Piše: DŽevad Galijašević
Istaknute ličnosti u toj grupi mladih ljudi koji su se počeli okupljati oko jedne ideje bili su studenti Esad Karađozović, Tarik Muftić, Emin Granov i Husref Bašagić. Prvo im se pridružila grupa daka Prve muške gimnazije, te elitne srednje škole koja se uvijek dičila visokim nivoom znanja i kulture. A ti đaci su u takvoj školi bili većinom odlikaši.U početku su to bili samo razgovori o temama koji su ih sve zanimale. Tako se pričalo na đačkim sastancima, sijelima, skupovima u muslimanskim kulturnim društvima …
Zvanično osnivanje organizacije "Mladi muslimani" izvršeno je krajem marta 1941. godine u prostorijama muslimanskog društva "Trezvenost", a osnivačku skupštinu je otvorio i vodio Tarik Muftić.
Bilo je prisutno 40-50 mladih ljudi. Na skupštini su usvojena pravila organizacije, i odlučeno je da se ona registruje kod vlasti i tako počne i svoje zvanično djelovanje. Međutim, nisu prošle ni dvije sedmice, rat je stigao i u naše krajeve, i organizacija nije registrovana.Da su strahovanja od onog što muslimanima donosi rat bila opravdana, pokazali su već prvi dani fašističke okupacije. Mračne sile stupile su na scenu.Bili su ugroženi ljudski životi i imanje. Novi poredak, oličen u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, totalitarni fašistički režim koji je silom suzbijao svako suprotstavljanje i drukčije mišljenje, posežući za pokoljem i genocidom u ostvarenju svojih ciljeva, donijeli su masovna ubijanja srpskog naroda a muslimanima strah i neizvjesnost egzistencije.
Osjećaj ugroženosti organizacije natjerao je njeno rukovodstvo da potraži spas u okrilju "El Hidaje", zvaničnog i legalnog udruženja islamskih sveštenika. Tako je 1942. godine organizacija postala neka vrsta podmlatka tog udruženja. Doduše, ni u samom rukovodstvu ni među članstvom organizacije "Mladi muslimani" taj potez nije prihvaćen jednodušno. Bilo je onih koji su zazirali od udruživanja sa klerom, znajući za njegovu tradicionalnu vezanost za zvaničnu vlast, ma kakva ona bila, njegovu neodlučnost i nedovoljnu borbenost kada je riječ o svim životnim interesima muslimanskog naroda. Ali i za takve buntovne i borbene "Mlade muslimane", koji su se potpuno odvojili od "ElHidaje", bilo je dosta posla i obaveza. Zato su se oni većinom angažovali u dobrotvornom društvu "Merhamet" koje je u tim teškim ratnim godinama zaista imalo pune ruke posla. Trebalo je zbrinjavati i hraniti hiljade izbjeglica iz istočne Bosne, Sandžaka i Hercegovine, koji su bježali od četničkih pokolja i nastojali da nađu utočište u Sarajevu i drugim većim gradovima po Bosni.
Danas je teško izmjeriti i nekim konkretnim pokazateljima predstaviti doprinos koji su mladi ljudi dali u tom humanom poslu, pogotovu što je nova komunistička vlast taj doprinos sasvim potcijenila i nastojala da njegove tragove uništi. Ali da je on bio velik i dragocjen, u to nema nikakve sumnje. Da bi se ta djelatnost potpunije osvijetlila potrebno je kazati i činjenicu da je ona obavljana u veoma teškim uslovima, u stalnoj opasnosti po život tih mladih ljudi, nekad izloženih oružju nastupajućih jedinica četnika, nekad i sili partizanskih brigada koje nisu znale darazlikuju pomoć ugroženom narodu od sudjelovanja u aktivnim kvislinškim jedinicama. Tako je, na primjer, u posljednjim ratnim danima na domak Sarajeva od partizana stradala grupa mladića muslimana koji su pomagali muhadžerima iz istočne Bosne.
