Piše: DŽevad Galijašević

Želja za unutrašnjim preuređenjem zemlje i suzbijanje Dejtona, te viđenje i interpretacija svih prošlih ratova a posebno, posljednjeg, rata devedesetih, a posebno Srebrenica, ostaće nepremostiva prepreka svakom ozbiljnom dijalogu, koji bi težio pomirenju. Bošnjački imperativi u vidu mitologizacije stradanja i „slavnog vojevanja“, u osnovi je suprotstavljen zahtjevu da se bošnjački svijet i život u njemu, uklope u svjet šire zajednice, preko saradnje sa komšijama. 

U Sarajevu njeguju i prikazuju iskrivljenu sliku punu uljepšavanja sebe i dijaboliziranja drugih; ne prihvataju drugačiji pogled a preispitivanje, vide kao ocrnjivanje.  Takvo iznevjeravanje usvojene slike stvarnosti bosanskim muslimanima smeta, oni ga od svojih stručnjaka, književnika, istoričara, sociologa, politikologa, očekuju u jasnoj, krutoj formi.  Šta više: Bošnjaci to ne očekuju. samo od svoji: svi  moraju, podržavati tu fatamorganu bliske prošlosti. Da su i drugi narodi stradali, da imaju svoje strahove i muke, to je zadnje što Bošnjaci prihvataju i razumiju. Nužnost denacifikacije, ne postoji od juče: pravci i principi nacionalne logike, koju je Alija Izetbegović raširio Bosnom kao virus, ukorijenjeni su u odnosu prema činjenicama vezanim za muslimansko ustaštvo Drugog svjetskog rata i tadašnje vjerske politike: Husejna Đoze, Alije Nametka, Mustafe Busuladžića, Muhameda Pandže. NJihova imena danas sjaje novim nacističkim sjajem u Sarajevu i u tome nova gradonačelnica Benjamina Karić (koju od milja zovu „Pišulja“) ne vidi nikakav problem, kao ni njeni partijski saborci, socijaldemokrati. Jer šta bi bio nacional-socijalizam bez socijalizma, u njegovom bosanskom, vjerskom formatu. 

Kao i nekada, dok je deklarisani „stari Hrvat“ Alija Nametak, tumačeći ulogu begovskog potomka i srpskog identiteta, Skendera Kulenovića, i njegovo najpoznatije djelo, poemu Stojanka majka Knežopoijka, na isti način: »Poslije rata sam čitao njegovu Stojanku. Vrisak je bio velik, ali.što sam je koji put više čitao, sve mi je bila- manje pjesma, a više propaganda“, mrmljat će Nametak. Nije  znao objasniti kakva propaganda i čega? Zanemario je da ta Poema nastaje 1942 na oslobođenom teritoriju, u jednoj noći, kao organska i neposredna reakcija pjesnika na ratna zbivanja kojih je sam bio svjedok. Alija Nametak, kao začetnik ovog poricanja ne može izgovoriti surovu istinu: da država u čijem je kulturnom životu sudjelovao, NDH, je ubila, u samo jednoj njemačko-ustaškoj ofanzivi, 30.000 srpskih civila na Kozari a u logoru Jasenovac, više od pola miliona. Ali, kao i mnogi drugi poslije, bio je uvjeren da da o tome ne treba pisati. Ili, ako se već mora pisati, da to treba da rade Srbi, a ne neko ko nosi muslimansko ime? Zbog svog ustaškog pasjaluka, odmah nakon rata, 1945. godine Alija Nametak je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina, zato što je učestvovao u vlasti i sarajevskom književnom i kulturnom životu za vrijeme NDH (odležao devet, od 8.04.1945. do 06.05.1954.).     Po izlasku iz zatvora radio je kao saradnik Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, pa bio bibliotekar u Muzičkoj akademiji do odlaska u penziju 1973. godine. Ovakvo rasuđivanje, niti je odbačeno ni penzionisano a pogotovo nikad nije bilo usamljeno pa su slični prigovori, odjeknuli još glasnije - malo kasnije, nakon rata 1992-1995, kada  neobuzdana histerija prati logiku,  ussvajanja statusa naroda žrtve, čije stradanje daje snagu   svakoj besmislici, koja im svakodnevno pada na pamet i opravdava svaku niskost koja se izgovora u Sarajevu.

