Piše: Vladimir Pavićević, direktor Društva za istraživanje politike i političke teorije
Najveću podršku građana Crne Gore Zdravko Krivokapić je imao dok još nije bilo prilike bolje da ga upoznamo. To je u bilo u onih nekoliko sedmica izborne kampanje uoči velike avgustovske pobjede nad Milovim DPS-om i nekoliko mjeseci nakon tih izbora. Čim je počeo više da se pojavljuje u medijima, ekstenzivnije da govori i kad je počeo da odlučuje njegov politički autoritet je slabio takvim tempom da je realno reći da on danas nema nikakav uticaj u crnogorskoj politici.
Da je ova tvrdnja primjerena i precizna najbolje govori slika Krivokapićevih omiljenih ministara Milojka Spajića i Jakova Milatovića koji su se u procesu formiranja njihove političke stranke s pravom odrekli svog političkog oca Zdravka Krivokapića. Više puta su mu se javno ljubazno zahvalili na svemu što je uradio i za njih i za Crnu Goru i jasno poručili da će njih dvojica bez Krivokapića biti kormilari nove političke organizacije ukoliko se ne desi da i oni sami odustanu od projekta.
Prvo što smo zapazili nakon učestalijih Krivokapićevih javnih nastupa je da voli da istakne da je on univerzitetski profesor i da ga to odvaja od drugih političara i čini boljim. Utoliko nam je bilo čudnije kada smo istovremeno uvidjeli da se radi o skoro pa nepismenom čovjeku, neupućenom u osnove gramatike i pravopisa, nesposobnom da sastavi ni jednu skladnu prošireniju, a kamoli složenu rečenicu. Utisak je da nije bilo ni jednog njegovog javnog nastupa, koji nije bio obilježen lapsusom koji bi otkrio nedostatke u pismenosti ovog univerzitetskog nastavnika.
Potom smo saznali da je bilo više pojedinaca kojima je obećavao i ovo i ono, pa i ministarska mjesta, a da ništa od toga nije bilo. Primjer Gorana Đurovića u Crnoj Gori svi znaju, pa su građani uopštavajući priče o praznim obećanjima Zdravka Krivokapića zaključili da on zapravo voli da prevari. Najteže je prevario one građane koji su se u dugom periodu borili protiv pokvarenog Milovog režima i kojima je za godinu i dva mjeseca koliko je bio neuspješni premijer prokockao veliku istorijsku šansu da se u Crnoj Gori najozbijljnije usmjerimo ka reformama.
Jedan od defektnih temelja Milove politike koji su građani kaznili na izborima 2020. godine bili su antisrpski sentimenti na kojima je pune dvije decenije Milo Đukanović pokušavao da razvija neku njegovu Crnu Goru. Posledica takvog pristupa bile su trajne tenzije koje su crnogorsko društvo učinile dubinski podijeljenim. Milo je gazdovao državom u kojoj je polovinu njenih građana tretirao kao neprijatelje države. Takva politika morala je da doživi krah i Milo se danas našao u filmu sigurnog izbornog gubitnika.
I Zdravko Krivokapić je danas u istom takvom filmu. Filmu političkog gubitnika koji je jedva izdržao godinu i dva mjeseca na čelu prve postđukanovićevske vlade, čiji autoritet u crnogorskom društvu ne postoji i koji danas priča Milovu priču o Srbiji kao državi iz koje Crnoj Gori stižu prijetnje i ucjene. Fakt je da i Milo i Zdravko rade upravo ono što ogromni broj građana Crne Gore ne želi da oni rade.
Građani Crne Gore kao i građani Srbije žele da se unaprijede odnosi između ove dvije stare države. Da formalni politički odnosi prate ono što u životu već imamo kao izvanredne odnose i nesmetanu komunikaciju koju ljudi iz Crne Gore imaju sa ljudima iz Srbije. Građani Crne Gore ne žele to što rade Milo i Zdravko – da iz osjećaja sopstvene ozlojeđenosti zbog izostanka podrške sa Andrićevog venca njima lično ova dvojica političkih penzionera napadaju Srbiju.
Očigledno je da je uoči izbora 2020. godine Milo očekivao Vučićevu podršku. Nije je dobio. Jednako je jasno da je Zdravko nakon istih tih izbora takođe očekivao Vučićevu podršku. I isto je nije dobio. Očekivanja obojice bila su iracionalna zato što Vučićev posao nije da sa Andrićevog venca podržava ovoga ili onoga, već da održava jedinu racionalnu poziciju srpskih institucija a to je nemiješanje u političke procese u Crnoj Gori koja je nezavisna i suverena država.
Izjave Mila Đukanovića i Zdravka Krivokapića nemaju danas neku posebnu težinu. Milo je svoja uporišta u Crnoj Gori izgubio prije godinu i po na izborima, a koncepcijom manjinske vlade Dritan je direktno krenuo na njega i taj proces biće finalizovan političkim penzionisanjem Mila Đukanovića. Zdravko nije zagrijao premijersku stolicu onoliko koliko se nadao da će, a već je bio smijenjen. Smijenio ga je Dritan i to odvažnim manevrom koji je nesposobnog premijera poslao u prevremenu penziju.
Jedini smisao ovih Milovih i Zdravkovih napada na Srbiju je želja obojice da pokušaju da koliko toliko naštete interesima nama susjedne i bratske države. Ova činjenica najbolje govori u kojoj mjeri su, uprkos iskustvu koje imaju, i jedan i drugi nedozreli i nerazboriti političari. Što prije i jednoga i drugoga u njihovim političkim opcijama naslijede mlađi i razumniji političari to će biti bolje i za njih dvojicu, i za njihove političke formacije i za crnogorsku politiku u cjelosti.
Poruku patrijarha Porfirija pročitajte OVDE.
Izvor: Borba