Nije to bio jedini posao koji su u ratu obavili "Mladi muslimani" i kojim su kod svog naroda stekli ugled i poštovanje. Oni su po mahalama, oko džamija, u društvima, na sijelima, okupljali mladiće i djevojke, dječake i djevojčice, podsticali ih na učenje i čitanje, razvijali među njima ljubav prema sportu i kulturnim aktivnostima, podučavali ih u poštovanju i upražnjavanju vjere i vjerskih dužnosti. A uz to, nijedan od njih se nije pridružio ustašama, nijedan nije otišao u "Handžar diviziju" ili neku drugu SSjedinicu. Bili su, doduše, učlanjeni u "Ustašku mladež" kao i svi drugi učenici i studenti iz hrvatskih i muslimanskih porodica, ali je to bila obaveza koja se nije mogla izbjeći. Neki su bili mobilisani u domobranske jedinice, ali se tu radilo o vojnoj obavezi koja ih nije mogla mimoići, isto kao što nisu mogli izbjeći mobilizaciju u partizanske jedinice koje su se borile u posljednjim ratnim danima ili su kasnije progonile ostatke četničkih i ustaških formacija po šumama.
U prvim posljeratnim danima činilo se da će sve biti normalno.Onima koji su bili u vojsci niko nije prigovarao ako su išli na molitvu u džamiju, ako su postili ili odbijali da jedu svinjetinu. Studenti muslimani su, na primjer u Zagrebu imali svoj poseban dom i menzu u okviru društva "Uzdanica" i tu je kuvanje hrane bilo prilagođeno pravilima koja im je vjera nalagala. Ali postepeno je nova, revolucionarna vlast sve više praktično manifestovala svoju ideološku orijentaciju.Svi su natjerani na zajedničke kazane.Na sve strane su po Jugoslaviji zatvarane medrese, mektebi i druge vjerske institucije, sve je snažnija i upornija bila propaganda među omladinom da se ostavlja vjerskih običaja i obaveza, da se okreće ateizmu i novoj, komunističkoj ideologiji. Takva orijentacija nije se zadržavala samo na verbalnom ubjeđivanju, nego su korištena i druga sredstva pritiska. Ukinuta su društva kao što su bila "Trezvenost" i "Merhamet".Od "Gajreta" i "Uzdanice" stvoren je "Preporod", pandan srpskom društvu "Prosvjeta" i hrvatskom "Napredak". Nova komunistička vlast je imala snažan uticaj u ta sva tri društva. Međutim, ni taj uticaj nije bio dovoljan.Društva su 1949. godine rapuštena.Umjesto njih je stvoren Savez amaterskih kulturno-umjetničkih društava, uz objašnjenje da je to volja sva tri naroda i da će se na taj način mnogo uspješnije razvijati bratstvo i jedinstvo.
"Mladi muslimani" su se ponovo počeli okupljati, i to sad mnogo masovnije i organizovanije, podstaknuti osjećajem da im je ugrožena vjera, da je doveden u pitanje nacionalni identitet. Jer, iako je za vrijeme rata partizanski pokret izdavao drukčije deklaracije, iako drukčije piše i u zaključcima AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a, muslimana kao naroda opet nigdje nije bilo.Opet im je, kao u "staroj truloj Jugoslaviji", postavljen zahtjev da se opredijele jesu li Srbi ili Hrvati. To su bili mladići i djevojke koji su vaspitavani u duhu porodičnih tradicija, a te tradicije su se zasnivale na vjekovnim, potvrđenim i provjerenim vrijednostima.
Nekih od vođa organizacije "MIadi muslimani" više nije bilo. Govorilo se da su Esad Karadozović i Emin Granov pobjegli u inostranstvo, a za Asafa Serdarevića se znalo da je poginuo, da je bio u onoj grupi što su je partizani pobili posljednjih dana rata u akciji "Merhameta". Niko tada nije znao da je ubijen i Esad Karađozović u pokušaju da pređe granicu, a da se Emin Granov krije u svojoj porodici (on će se uspješno kriti ravno deset godina, a onda će izići, biće zatvoren mjesec-dva, i ubrzo pušten).
Organizaciju stvaraju i okupljaju nove članove raniji aktivisti: Nedžib Šaćirbegović, Alija Izetbegović, Ešref Čampara i drugi, a kada to rukovodstvo bude razbijeno i osuđeno na robiju na procesu 1946. godine, stvara se nova rukovodeća grupa koja postepeno formira pravu, dosta masovnu ilegalnu organizaciju po svim pravilima konspiracije, organizaciju koja ima svoje grupe u mnogim gradovima i selima po Bosni i Hercegovini.a.
