Piše: Emil Vlajki
Prvi mart je zasigurno jedan od najmračnijih datuma u povijesti ovih prostora. Možda nikada, u cijeloj povijesti čovječanstva, crni anđeli uništenja, zvani „jahači apokalipse“, nisu imali priliku da se okupe u tolikom broju kako bi uništili sve što je ljudsko u, navodno ravnopravnoj, multietničkoj zajednici.
OTUŽNO je gledati predstavnike Bošnjačkog naroda koji proklamiraju 1. mart kao državni praznik BiH u zemlji koja je okupirana i kolonizirana. U zemlji koju i sami stranci nazivaju protektoratom. U Zemlji gdje su đavolji poslenici „međunarodne zajednice“ sve uradili da nas u što većoj mjeri suprotstave i zakrve. U zemlji gdje oni imaju vojsku, policiju, administraciju i sudstvo, gdje donose zakone, pravila ponašanja, gdje uklanjaju demokratski izabrane poslanike i predsjednike, gdje bezrazložno lišavaju osobe njihovih elementarnih ljudskih prava, i što još sve ne. Postoji jedno jedino mjesto na brdovitom Balkanu, mračni vilajet, gdje jedan od naroda može u takvoj zemlji, bremenitoj okupacijom i bespravnim nasiljem „međunarodnih zapadnih humanista“, proglašavati dan državnosti.
CINIČNO i ZLURADO je jedan takav datum proglašavati danom državnosti gdje dva od tri konstitutivna naroda to ne žele i ne priznaju. Oni kojima su puna usta demokracije i ljudskih prava, evociraju „patriote“ i šehide kao glavne čimbenike koji su omogućili ovaj datum. Šehide (tur. šehit) treba poštivati jer su časno umrli za ono u što su vjerovali: jedinstvenu, pravovjernu BiH. Ali su oni, nasuprot sebe, imali suprotstavljene strane sa drugačijim razumijevanjem Bosne i Hercegovine. To je dobro rezimirao jedan od mudžahedina koji su ratovali na ovim prostorima (1993-a godina): „Ovaj rat nije rat između Hrvata, Srba i Muslimana, već između islamske i kršćanske civilizacije“. Ako je to tako, onda izvinite, jer mi iz dva druga konstitutivna naroda, možda možemo biti smatrani kao vaše cvijeće, ili vaš korov, ali zasigurno nismo vaši „patrioti“.
SMRT, UNIŠTENJE i MRŽNJA su najizrazitije posljedice ovog, jednostrano proklamiranog, dana državnosti. Ovaj dan je bio legalan uvod u 100 tisuća mrtvih, dva milijuna raseljenih osoba od kojih se najveći dio nikada neće vratiti u svoje domove, a spirale nasilja i mržnje su postale naša svakodnevnica. Kada je trebalo da muslimanski/Bošnjački narod, nakon Lisabonskog sporazuma (ožujak 1992.), odluči između mira i „slobode“, taj je narod izabrao „slobodu“. Pokazalo se, da je to „sloboda“, „sloboda“ za mrtve i nastradale prvenstveno iz bošnjačkog naroda koji su se u toku borbi najčešće nalazili u „kršćanskim škarama“ i brojčano su najviše nastradali. Da li je vrijedilo svo to stradanje? Da li će itko ikada progledati i postaviti pitanje odgovornosti onih koji su isforsirali tako shvaćenu i krvavo realiziranu „slobodu“? Hoće li se netko jednog dana zastidjeti prvog marta, ovog „slavljeničkog“ datuma?
BIJEDA je, u sadašnjem trenutku najbolji pokazatelj „dana državnosti“ BiH. Korupcija, kriminal, te siva i crna ekonomija su među najvišima u svijetu, 75% mladih bi se odmah odselilo iz ove zemlje; samo prošle godine, otišlo ih je pedeset tisuća. Privredni razvoj je mislena imenica, zbog nestabilne političke situacije stranci izbjegavaju da kod nas investiraju, politička klasa postala je najkonzervativniji dio društva, a jaz između sve bogatijih i sve siromašnijih dostigao je sramne i neprihvatljive razmjere. U ovoj nemogućoj državi, možda ljudi praznikuju, najčešće oni koji su godinama bez posla), ali tko i koliko njih istinski slave?
A smrtonosni jahači apokalipse i dalje žive u našim njedrima i našim glavama. Posebno se okupljaju prvog marta, jer je taj datum uistinu njihov slavljenički dan.
Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
