Piše: Emil Vlajki
Što je džihad?
DŽihad (tur. cihat < arap. ğihād: borba, rat), u islamu znači ukupno duhovno i materijalno pregnuće u ostvarivanju Alahovih zakona. DŽihad se odnosi na svaku vrstu napora usmjerenu prema određenu cilju, a u užem smislu ima religijsko značenje kao nastojanje da svuda zavlada božja riječ. Sve u svemu, u vjerskom smislu, džihad bi se možda najlakše mogao shvatiti kao misionarstvo.
Budući da sredstva kojima se to želi postići, ovisno o ekonomskim, političkim i drugim uvjetima, mogu biti miroljubiva i nasilna, džihad pokriva velik broj različitih sadržaja. U početnoj fazi islama, iako je sam prorok Muhamed skoro neprekidno ratovao, džihad je značio uglavnom ideološku i moralnu borbu, dok je u potonjoj povijesti dobivao oblik kolektivnog, nasilnog pregnuća, oružane borbe, odnosno rata.
DŽihad se spominje u Kuranu, najčešće kao "borba na putu Alaha (al-jihad fi sabil Allah)". Osoba koja prakticira džihad se zove mudžahid, u množini mudžahedini.
DŽihad je usmjeren protiv Šejtanovih iskušenja, aspekata vlastite ličnosti ili protiv vidljivog neprijatelja.
Postoje četiri glavne kategorije džihada - protiv samog sebe (Jihad al-Nafs), džihad jezikom (Jihad al-lisan), džihad rukom (Jihad al-yad) i džihad mačem (Jihad as-sayf).
Jihad as-sayf islamska vojna jurisprudencija smatra jedinim oblikom ratovanja dozvoljenim u šerijatskom pravu
U europskim jezicima arapska riječ džihad prevodi se obično kao 'sveti rat' koji se vodi radi obrane islamske zajednice ili radi proširenja islama. Onaj tko pogine tijekom rata smatra se mučenikom (šehīd) i Alah ga nagrađuje rajem (dženet).
Ako prihvatimo da džihad znači sveti rat za ostvarivanje bilo svjetovnih, bilo sakralnih ciljeva, onda se on odnosi i na svjetovnu religiju Sjedinjenih Država kao i na političku praksu i stremljenja islama.
Između ta dva sižea nema suštinske razlike.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 13, 2021
SAD, kao „svjetski lučonoša mira i ljudskih prava“, a u stvari „svjetski policajac“ djelujući prvenstveno u korist vlastitih nacionalnih interesa, upotrebljavaju sva moguća sredstva, najčešće nemoralna, kako bi svoju „humanističku“ religiju nasilno ostvarile na planetarnom nivou.
Politički islam, opet, smatrajući da je Alahova riječ sadržana u Kuranu isto tako planetarna, također nastoji da, ne birajući sredstva, u to uvjeri „nevjernike“ širom svijeta.
Amerika, najjača svjetska velesila, preferira kao svoj „bič božji“ državni terorizam, dok se politički islam, bez jasno određenih granica i tehnološki (naoružanjem) slabiji, mora uglavnom služiti „običnim“ terorizmom kakvog svakodnevno susrećemo. I Amerika i politički islam vode svoj džihad uz pomoć propagande, indoktrinacije, informatike i najrazornijih oružja, mada su mogućnosti islama u tom pogledu neizmjerno slabije od američkih. I jedni i drugi vode rat kako na lokalnom, tako i na svjetskom nivou.
Ako prihvatimo da je džihad rat, onda se on ne može izjednačiti, kako to čini većina medija i političara na Zapadu, isključivo sa terorizmom. Dakako, džihad može sadržavati terorizam kao jedan od (dominantnih) vidova rata, kao instrument borbe, i ništa više. Rat kojeg muslimani vode protiv strane dominacije na islamskim prostorima traje već stoljećima, a sadašnji, agresivan islamski džihad trajat će još dugo. U ovom času, emancipacija muslimanskog svijeta je sve vidljivija, ali još uvijek naučno-tehnološki nedovoljna da se u potpunosti suprotstavi (prvenstveno) Zapadu, ili da ga čak pobijedi u vojno-klasičnom smislu te riječi. Uostalom, takvi, klasični ratovi sve manje postoje, jer su oni, u današnje doba, uglavnom hibridni.