Prvi, i veoma značajan javni istup "Mladih muslimana", značajan prije svega po tome što je to, koliko se zna, bio prvi otvoreni protest protiv nove vlasti u Jugoslaviji, dogodio se već ujesen 1945. godine na osnivačkoj skupštini društva "Preporod" u sarajevskoj Vijećnici. Mimo scenarija koji je pripremljen pod patronatom nove vlasti "Mladi muslimani" su došli u velikom broju i doveli dosta svojih pristalica. Izvršili su pravi puč na toj osnivačkoj skupštini, govorili, vikali, lupali i izdejstvovali da nekoliko njihovih istaknutih članova uđe u upravu društva. Na izlasku iz Vijećnice Alija Izetbegović je bio uhapšen, ali je sutradan pušten jer je policija shvatila da treba pohvatati konce cijele organizacije pa onda hapsiti i kažnjavati. Od tog trenutka organizacija je stalno bila pod paskom OZN-e, kasnije UDB-e, da bi se na osnovu prikupljenih podataka u godinama od 1946. do 1949. izvršio surov i nemilosrdan obračun koji je značio kraj organizacije "Mladi muslimani".
Prvo hapšenje rukovodilaca organizacije izvršeno je 1. marta 1946. godine. Kao vojnici uhapšeni su Alija Izetbegović i Nedžib Saćirbegovic, sa još desetak drugova. Da li zbog zauzetosti civilnih sudova, ili što su se nadali da će kazne biti oštrije, tek cijeloj grup je, na prijedlog državnog tužioca, sudio vojni sud. Kazne su možda bile i preoštre, možda i realno odmjerene prema tadašnjim kriterijama, ali je sigurno da su bile veoma blage kad se uporede sa kaznama koje su izricane na kasnijim procesima, pogotovu na onom 1949. godine, kada su četvorica mladića strijeljana. Nedžib Šaćirbegovič je na tom prvom procesu dobio četiri, Alija Izetbegović tri, a ostali još manje godina i mjeseci robije.
Taj proces nije dao rezultate koje je vlast očekivala.Niti je ostale "MIade muslimane" skrenuo sa puta kojim su pošli, niti je zaplašio mladiće i djevojke koji su se u sve većem broju uključivali u rad organizacije. On je više bio upozorenje, signal da ih komunistički režim smatra neprijateljima, i da se prema tome moraju ponašati.
Nova grupa aktivista organizacije, koji su njeni članovi bili još za vrijeme rata, počela se okupljati već u aprilu 1946. godine. To su bili Hasan Biber, Halid Kajtaz, Ismet Serdarević, Vahid Kozarić i Mahmut Jarebica.
Pošto su svi bili u vojsci kada je djelovala i uhapšena prethodna rukovodeća grupa, nisu bili sumnjivi policiji pa su se slobodno sastajali i dogovarali. Prvi sastanak održan je u aprilu u stanu Hasana Bibera. On je bio najstariji, imao je punih 26 godina.Osim toga kod njega je u februaru 1945. Esad Karađozović ostavio sve propagandne i druge materijale organizacije, pa se već tada Hasan isticao kao vodeća ličnost, iako zvanično nikad nije bio izabran za rukovodioca.
Na tom prvom sastanku dogovoreno je da se prije svega pristupi okupljanju starih i privlačenju novih članova. Svaki od učesnika sastanka dobio je zadatak da u krugu svojih poznanika i prijatelja nade mladiće i djevojke koje će zainteresovati za rad organizacije, jedno vrijeme pratiti i posmatrati njihovo djelovanje i ponašanje, a onda ih uvoditi u organizaciju. Ti novi članovi dobiće zatim zadatak da i sami na isti način animiraju nove mladiće i djevojke, i tako redom. Ta grupa aktivista nastavila je da se redovno sastaje svaki dan ili kod Hasana Bibera ili u stanu Halida Kajtaza.
Po pravilima konspiracije, svaki član rukovodstva stvarao je svoju grupu, a grupe nisu znale jedna za drugu. Isti princip primjenjivan je i kod stvaranja novih grupa i širenja mreže organizovanih članova.
A onda su uslijedila masovna hapšenja pripanika Mladih muslimana.
Grupe udbaša, praćene naoružanim vojnicima, hapsile su danju i noću. Postupak je najčešće bio veoma grub, pljuštale su batine, uhapšeni su vezivani po dvojica lisicama ili žicom za ruke.Žica se urezivala i pravila rane, ali se na to niko nije obazirao.Čim je na njih ukazano prstom da ih treba uhapsiti, unaprijed se znalo da su krivi, i kao da su već osuđeni trebalo ih je odmah i kažnjavati.Oni više nisu bili ni slobodni ljudi ni normalni građani.
