Po mnogim važnim pitanjima srpska javnost pokazuje elemente kukavičluka, inferiornosti i malograđanštine. Tako je bilo i u slučaju V. Ražnatovića, koji je meta hajke iako ogromna većina građana Srbije deli njegov stav po pitanju oblačenja suknjice muškoj deci bez roditeljskog pristanka.
Ovih dana je jedan događaj iz vrtića „Plavi čuperak“ u Titelu uzburkao našu javnost. Tamo je majka dvogodišnjeg dečaka Isaije došla da u uobičajeno vreme pokupi svoga sina, i zatekla ga obučenog u kostim bubamare, koji je sadržao crvenu suknjicu.
Majka Bogdana je ujedno i supruga Veljka Ražnatovića (dakle, oca malog Isaije), koji je, kao što je poznato, sin pokojnog Željka Ražnatovića Arkana i folk dive Cece Ražnatović. Veljko je odmah putem društvenih mreža izrazio sopstveno nezadovoljstvo zato što mu je u vrtiću sin obučen u žensku suknjicu. Tako ovaj slučaj po samoj logici stvari dobija znatno širi kontekst od lokalnog, i postaje društvena tema.
Objašnjenje koje je u ime vrtića ponudila direktorka glasi kako su deca sama birala kostime za maskenbal, koji su im bili slobodno ponuđeni na gomili. Dakle, kako je ova praksa u igri kostimiranja uobičajena u sličnim ustanovama, a sve u skladu sa nekim opštim preporukama nadležnih obrazovnih institucija. Neke vaspitačice i pedagozi su u srpskoj javnosti podržale ovaj postupak njihovih koleginica iz Titela, a druge su iznele određene primedbe na „titelski slučaj“ podržavajući reakciju Veljka Ražnatovića.
Naime, pozivajući se na sopstveno iskustvo baš na ovakvom radnom mestu, objasnile su kako su se u njihovoj praksi prethodno obaveštavali roditelji o organizaciji maskenbala u vrtiću. Onda bi svako od roditelja doneo kostim od kuće za njegovo dete po sopstvenoj želji, ili bi pred vaspitačicom izabrao neki od ponuđenih sa gomile. Bilo je i roditelja, i to ne u malom procentu – kažu ove vaspitačice i pedagozi – koji nisu želeli da im se deca oblače u bilo koje kostime: njihova želja je takođe poštovana.
Bilo bi neophodno naglasiti kako dvogodišnja deca u svom uzrastu još uvek nisu u stanju da svesno formulišu stav po pitanju sopstvenog pola, samim tim i odgovarajuće odeće. Sve u svemu, čini se na prvi pogled da je događaj iz titelskog vrtića dobio veći značaj od objektivnog, kao i da se podigla nesrazmerno velika prašina u javnosti.
Širi pogled
Međutim, ako se ovaj događaj posmatra kao jedan koncentrični prsten šire priče, onda on dobija znatno dublji odjek: reč je o kapi u moru javnog gneva. Takođe, logičan je zaključak kako bi objava na društvenoj mreži nekog anonimnog i razočaranog roditelja iz bilo koje ravničarske ili bregovite varoši u Srbiji – ubrzo po objavljivanju nestala iz javnog fokusa.
Ali, kada takve reči izusti sin kontroverznih roditelja, čiju egzistenciju „urbana“ i „savremena“ javnost vezuje za poražene režime – onda se momentalno pale antene u ušima svih „misionara progresa i normalnosti“ po Srbiji. Još kada su uzme u obzir činjenica da je Veljko Ražnatović po profesiji bokser i poljoprivrednik – dakle dolazi iz muškog pogleda na svet i drevnog esnafa neodvojivog od pobožnosti – onda se te antene preusmeravaju iz pasivnog čulnog stanja na otrovno verbalno polje. Šta priča ovaj „seljak i farmer iz Titela“, ovaj „sin Slobinog komandanta“, ovaj „siledžija po profesiji“ – samo su neki od pežorativnih komentara progresivne Srbije u javnosti.
Šta je to moralno sporno izrekao Veljko Ražnatović? Rekao je kako je ženska suknjica za njegovog sina neprihvatljiva u tom uzrastu, jer postoji opasnost da bi se ovim naizgled nevinim izborom njemu podmetali neprirodni polni osećaji. Jednostavno, dečake u svim uzrastima treba oblačiti u muške kostime, a devojčice u ženske. Ili neka ovo pravilo važi bar za njegovu decu – dokle se on kao roditelj pita.
