Piše: Vladimir Dimitrijević
PAPA U SRBIJI – DA ILI NE?
Nad nas se, svaki čas, nadvija pretnja – papa bi došao u posetu Srpskoj Crkvi. To bi za nas, naravno, bilo odlično. Lakše bismo hitali u Evropsku uniju.
Ali, da li bi ta poseta Srbima donela išta osim poraza, bruke i sramote?
Naravno da ne bi.
Osnovna teza potpisnika ovih redova je da su u ratu protiv srpskog identiteta važnu ulogu imali Vatikan (čiji delatnici, uz malu pomoć saveznika iz vrha SPC, nastavljaju svoj posao na unijaćenju potomaka Svetog Save) i tito-komunizam, čija iščadija drugosrbijanci i dalje rade na razgradnji srpskog nacionalnog identiteta. Pre svega, pažnju ćemo posvetiti „crnogorskom pitanju“ jer se preko njega najviše prelama srbofobna metodologija papista i titoista.
NJEGOŠEVA KAPELA
Mnogo puta se govorilo o komunističko–vatikanskoj zaveri protiv Srba. Tome su se podrugivali kao „teoriji zavere“. Ali…
Ali, kad se pogleda u dokumenta, vidi se da su se stavovi Kominterne o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, potonjoj Jugoslaviji, sasvim poklapali sa stavovima Vatikana i „Crkve u Hrvata“ o Jugoslaviji kao „tamnici naroda“, u kojoj su Srbi hegemoni. Ta ideja Kominterne nastavila je da živi i u SFRJ – Titoslaviji.
Dovoljno je samo pogledati razgovor koji je Tito imao sa delegacijom Crne Gore na Brionima 24. juna 1970. godine, pa da se shvati da je Tito vrlo dobro znao šta treba raditi sa Srbima i njihovim znamenjima da bi se raščistili putevi budućeg rasrbljavanja. (Razgovor je objavio Pero Simić, u svojoj knjizi „Raspeto Kosovo“, Narodna knjiga – Novosti, Beograd 2006.)
Naime, crnogorski komunisti su rešili da sruše NJegoševu kapelu na Lovćenu. Srpska Crkva i srpska kulturna javnost im se suprotstavlja, ali komunisti su neumoljivi. Veselin Đuranović i Vidoje Žarković su odlučni da srpskom vladiki podignu paganski Meštrovićev mauzolej. Đuranović veli Titu da je Srpska crkva „glavni propovednik tih ostataka velikosrpske politike u odnosu na crnogorsko nacionalno pitanje“, u kontekstu čega se pominje i protivljenje rušenju kapele na Lovćenu.
Tito dobacuje da se SPC protivi mauzoleju jer ga je „Hrvat pravio“, kao i da je tom kapelom „Aleksandar (kralj, nap. V. D.) venčao Crnu Goru sa Srbijom“, da bi im na kraju rekao da nastave kuda su naumili, a da ni on, ni Ustavni sud neće reagovati. Ne treba zaboraviti: NJegoševu kapelu na Lovćenu u Prvom svetskom ratu srušili su vojnici katoličke dinastije Habzburg, čiji je zapovednik u okupiranoj Crnoj Gori bio vatreni katolik, srbofob i Hrvat – Stjepan Sarkotić. Obnovio ju je kralj Aleksandar, unuk crnogorskog kralja Nikole, u čijim venama je tekla krv NJegoševa; ponovo su je srušili Titovi srbofobi, predstavnici od komunista stvorene veštačke crnogorske nacije.
KOMINTERNA O SRBIMA I JUGOSLAVIJI
A što se tiče komunističkog stava prema Srbima ,,od kojih je trebalo odvojiti Makedonce i Crnogorce, stvarajući od njih posebne nacije, dovoljno je samo da citiramo rezoluciju o „jugoslovenskom pitanju“ drezdenskog kongresa Kominterne:
„1. Jugoslavija je mnogonacionalna država. Srpska buržoazija, koja sprovodi svoju hegemoniju, predstavlja narod koji čini samo 39 odsto celokupnog stanovništva Jugoslavije. Ostali narodi, koji zajedno predstavljaju veliku većinu stanovništva, više ili manje potčinjeni su režimu nacionalnog ugnjetavanja i protiv njih se vodi politika denacionalizacije.
2. Srbi, Hrvati i Slovenci su tri različita naroda. Teorija o jedinstvenom troimenom narodu Srba, Hrvata i Slovenaca jeste samo maska za velikosrpski imperijalizam.