A vrijeme je bilo teško. Zemlja je bila u kritičnoj ekonomskoj situaciji, opasnost od napada Sovjetskog Saveza poslije sukoba oko Rezolucije Informbiroa bila je stalna. U radnjama se nije moglo kupiti gotovo ništa, čak su se i najokorjeliji kriminalci teško odlučivali da se bave švercom jer su i prema njima primjenjivane drastične kazne. Glad ili hronična neishranjenost mnoštva ljudi bili su se nadvili nad stanovništvo kao mora. Dotadašnja isključiva ekonomska i politička okrenutost prema "veiikom bratu" Sovjetskom Savezu i ostalim istočnim zemljama, i nemogućnost da se nakon prekida tih veza uspostave novi odnosi sa Zapadom, doveli su zemlju na rub kolapsa. Nova, revolucionarna vlast na ta pitanja nije mogla dati nikakav odgovor narodu.
Pored ibeovaca, hapšeni su i suđeni saradnici okupatora, uhvaćeni odmetnici, "križari" i "škripari", imućniji ljudi koji su proglašavani gulikožama naroda i ratnim dobitnicima, pa kasnije puštani kada im je sve oduzeto; među njima su se sada našli i "Mladi muslimani". Tako je nova vlast imala pune ruke posla, pored zavaravanja naroda ona je na taj način jačala, snažila budnost i zbijala redove vojnika, čuvara reda i poretka, partijacai skojevaca, dakle svih onih koji su bili instrument vladavine revolucionarnog poretka.
Po objašnjenjima koja je kasnije dao u zatvoru Teufik Selimović-Budoni Ismetu Serdareviću, sa kojim se našao na istom radnom mjestu na izdržavažnju kazne, kada je planiran konačni obračun sa "Mladim Muslimanima", sad u dogovorima na relaciji Centralni komitet - UDB-a, bile su dvije koncepcije (a Budoni je pouzdan svjedok, jer je u to vrijeme on bio jedan od rukovodilaca UDB-e za Bosnu i Hercegovinu i jedan od glavnih izvršilaca tog obračuna). Zagovornici prve koncepcije tvrdili su da bi te mladiće trebalo pohapsiti, kolovođe osuditi na po nekoliko godina zatvora, a ostale dobro isprebijati, otpremiti na društveno korisni rad ili pustiti. Što je najvažnije, ništa ne objavljivati, da narod ne zna za taj obračun i da se ne uznemirava. Zagovornici drugog rješenja tvrdili su da je potreban mnogo drastičnijiobračun: smrtne kazne i dugogodišnje robije, i da sve treba objaviti kako bise i ostali pripadnici muslimanskog naroda zaplašili da ne pokušaju ništa slično. Očigledno, pobijedila je ova druga koncepcija, i ona je dosljedno je sprovedena. U Sarajevu je provala počela sa dvije strane. Prvo je direktor Medrese Sulejman Kemura, kasniji reis-ul-ulema, uhvatio kod jednog đaka neke letke i proglase organizacije "Mladi muslimani" i o tome obavijestio UDB-u, ova je dječaka odmah uhapsila i podvrgla ispitivanju. S druge strane, jedan član sarajevske organizacije otišao je na liječenje u Konjic, tamo se povezao sa mostarskom organizacijom, a kada je uhapšen otkrivao je članove i jedne i druge organizacije. Medutim, možda su i te, kao i druge "provale" poslužile kao povod, možda su UDB-i pomogle da dozna kako se organizaciła proširila i omasovila više nego što su oni znali i očekivali. Ali je sasvim sigurno da pripadnicima UDB-e to nisu bila prva obavještenja o organizaciji, da je ona vjerovatno od početka znala sve šta se dešava i kud ide.