Veljko kaže kako je mogao da živi bilo gde po svetu, ali da je zbog ovakve bespolne i hermafroditske ideologije pobegao iz takvog sveta (i iz Beograda), preselivši se u malo i zdravo mesto, odakle je njegova supruga, u nameri da zaštiti decu od galopirajuće dekadencije. Hteo bi da se njegova porodica konstituiše u biblijskom vrednosnom smislu kao zajednica oca-muškarca, majke-žene i dece – dečaka i devojčica.
Nadao se da će preseljenjem u ovu znatno manju i pasivniju sredinu, uspeti da izbegne agresivnu propagandu i nehrišćansku praksu vrlog novog LGBT sveta. Čitav slučaj je nekako prepumpan i pridat mu je veći eho u javnosti u odnosu na samu srž nesporazuma: nošenje suknjice sa motivima bubamare na dečijem maskenbalu. Veljkove reči bi u njegovoj situaciji izgovorilo preko 90 odsto roditelja u Srbiji, ali ne bi bile lansirale tako visoko u našoj psihološkoj orbiti.
Veljko je samo podvukao roditeljsku zabrinutost na temu da li obrazovne institucije u Srbiji vaspitavaju našu decu na suprotnim vrednostima od onih koje pokušavamo da im usadimo u kući. On je mislio samo na polne odrednice, one iste koje poznaje Ustav Republike Srbije, kada jasno definiše dva pola: muški i ženski. Dakle, ne postoje seksualni rodovi već postoje seksualni polovi, i nema ih više od dva.
Šta ako se još od vrtića našoj deci na lukav i zaobilazan način podmeću drugačije i netradicionalne vrednosti: „roditelj jedan“ i „roditelj dva“ umesto oca i majke, mnoštvo rodova umesto dva biološka pola, transdženderizam umesto hrišćanskog pogleda na stvari? I sada sve postaje vrlo bitno: i ko nam piše udžbenike, i ko nam sastavlja i potvrđuje zakone poput onog Čomićkinog o „rodno osetljivom jeziku“, i ko nam stipendira tužilaštvo i sudstvo, i odakle se regrutuju urednici u medijima i budući ministri.
I pošto svi znamo da je odgovor na ovo pitanje kako se sve prethodno obavlja u okviru NVO sektora koji kolokvijalno označavamo kao „soroševsko-davoski“, ključno pitanje srpskih evro-integracija glasi: da li je i kako moguće približiti se Kolektivnom zapadu bez uvođenja ideologije transdženderizma, hermafroditizma i voukizma? Odmah da raščistimo i ovu dilemu: nije moguće. Jedino ostaje pitanje u kojoj meri će nas pogledati sreća kad je u pitanju žrtvovanje naše dece za nove naraštaje „epštajnovskih“ predatora sa Zapada.
Značenje simbola
Nakon Veljkovog emotivnog istupa, krenula je medijska hajka protiv njega. Vidljiv je centralni pojmovni i suštinski odgovor na Veljkove tvrdnje: bubamara ne simbolizuje polnu konverziju ili bespolnost, već sreću, blagostanje, spokoj, ljubav ili gostoprimstvo. Po hrišćanskoj tradiciji vezuje se za Bogorodicu kao „Marijina buba“.
Međutim, svako ko se iole udubi u srž ove javne hajke i primeni zdravu logiku uočiće dva osnovna kretanja. Prvo, Veljko nije govorio o problemu bubamare kao takve, već je govorio o problemu suknjice na telu njegovog sina. Svejedno mu je bilo da li je na toj suknjici bio motiv bubamare, štrumfova ili žirafe. Smetalo bi mu i da je ta suknjica bila dezenirana motivima bokserskih rukavica.
Otežavajuća okolnost za Veljka su bile predrasude koje prema njemu postoje zbog njegovih roditelja
Drugo, sveopšta zamena teze i prebacivanje sa problema ženske suknjice na pitanje tvrdokrilca bubamare – kao i pežorativno-ironičan narativ u medijima prema Veljku – jasno ukazuju na postojanje jedinstvenog ideološkog potpisa u ovoj aferi.
Čak i ako nije reč o jednom kreativnom i fizičkom mestu, svakako se radi o unisonoj pameti. Zahvaljujući takvom spinu, javni diskurs je sa pitanja polne ideologije preusmeren na bubamaru kao simbol. A na ovom polju Veljkova tvrdnja postaje temelj zabijen u močvarno tlo. Dodatna otežavajuća okolnost za Veljka su bile predrasude koje prema njemu postoje zbog njegovih roditelja: zbog onih koji ne pamte Arkana po dobrom u političkom smislu, kao i onih koji ne misle o Ceci povoljno u kulturološkom smislu.