3. Zadatak je KPJ da vodi odlučnu borbu protiv nacionalnog ugnjetavanja u svim njegovim oblicima i za samoopredeljenje naroda, da podstiče narodnooslobodilačke pokrete, stalno težeći da te pokrete izvuče ispod uticaja buržoazije i da ih poveže s opštom borbom radnih masa protiv burožazije i kapitalizma.
4. Nacionalno pitanje u Jugoslaviji nije ustavno pitanje i stoga se ne može poistovećivati s pitanjem revizije Vidovdanskog ustava. Ono je, prvo, pitanje borbe nacionalno ugnjetenog stanovništva za njegovo pravo na nacionalno samoopredeljenje i, drugi, pitanje revolucionarne borbe radnih masa u celoj Jugoslaviji.
5. Borba protiv nacionalnog ugnjetavanja, za pravo samoopredeljenja naroda do otcepljenja, i za radničku i seljačku vlast, mora biti povezana s opštom borbom protiv reakcionarne velikosrpske burožoazije, protiv monarhije i protiv Vidovdanskog ustava.
6. Mada nacionalno pitanje ne može biti rešeno revizijom ustava, KPJ, uprkos tome, mora aktivno učestvovati u borbi za reviziju ustava u cilju obaranja sadašnjeg nasilničkog režima velikosrpske buržoazije i osvajanja što više garancija, političkih prava i slobode za radne mase ugnjetenih naroda. KPJ mora stalno da teži ujedinjenju radnih masa u borbi za uspostavljanje radničke i seljačke vlasti objašnjavajući masama da samo radničko-seljačka vlast može konačno da reši nacionalno pitanje.
7. Pošto u Jugoslaviji postoji masovni pokret protiv nacionalnog ugnjetavanja u svim njegovim oblicima, masovni porket za pravo na samoopredeljenje, nacionalno pitanje ima aktuelno i oštro obeležje i neposredno dotiče interese radnih masa.
Zbog toga se opšta parola u vezi s pravom na samoopredeljenje, koju ističe KPJ, mora izraziti u obliku izdvajanja Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Jugoslavije i stvaranja nezavisnih republika.
8. U vezi s hrvatskim i slovenačkim stanovništvom u oblastima koje je okupirala Italija Italijanska KP mora u kontaktu s jugoslovenskom bratskom Partijom razvijati propagandu i agitaciju u duhu spomenutih parola.“
Da li je ovde nešto nejasno? Ili neostvareno, danas, u trećoj deceniji 21. veka?
Ne zaboravimo da je poznati srpski istoričar Sima Simić napisao celu knjigu „Vatikan protiv Jugoslavije“, pokazujući kako su papa i papisti od nastanka države Južnih Slovena radili na tome da ona bude razbijena.
VATIKAN I TITOIZAM
Iako je Vatikan na početku Brozove vlasti imao neprijateljski stav prema vođi jugoslovenskih komunista (pre svega zbog suđenja Stepincu), ipak su uspeli da se pomire na osnovu srbofobije i da nađu zajednički jezik. O doslednoj antisrpskoj politici Vatikana i u drugoj polovini 20. veka piše novinar Pero Simić u svom članku „Šarmiranje Beograda“, posvećenom nastojanju pokojnog (?) pape Ivana Pavla Drugog da poseti srpsku prestonicu (tekst je napisan za života pape Poljaka, a objavile su ga „Večernje novosti“ 23. februar 2003):
„Vatikanski papa Jovan Pavle Drugi više ni od koga ne krije da mu je žarka želja da svojom nogom najzad kroči i u Beograd. Ako ne uz odobrenje Srpske pravoslavne crkve, on da bar uz njenu rečitu neutralnost. Dovoljno je, savetuju iz Rima, da se SPC javno ne protivi tom papskom hodočašću i sve će biti u redu. I vuk sit i ovce na broju.
Emisari do juče podozrive, a danas ’bratske crkve’, to su prilikom prošlogodišnje posete Srbiji nagoveštavali između redova, a prvi vatikanski diplomata Žan-Luj Toran ovih dana je bio još direktniji. Uostalom, činjenica da je tako visoki zvaničnih Rimokatoličke crkve stigao u našu prestonicu pre nego što je reprezentativna delegacija SPC po povratku iz Rima čestito raspakovala svoj prtljag dovoljno govori sama za sebe. Papi se baš žuri.
