Da je sve krenulo naopako znao sam već trećeg dana.
Da sve ovo na dobro ispasti ne može. Dovesti takvu ekipu u grad i pustiti ih bez akcije da divljaju Ilidžom, bez para, bez žena, bez cigara. Stotinu njih, stotinu žigosanih, sa petsto godina robije i koje ljeto Gospodnje pride. Trećeg dana naš snajperista Božo Kornjača ubio je odžačara. Teške su sarajevske magle. Kada dođe jesen, što se polako pretvara u zimu, magle pritisnu čaršiju, pomiješaju se sa ljudskim licima, koja nestaju i gube se u njoj. Magla ulazi kroz nos i uši, puni lobanju. Dim od toplana i odžaka, izduvni gasovi automobila — sve se to pomiješa sa maglom, koja se nastani u duši i razara tijelo. Takvu je maglu volio Sofronije Sefer, Ciganin, odžačar iz svih predgrađa Sarajeva. Izvlačeći se zorom iz svoje kuće jazbine, pokrivene limom od bitumenskih buradi, u kojoj je spavalo, jedno do drugog, osmoro vječno gladne musave Cigančadi, kretao je put grada na rabotu. „Molim, molim ... kišobrane popravljam ... odžake čistim ... molim, molim ... izvol’te gospoja!” Ako bi ga pozvali iz muslimanske kuće, prije početka posla i obaveznog dugotrajnog cjenkanja, u kojem je uživao, počinjao je uvijek istom rečenicom: „De, vijeka ti, dženabetu, naspi daidži Seferu jednu rakiju, dušnik mi se od magle zaunuo.” Ako bi ga pozvali iz srpske kuće, skidajući s leđa ranac kao da skida sa sebe teret ovoga i onoga svijeta, obraćao se ukućanima: „Ajde, blagošu, naspi strika Sofroniju jednu mučenicu, da se jutros prekrstimo.” A onda bi pogledom, po sobi tražio ikonu. Ako je nije bilo, skoro šapatom priupitao bi domaćicu: „Koja ono slava vama bijaše, Sveti Luka?” Tako su živjeli, poštujući Boga i Alaha, i psujući i jednog i drugog, Ciganin Sofronije i Ciganin Sefer, a da jedan drugom nisu smetali. Vremenom je od dva imena nastalo jedno ime i prezime — Sefer Sofronije. Tako su ga znali po cijelom Sarajevu. Svoje pravo ime odavno je zaboravio, ili ga je krio iz straha od zlog pogleda i goreg vremena. „Dobro, reci ti nama, jesi li ti Sefer Sofronije ili Sofronije Sefer?” — dirali su ga u kafani kod Ramiza Kurajice dok je pio kuvanu rakiju. Volio je Sofronije Sefer svoj posao. Tu, kad se popne na krov, visoko iznad zemlje, činilo mu se da grad nije više onako mračan i garav. Bio je daleko od ljudi i njihovih sitnih pakosti, nije čuo plač vječito gladne Cigančadi, ni viku svoje, kao i sve Ciganke, prerano ostarjele žene. Uvijek je imao pune džepove zrnevlja i suvog hljeba za golubove. Bio je sam sa golubovima koji su mu slijetali na ramena. I na glavu. On, Sefer Sofronije, gospodar sarajevskih golubova, koji su ga poznavali bolje od ljudi i koji bi se pojavljivali odnekud iz magle, čim bi se na krov popeo.
Čitajte kolumne Nebojše JevrićaNebojša Jevrić: Bik autonomaš
Više od svega mrzio je, kao i svi dimnjičari, električne peći i sve te izume novog vremena, koji su mu otimali posao. Došla je jesen. Opet su magle u Sarajevu. Teška i tmurna ratna jesen. Stisli mrazevi. Mjesecima nema struje. Proradili su godinama nekorišćeni dimnjaci. Bubnjare napravljene od buradi, stari, odavno zaboravljeni, šporeti izvučeni su iz podruma. Posječeni su najljepši sarajevski parkovi. I opet je Sofronije Sefer kretao na posao: „Molim, molim ... kišobrane popravljam ... noževe, čakije, kame oštrim ... bajonete oštrim, molim, molim, izvoli narode, izvoli vojsko... dimnjake čistim...” NJegov glas miješao se s eksplozijama granata, rafalima iz automata, reskim pucnjevima snajperista. Svaki dan bi, sjedeći na brijegu, Sofronije Sefer brojao popaljene kuće, donde dokle mu je pogled dopirao. Od zapaljene kuće ostajao je, gotovo uvijek, čitav jedino dimnjak. Kao, možda, čuvar; čuvar i garant da će u toj kući opet živjeti ljudi. Ostao je čitav dimnjak što će ga, možda, jednog dana čistiti neki od Sofronijevih potomaka. Nikada nije imao više posla nego ove ratne jeseni i zime. Dimnjaci, koji godinama nisu čišćeni jer nije loženo, lako su se zagušivali. LJudi su ložili vatru svim i svačim. Svim što bi im pod ruku došlo. Od knjiga, stolica i parketa, do guma. Sa mrakom, počinjalo je radno vrijeme odžačara Sofronija Sefera. Zbog snajperista, koji su vrebali sa svih strana, peo se na krov samo u noći bez mjeseca ili kad teški oblak pokrije nebo. Tako je bilo i sada. Čitav dan je padala kiša. Sofronije Sefer čistio je posljednji dimnjak te noći. A onda je dunuo vjetar i oblaci su se razmakli. Na nebu je bio pun mjesec. I jasno se vidio na površini mjeseca ciganski kovač Azri Daut, koji je, kujući, pretvarao gvožđe u zlato, gospodar nebeskih Cigana. Božo Kornjača stražario je na svom mjestu kada je ugledao, jedno sto metara lijevo, na samoj liniji razdvajanja, tamo gdje nikoga nije očekivao, čovjeka u crnoj uniformi. Dobro je vidio njegovu crnu uniformu, maskirnom bojom pokriveno lice: učinilo mu se da vidi odbljijesak slova „U” sa kape. Baš odatle, iz tog pravca, došao je juče snajperski metak i ranio borca iz druge čete. Dobar je strijelac Božo Kornjača. Nikada mu ruka nije zadrhtala. Pustio je kratak rafal iz apovke. Sa krova se skotrljalo tijelo, i bupnulo na asfalt. Do zore se proslavljao dobar pogodak Boža Kornjače. „Na koliko se bio privukao, majku mu ustašku. Mogao nas je sve pobiti, crnokošuljaš.” „E, šta ćeš mu, gdje mu je vrag sreću nosio!” A ujutru, izviđači su donijeli tijelo Sofronija Sefera, sarajevskog odžačara. Krv se pomiješala sa garežom i kapala po blatu.
Pročitaj još:Ratna reportaža: Vođe ja, vođe samo ja…Ratna reportaža: Zarobljen crnac na TrebevićuRatna reportaža: Bokanovi dobrovoljci
Izvor: Pravda/Nebojša Jevrić