Naravno, tu se postavlja teorijsko pitanje, može li neka sila koja nema formalni državni okvir, voditi rat, ali je očito da može. Šezdesete i sedamdesete godine XX-og stoljeća su, kroz antikolonijalnu borbu, to jasno pokazale.
Što bilo da bilo, islamski džihad poprima, sve jasnije, formu onoga što je ostalo od klasičnog ratovanja, na primjer, formiranje organizirane vojske unutar proklamirane Islamske države (ID). Zapad, u svom neprekidnom, krvavom ratu za resurse, prikazujući svoje djelovanje kao humanističko, udara po političkom islamu kojeg označava beskrupuloznim, prljavim terorizmom zaluđenih grupa i pojedinaca, i u tome uspijeva. Ali militantni islam jača, i institucionalno se sve bolje organizira. Doduše, on će još dugi niz godina gubiti bitke,te će se i nadalje okretati terorizmu kao jednom od glavnih vidova svog djelovanja, ali će rat, kojeg ne može ni izgubiti ni dobiti, nastaviti.
Iako SAD odlučno tvrde da na svjetskoj razini vode borbu protiv (uglavnom) islamskog fundamentalizma (čitaj: terorizma), one već decenijama, vojno i financijski, stvaraju njegove pretpostavke. S druge strane, politički islam, koji uglavnom vidi SAD kao jednog od glavnih neprijatelja kojem treba nanijeti što teže udarce propagandom i terorističkim akcijama, rado prihvaća, u pojedinim dijelovima svijeta, američku obilnu pomoć za ostvarivanje svojih ciljeva. To ponekad ide toliko daleko, da islam i SAD postaju dugoročni vojni saveznici, prvenstveno u korist islamskog džihada, a protiv trećih strana.
Ali se dijalektika apsurda tu ne zaustavlja. Amerika predvodi u svojim poduhvatima, pored Australije i Kanade, i zapadnu Europu koja je najviše na udaru islamskog terorizma. Drugim riječima, džihadska, prevrtljiva politika SAD prema svijetu najviše škodi upravo Europi. Ona, mazohistički, na uštrb vlastitih vitalnih interesa, sluša i dalje „Ujka Sama“ i bolno trpi sve češće terorističke udare.
Apsurd je i kada, usprkos islamizmu koji konkretno, maltene svakodnevno, terorizira Europu, ona, slijedeći SAD, umjesto da sve svoje snage usmjeri prema pravom neprijatelju, učestvuje u novom hladnom ratu namećući sankcije Rusiji koja je ni u čemu ne ugrožava, trpeći pritom i velike ekonomske štete.
Najnoviji izum SAD u soft držanju u pokornosti Europe je upravljanje migrantskim krizama. Time se pokazuje da su migracije, sadržavajući ponekad i milijuna osoba odjednom, često u funkciji interesa velikih sila. S tim u vezi, Machiavelli je rekao: „Poslati negdje imigrante je najjednostavniji način kolonizacije drugih nacija pošto je manje ofanzivan od vojnih ekspedicija, i mnogo je jeftiniji.“
Mnogi „stručnjaci“, reducirajući aktualni rat islama na terorizam, smatraju da je ovaj posljednji svojstven vjeroispovijesti. Međutim, znamo da je nasilje inherentno svim monoteističkim religijama.
Historija je to jasno pokazala. Najveći dio ratova kroz povijest su upravo bili religijski ratovi, a u ime religija su se vršili najstravičniji zločini. Svaka je religija ekskluzivna i samim tim izaziva otpor drugih religija i na njima sazdanih odgovarajućih društvenih sustava, a što se, u većini slučajeva, vrlo brzo pretvara u manje ili više otvorene sukobe. Ako su se, na primjer, u ime kršćanstva, mogli voditi križarski i kolonijalni ratovi, onda je nasilna reakcija žrtava, u ovom slučaju, islamskih zajednica, na takvo stanje stvari, bila apsolutno normalna. U tom je smislu ljudski podržati svačiju, krajnje opravdanu, borbu protiv kolonijalizma, bio on u starom ili u novom ruhu.
