškov stav je na kraju prevladao i isporuke iranskog oružja za BiH počele su već u maju 1994. Kada Šušak, konačno, 1995. s Irancima dogovara isporuku željenih raketa Hrvatskoj, morao ih je otkazati, na izričit zahtjev Sjedinjenih Država. Kada je ambasador Galbright u Zagrebu rekao predsjedniku Tuđmanu kako iz Vašingtona "nije dobio nikakve instrukcije" o mogućem hrvatskom odgovoru na iransku ponudu, Tuđman je ostao zbunjen i nije razumio što to znači. "Obratite pažnju na ono što vam nisam rekao," kazao mu je tada Galbright, jasno sugerirajući kako Vašington nema ništa protiv isporuka oružja za BiH.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) August 15, 2024
Odluka administracije predsjednika Clintona da dopusti prolazak iranskih isporuka oružja za BiH, postala je jedna od glavnih tema u kampanji Republikanske stranke pred predsjedničke izbore 1996, a cijeli je slučaj detaljno istražilo senatsko povjerenstvo. Republikanci su tvrdili da je administracija nepromišljeno dopustila širenje i jačanje iranskoga utjecaja u BiH. Bill Clinton je ipak pobijedio na izborima, a jedina žrtva ovoga slučaja bio je njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony lake, koga Senat, zbog afere s iranskim oružjem za BiH, nije želio potvrditi kao predsjednikovog kandidata za novog direktora CIA-e. Američka politika sa Iranom je od tad nastavila sistemom vruće-hladno, tačnije sa dugim i intenzivnim sukobima između kojih su povremeno postizani i neki formalni i neformalni dogovori, vezani za ukupne regionalne odnose kao i na civilni program obogaćivanja uranijuma i mehanizme nadzora u vezi sa tim programom, koji je na kraju zaključen i potpisan za vrijeme administracije Baraka Obame.
Nastaviće se…
Izvor: Pravda
