Piše: Emil Vlajki
Subota, 25. prosinca 2021.
Probudio sam se sav u znoju. Usnuo sam stravičan san. Bio je to pravi košmar. Nalazio sam se u nekoj širokoj ulici obojenoj u žuto. U rukama sam držao snopove novčanica. Oko mene su se tiskali ljudi. Neki su mi se unosili u lice prepuni mržnje. „Čifute, izdao si Ga, vikali su.“ Drugi su nosili ogromne panoe sa NJegovim likom na kojima je pisalo: „Osvetit ćemo Te. Uvijek ćeš biti s nama. Tvoja Srpska je samostalna!“ Na nekim panoima bio je predstavljen kako na leđima nosi križ prema Golgoti. Naslikano je i NJegovo pribijanje na Križ sa trnovom krunom na glavi.
Odnekud su se pojavili prvi predsjednik Srpske i njegov vojni komandant, dok je rulja ushićeno aklamirala. Nebo se zatamnilo, a jedan se oblak pretvorio u ruskog Predsjednika. Govorio je grupici osoba koje sam prepoznao kao SS zastupnike „Slobodnog Svijeta“. Čuo sam ga kako kaže: „Dalje šape od Srpske“.
LJudi su me nanovo gurali, kidali mi odjeću i pljuvali po meni i mojim parama. Pao sam na zemlju, dok me je svjetina gazila. Ali nisam osjećao nikakvu bol. Puzeći po zemlji u nastojanju da izbjegnem udarce, čuo sam sebe kako isprekidanim glasom govorim: „Morao sam Ga izdati radi Vas.“
Istuširao sam se. Javlja mi se Mario P. iz Maribora. Čestita mi Božić. Nisam religiozan, ali ne mogu a da ne budem sarkastičan: „Znaš da je europska komisija savjetovala građanima da više ne spominju ni Božić, ni Djeda Mraza, samo bi trebalo čestitati praznike.“ Nisi duhovit, kaže i spušta slušalicu.
Opet telefon. Zove Goran P. Posjeduje u Beogradu malu izdavačku kuću koja objavljuje pravoslavne knjige. Ima fiks ideju da će pravoslavlje nanovo zavladati svijetom, a prijestolnica kršćanstva bit će, kao nekada, Konstantinopol, Carigrad.
-Pomoz Bog. Kako si najveći sine srpskog naroda? Poslan si na zemlju da spasiš pravoslavlje i srpstvo. Tvoja zadnja kolumna „Ubit će ga“, masovno se čita i širi društvenim mrežama. LJude koje znam, čim se probude otvaraju na računaru sajt „Pravde“ i traže tvoj novi članak. Postao si njihov idol.
-Hvala, shvatio sam. Reci to Dodiku koji godinama ni da čuje za mene, a medijima je zabranio da išta o meni pišu. Usput, kao što znaš, nisam ni religiozan, a ni Srbin. A sad mi reci zašto me zoveš?
-Ti još uvijek nemaš svijest o tvojoj pravoj misiji na zemlji. Nego, jesi li pročitao jučerašnju Đokićevu izjavu?
- Misliš li na Dodikovog ministra Petra Đokića? Ako se o njemu radi, nisam.
-Poslušaj ovo. Čitam ti iz novina:
On je, u emisiji sarajevske TV Fejs (muslimanska/Bošnjačka, E.V.), rekao da genocid ne treba negirati bilo gdje da se desio.
“To treba razumjeti i nikada ne treba prestati tragati za potpunom istinom o onome što je prethodilo o svemu tome što je na kraju proizvelo takav stav da se negdje desio genocid, Nije to samo na ovim prostorima nego i na nekim drugim gdje su ljudi masovno stradali", kazao je Đokić.
On smatra da se borba za istinom treba da nastavi i da se pronađe način da se do nje dođe.
Upitan da li je nakon toga imao komunikaciju sa koalicionim partnerom na tu temu Miloradom Dodikom, on je rekao da ga nije zvao po pitanju izjava o genocidu.
"Moramo biti spremni da se suočimo sa istinom o genocidu! Imamo i presude međunarodnih sudova, priznanja, pokajanja...", kazao je Đokić.
On je kazao da se na ovim prostorima bježi od istine.
"Da smo otvorenije pričali o zločinima, do sada bismo došli do podataka gdje se koji zločin dogodio i ko ga je počinio!“
Zamislio sam se.
-To mu nije prvi put da tako aludira na Srebrenicu, tvrdeći da se tamo desio genocid. Ali, prošli put je to uradio mnogo diskretnije, pa sam mislio da se radi o novinarskim pretjerivanjima opozicije. Začudilo me je, nakon toga, kada se u banjalučkoj gradskoj skupštini prije desetak dana svrstao uz opozicionara Stanivukovića. Tada sam pomislio da je to možda neka taktika vladajuće koalicije. Sada vidim da je sigurno negdje debelo zgriješio, da je, možda, počinio neki teški kriminal, i da Zapad posjeduje kompromitirajuće dokumente o tome. Ucjenjuje ga, i on sada radi i priča stvari protiv Dodika. Ne vidim, što bi drugo moglo biti.
-Šta, Emile, filozofiraš, to je čista izdaja, a on time opravdava i Inckov zakon o kažnjavanju onih koji negiraju „srebrenički genocid“.
-Naravno da je izdaja. Treba, međutim, biti praktičan. Ako u siječnju Dodik počne provoditi u djelo ono što priča o vraćanju nadležnosti, neće imati dovoljno glasova da to izglasa u Skupštini. To bi značilo njegov politički sunovrat i to bez NATO trupa i njegove fizičke likvidacije. Ako su mogli Đokića natjerati da ovako ruši Dodika, možda se pojavi još neki Đokić unutar vladajuće koalicije. Tada bi „Brut“ i ostali zavjerenici izboli svog Cezara, Dodika, na smrt.
-Čuj Emile, veliki srpski mislioče, volim kad citiraš Šekspira, ali imam poziv na drugoj liniji. Nazvat ću te kasnije. Prekida vezu.
Uhvatilo me je neko beznađe. Bilo je predvidljivo da će se kad-tad pojaviti neka pukotina u Dodikovoj koaliciji i da će to rezultirati lancem izdaja. Ipak, nekako sam vjerovao da se to neće desiti i da će nekim čudom nadležnosti biti vraćene.
Puste želje, pusti snovi!
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