Mladog Omera Kovača, učenika sarajevske Medrese, su mučili i tukli danima, ali on je uporno šutio. Drugovi koji su ga vidali u prolazu kažu da su mu od silnih batina oči bile ispale iz svojih duplji. Objesili bi ga za noge u sobi za mučenje i ljuljali, tražeći da progovori. Kako on nije popuštao, ljuljali su ga sve jače i jače, na kraju je udarao glavom od jedan pa od drugi zid. Tako je i umro, o tome niko ništa nije znao, a za porodicu on je jednostavno - nestao. Takvu sudbinu su vjerovatno imali i Fikret Pločo i Asim Čamdžić, iako je za njih zvanično bilo rečeno da su ubijeni prilikom pokušaja da 1949. ilegalno pređu granicu prema Grčkoj.
Omera Stupca, jednog od vođa mostarske organizacije, doveli su iz zatvora iz Zagreba u aprilu 1949. kada su počela hapšenja i ostalih rukovodilaca organizacije. Vodali su ga između Sarajeva i Mostara da bi ga, kao mladića koji je do tada po svojoj plemenitosti, hrabrosti i odlučnosti da pruža otpor bio uzor svim članovima organizacije, pokazivali drugovima i na njemu demonstrirali svoje drakonske metode. Kad je prvi put doveden u mostarski zatvor vođen je od ćelije do ćelije i pokazivan. Tada mu je jedna ruka bila već usahla od batina i mučenja. Poslije su ga objesili za ruke i noge, pomoću puške koju su mu provukli ispod koljena. Visio je tako u zatvorskom hodniku, a iz posebne cijevi na stropu kapala mu je voda u nozdrve. Svakodnevno su tuda provodili novohapšene "Mlade muslimane" i pokazivali im taj prizor kako bi već na prvom koraku znali šta ih čeka. I govorili su im, kako svjedoči Smail Velagić: "Ovdje nema živih heroja!"
Hilmija Muftić je još za vrijeme istrage, od silnih muka i batina, počeo pokazivati znake nervne poremećenosti. Ali na to se niko nije obazirao.Izveden je na suđenje i osuđen kao i ostali, proveo je samo nekoliko godina u zatvoru, ali slobode nikad nije ugledao jer je sa robije otpremljen u ludnicu.
Kada se pažljivo čitaju zapisnici saslušanja koja su u sarajevskoj UDB-i obavljana kao priprema za veliki proces održan u avgustu 1949. godine, može se zapaziti jedna karakteristika.Većina optuženih su uhapšeni u aprilu, neki su ispitivani istog dana ili sutradan, zatim se ispitivanje prekida, nastavlja se za sedmicu, za deset ili više dana, pa se opet prekida, pa se kasnije nastavlja.
U drugim slučajevima optuženog ne ispituju, prolazi mjesec i više dana, a ispitivanja se intenzivno obavljaju pred zaključenje istrage, kada se već vrše pripreme za suđenje. Sudeći po zapisnicima, ispitivanje teče glatko, okrivljeni sve priznaje, mirno potpisuje svaku stranicu. A može se samo zamisliti kroz kakve je muke svaki od njih prolazio u pauzama ispitivanja, šta je sve činjeno da se on slomi i da prestane odbijati prihvatanje krivice, i one koju je ma imao i one koju nije. Na kraju stavljaju svoje potpise i isljednik i okrivljeni, uz obaveznu izjavu ispitivanog da se prema njemu postupalo korektno. Hasan Biber čak odaje priznanje isljednicima da su bili prema njemu pažljivi i omogućili mu da se za vrijeme istrage liječi, jer je bio bolestan. Od čega - to i su se ne kaže.
Istina je međutim, da u izjavama osumničenih, svaki ispitivani "priznaje" da je organizacija bila antinarodna i teroristička, u to zatim "odaje"da je organizacija željela iskoristiti tešku situaciju u zemlji nastalu poslije Rezolucije Informbiroa i, povezana sa vanjskim neprijateljima, dići ustanak kojim bi se rušio postojeći režim. U poglavlju knjige "lstraga", gdje donosimo ove zapisnike u cjelini, osim onih dijelova koji se doslovno ponavljaju, ima taj dodatak za zapisnik Hilmije Muftića, karakterističan po ovome. Muftić na kraju zapisnika negira bilo kakvu vezu organizacije sa dogadajima oko Informbiroa, da bi već na sljedećoj, "dodatoj" stranici "priznao" sasvim suprotno.
Predhodna dva dela feljtona pogledajte OVDE.
Tekst je pisan isključivo za portal Pravda, prenošenje je zabranjeno bez saglasnosti redakcije.
— Dnevne Novine Pravda (@NovinePravda) November 22, 2021
Izvor: Pravda