Naprosto je zaživjela u Bosni, ta imbecilna zamisao da se istorijski događaji moraju konstantno, dokazivati političkim referatima, kafanskim pjesmama, stručnim analizama, književnim i umjetničkim djelima. I uvjek.

Kada je subotu, 16. maja 2020.godine, u Sarajevu  održan navodni antifašistički skup kojim su građani Sarajeva izrazili svoj protest zbog održavanja takozvane „Blajburške mise“, moglo se pomisliti da je nacistička kap davno prelila čašu i da postoje snage dovoljno odlučne i ideološki svjesne, da se pobune protiv aktuelne, vrlo agresivne nacifikacije društva.

Tada je nekoliko hiljada Sarajlija odalo počast svojim sugrađanima, antifašistima, koje su u noći između 27. i 28. marta 1945. pogane, muslimanske ustaše, objesile na Marindvoru. Protestanti su nakon okupljanja, u povorci krenuli ka Vječnoj vatri, spomeniku oslobodiocima Sarajeva u Drugom svjetskom ratu.

Ovo je bio jedan od najvećih protestnih, i pri tome, antifašističkih skupova u Sarajevu od 1995. godine do danas. Ali, ode ta subota a dođe ponedeljak, samo dva dana kasnije, kada će, zastupnica SDA u Skupštini Kantona Sarajevo Samra Hajdarević – Ćosović javno  zatražiti da se „na osnovu slika identifikuju i kazne sve osobe“ koje su se okupile na tom antifašističkom skupu, jer šta ako dođe do pogoršanja epidemiološke situacije?

U ovoj inicijativi kažnjavanja antifašista sumirano je „anti-epidemiološko“ djelovanje svih regionalnih, pa i sarajevskih vlastodržaca proteklih 25 (i više) godina. Međutim, ova inicijativa, ma koliko aktuelizovana pominjanjem tada, aktuelne „korona pandemije“, nije iznenađujuća, jer je, upravo ona, kao takva, označila, još snažniji nastavak procesa koji je preimenovanja sarajevskih ulica i škola. Činjenica je da danas. samo raste broj ulica i trgova u glavnom gradu koje nose nazive antisemita, fašističkih ideologa, saradnika fašističkih i nacističkih okupatora, ustaških činovnika, pukovnika… Uprkos brojnim zahtjevima i inicijativama da se sporni nazivi ulica promijene, to se još nije desilo.

Ulica Mustafe Busuladžića

Jean od njh; Mustafa Busuladžić, kvazi intelektualac, uzor Aliji Izetbegoviću i „Mladim muslimanima“ u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, poznat je kao neko ko je podržavao nacističke stavove i progon sarajevskih Jevreja. Konačno je, u duhu lika, tadašnjeg i današnjeg Sarajeva, on je dobio djelić nekadašnje ulice Fuada Midžića – narodnog heroja iz Drugog svjetskog rata koji je, nakon što je preživio logor Jasenovac, poginuo u posljednjim danima oslobađanja Sarajeva, od ustaša i nacista. Fuad Midžić danas nema svoju ulicu u Sarajevu, a ulica na Breki, danas, nosi imena Asima Ferhatovića i pet mladomuslimana – Busuladžića, Esada Karađozovića, Fikreta Ploče, Rušida Prgude i Asafa Serdarevića. Inače, Busuladžić je često opisivan kao jedna od najznačajnijih intelektualnih figura svog vremena, što je potpuno besmisleno ili makar upitno, ali je tačno, da je u Drugom svjetskom ratu bio, otvoreno i javno, na strani ustaškog režima i nacističke NJemačke. Poznat je prema svojim antisemitskim stavovima.

Tako je, između ostalog, Busuladžić napisao:
- Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. NJih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova.

Antikomunist, antisemit, neko ko je podržavao ustaške i nacističke stavova, te progon sarajevskih Jevreja, saradnik okupatora, saradnik kontroverznog palestinskog muftije El Husseinija, nastavnik u školi imama "SS" divizije, zaposlenik na Radiju Rim u vrijeme Musolinijeve vladavine (gdje je radio u dijelu programa koji se emitovao na hrvatskom jeziku, doprinoseći propagiranju fašističke ideologije) – bio bi  kratak ali precizan opis Mustafe Busuladžića.

Zbog navedenog je nakon rata osuđen na smrtnu kaznu.

Nastaviće se…

Predhodne delove feljtona pročitajte OVDE.

Izvor: Pravda