U prilog narečenom, odnosno koliko vladavina simbolima jedne zajednice postaje način da se ovlada njom samom, neka posluži savremena upotreba pojma „duga“. Šta ona danas primarno simbolizuje? U odnosu na duh vremena, duga u savremenoj epohi simbolizuje LGBT pokret po zvaničnom uvođenju amblema 1978. godine u San Francisku.
Danas ovaj šestobojni simbol vidimo na skoro svakom koraku u zapadnoj javnosti: na zastavama okačenim po institucijama, na hologramima po fasadama, na tv-ekranima, na sportskim i muzičkim manifestacijama, na bioskopskim platnima, na robnim markama. Recimo, na Mundijalu u Kataru 2022. godine, FIFA je zahtevala da kapitenske trake budu u duginim bojama, što je Srbija odbila, pa Dušan Tadić nije nosio takvu kapitensku traku.
Da li je srpsko fudbalsko rukovodstvo – pa i sam kapiten Tadić – možda uzimalo u obzir da je duga vekovima pre LGBT ideologije bila biblijski simbol Božjeg saveza sa preživelim čovekom posle Velikog potopa? Ili hrišćanski simbol novog početka posle tame? Naravno da nisu razmišljali u tom pravcu. Sasvim je razumljivo da bi nošenje trake sa duginim bojama na kapitenovoj ruci, iz kruga jednog pravoslavnog naroda, bilo protumačeno kao podrška homoseksualnoj ideologiji, a ne u biblijskim simboličkim kodovima. Zato je i sasvim razumljiva asocijacija koju je Veljko Ražnatović imao kad je video suknjicu na telu svog dvogodišnjeg sina, a ne motiv bubamare kao dezen.
Nedvosmislena podrška
Po mnogim važnim pitanjima srpska javnost – a posebno medijski prostor – pokazuje elemente kukavičluka, inferiornosti i malograđanštine. Iako se ogromna većina unutar srpskog naroda čvrsto protivi ovakvoj agresivnoj dominaciji ideologije transdženderizma i homoseksualnosti, javnost ćuti na sve njene pojave koje nas okupiraju, kao i na praksu stavljanja prava gej populacije kao apsolutnog prioriteta u odnosu na sve ostale ugrožene i sputane manjine.
Ogromna većina građana u Srbiji bi volela da živi u državi poput Rusije, gde su razbijanje tradicionalne porodice i promocija homoseksualne ideologije zakonom zabranjeni, premda mnogi to neće javno priznati. Opet, ta „ogromna većina“ ćuti i zbog toga trpi posledice ove „pozitivne diskriminacije“, plašeći se da ne izgubi prostor u javnosti, radno mesto, pravo na bankarski račun, ili neka druga prava.
U prilog narečenom stižu nam mnogi komentari od osoba koje su podržale Veljka na društvenim mrežama, a koje su prethodnih godina pobegle iz zapadnih zemalja zbog straha za sopstvenu decu. Oni pišu da su bili svedoci apsolutne seksualne dekadencije kao svojevrsnog društvenog eksperimenta u kojem se najmlađa pokolenja vaspitavaju u tim državama.
Pišu i kako je postojala opravdana bojazan da im trajno oduzmu decu ako bi im zabranili da par godina pre punoletstva promene pol. Neki pišu i da su im blokirali bankovne račune zbog toga što su na društvenim mrežama ostavljali uljudne komentare koji si procenjeni kao politički nekorektni, ili ako su izrazili sumnju prema politici obavezne vakcinacije.
Bolje da ne spominjemo muke zapadnjaka koji su u svojim državama na argumentovan način izneli politički stav koji sadrži drugačiji pogled na rusku intervenciju u Ukrajini. Svi oni mnogo bolje razumeju Veljka od ovih koji ga napadaju, i koji mu se podsmevaju. I njih je na Zapadu svakim danom sve više.
Na kraju, kako ovaj tekst ne bi bio nedorečen i neodređen u smislu opredeljenja u odnosu na aktuelnu situaciju iz Titela, dužan sam da kažem sledeće: Izražavam otvorene simpatije prema svakome ko odluči da se preseli u malu varoš koja se biološki prazni, i tamo zasnuje tradicionalnu pravoslavnu porodicu sa više dece. Posebno ako ima sve uslove da komforno živi u Beogradu. Takođe izražavam poštovanje prema svakome ko se odluči na bavljenje drevnim i plemenitim poljoprivrednim poslom. U konkretnom slučaju, vezano za otpor prema transdženderskom vaspitavanju dece u našim institucijama, pružam nedvosmislenu podršku farmeru Veljku Ražnatoviću.
Igor Ivanović je publicista iz Beograda, dugogodišnji član Udruženja književnika Srbije i autor knjige „Protiv avnojevskog sveta”. Ekskluzivno za Novi Standard.
Izvor: Novi Standard