Ali današnji islam ide korak dalje, od žrtve se pretvara u agresora djelujući na tri načina:
-Ruši tradicionalne države i pretvara ih u teokratske zajednice;
-Prebacuje se u Europu i od laičkih država, na primjer od nekih balkanskih, nastoji napraviti teokratske države, koristeći dekadenciju „Starog kontinenta“ i karikaturu onoga što se naziva „ljudska prava“;
-Sije strah i trepet u Europi u vidu terorizma.
Navodno, vjere su dobre, čiste, nevine, a vjerski disidenti su ti koji ne valjaju. U svakoj se vjeri mogu naći elementi za sve vrste hipoteza (miroljubivih i proratnih), tako da se konačno, beskrajno raspravljajući o tome, ništa ne može zaključiti.
Što se tiče islamskog terorizma na europskom tlu, on je postao svakodnevnica, noćna mora. Ona izaziva, kod pojedinih država, izjave o vanrednom stanju, čak i o objave rata, koja uzrokuje islamofobiju najširih masa koje se osjećaju agresirano i jača desničarske političke pokrete i stranke.
S druge strane imamo svjetovni džihad kojeg Zapad, na čelu sa SAD, vodi protiv ostatka svijeta. Ipak, razlika između islamskog džihada i džihada Zapada je suštinska. Islam to radi u ime vjere, a Zapad, prvenstveno, zbog ekonomskih interesa.
I neposredni rezultati jednog i drugog džihada su različiti. Ovakav islam javno i barbarski otkida glave svojim žrtvama, dok džihadski Zapad „humanitarno“, ne-personalno, baca kirurški precizno navođene bombe na određena, nevjernička područja, pa se na TV ekranima i ne vidi da je itko tamo stradao („Nothing personal. It's only business, isn't it?).
Naravno, u svjetovno religijskom svjetlu, bilo bi glupo i netočno tvrditi kako su svi stanovnici Zapada džihadisti koji su spremni da naokolo bacaju bombe po naređenju svojih vođa. Nisu ni svi Nijemci bili nacisti, ni većina njih, ali su mnogim neljudskim stvarima aplaudirali, a pred drugima, genocidnima, su zatvarali oči. A i današnji žitelji, na primjer Sjedinjenih država, kada njihove vođe vode svoje male prljave ratove po svijetu, daju snažnu podršku njihovim predsjednicima.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 12, 2021
Isto bi tako bilo nekorektno reći da su svi muslimani, posebno u Europi, pobornici džihada i terorizma; očito je, da velika većina muslimana to nije. Ali su neke ankete pokazale da većina muslimana nekritički prihvaća ono što se, u svom ekstremnom vidu, događa u svijetu političkog islama. Ako i osuđuju terorizam, toleriraju/podržavaju teritorijalnu (i svaku drugu) ekspanziju svoje vjere, što je, konačno, ljudski gledano, i normalno, ali neprihvatljivo za van-islamski svijet.
Pitanje je, ima li nevinih na ovom svijetu.
Za nas su posebno važna saznanja o zajedničkom djelovanju Amerike i svijeta islama u obespravljanju srpskog naroda i srpstva uopće. Praveći lažno od Srba „genocidan narod“, a u okviru novog hladnog rata kojeg Zapad, predvođen SAD-om, vodi protiv Rusije, američko-islamska ad hoc džihadska koalicija uvodi srpstvo u mračnjaštvo „lova na vještice“: u američki makartizam i srednjovjekovnu inkviziciju.
U ponedeljak objavićemo tekst Emila Vlajkija “Sukob civilizacija u Bosni i Hercegovini”.
Sve kolumne Emila Vlajkija možete čitati OVDE.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 12, 2021
Izvor: Pravda