Srbija već odavno nije u prilici da bira s kim će razgovarati. Na svaku ruku pomirenja i saradnje ona će još dugo morati pozitivno da odgovara. Čak i onda kad je potpuno svesna da politika nekih država i organizacija počiva na doktrini: radi danas šta moraš (pomirljivo pričaj) da bi sutra (kada se druga strana otvori) radio šta možeš, a prekosutra (ako budeš vešt) šta hoćeš.
Ovo ’sveto trojstvo’ zemaljske strategije Rimokatoličke crkve pripisuje se papi Piju Jedanaestom, koji je Vatikanom stolovao baš onda kada je Italijom vladao prokatolički režim Benita Musolinija. U razgovorima naših zvaničnika sa rimskom kurijom prvi put je pomenuto sedamdesetih godina prošlog veka. U susretu sa jednim funkcionerom jugoslovenskog državnog sekretarijata za inostrane poslove oprezno ju je izgovorio monsinjer Kazaroli, jedan od prethodnika Žan-Luja Torana, zadužen u Rimu da pred Titovu posetu Vatikanu opipava puls Beograda.
Sudeći po dokumentima beogradskog Diplomatskog arhiva, to je vatikanskim prvacima pošlo za rukom. Možda i više nego što su se nadali.
Sujetnom Titu su podišli sladunjavim pričama o tome kako je on jedan od najvećih državnika dvadesetog stoleća i najavama da će se Sveta stolica priključiti pokretu nesvrstanih, a još uoči Titove vizite Vatikanu papa je otišao i korak dalje. U pismenoj poruci Titu je saopštio: ’Sa svoje strane Katolička crkva (u Jugoslaviji) traži i ispoljava želju da joj budu osigurani poštovanje njenih prva i legitimna sloboda njene akcije koja ne teži ničem drugom osim spiritualnoj i moralnoj prednosti njenih članova u dobru naroda među kojim oni žive.’
Namerno ili slučajno, Tito na to uopšte nije reagovao, a rimski papa je tako inagurisao nameru da remetilački deluje u ondašnjoj Jugoslaviji proglašavajući da njeni narodi koji pripadaju njegovoj pastvi imaju spiritualnu i moralnu prednost u odnosu na pripadnike pravoslavne, islamske i drugih veroispovesti bivše Jugoslavije.
Istorija pamti druge primere slične primene Svetog trojstva Pija Jedanaestog prema Srbiji i Jugoslaviji. Recimo, zapadna crkva je sve vreme Drugog svetskog rata održavala redovne diplomatske odnose sa porobljenom Kraljevinom Jugoslavijom i njenom otpravniku poslova redovno u „večnom gradu“ izražavala najlepše želje za sreću i dobrobit te države, a istovremeno je blagoslovila i nacističko-fašističku Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je tu istu Jugoslaviju razbila 10. aprila 1941. A samo dan posle proglašenja te kvislinške države, njeni prvaci su svoje podanike preko Radio-Zagreba pozvali da se ’odmah obrate na župske urede (Rimokatoličke crkve), gdje će dobiti upute što će dalje raditi’.
Ili, Vatikan nas nekoliko puta podseća kako je njihov ambasador za sve vreme NATO agresije na našu zemlju sedeo u Beogradu, a nikako da se, makar interno, pokaje što je upravo Žan-Luj Toran 8. maja 1999. na Četvrtom međunarodnom kongresu vojnih ordinarija usred Vatikana doslovno rekao: ’Sveta stolica nije osudila operaciju koja se odvija na teritoriji Jugoslavije. Zašto? Zato što se to može smatrati izrazom prava, pa čak i dužnosti da se interveniše.’
Bila je to jedna od najotvorenijh pohvala jednom siledžijskom činu, koji nije imao nikakve veze ni sa ljudskim ni sa bilo kakvim božanskim pravilima. Uz prihvatanje ruke Vatikana, Srbija ima i pravo i obavezu da ništa olako ne zaboravlja. Ni dobro, ni loše“.
Tako Pero Simić.
Dakle, Vatikan i Tito radili su u srodnom duhu. Koji očito nije bio Duh Sveti. I uspeli su! Uspeli su mnogo bolje nego što se očekivalo! U 20. veku konačno su nestali Srbi katolici i Srbi muhamedanci. Starosrbijanci su postali Makedonci i neki od njih više mrze svoje srpsko poreklo i beže od njega kao đavo od krsta. Komunisti su 1945. dekretom, stvorili i savremenu „crnogorsku naciju“. Ti isti komunisti, maskirani u evroljube, preuzeli su kroatopapističku ideju o Crnoj Gori kao „Crvenoj Hrvatskoj“ i nastavili rat protiv svega što je svetosavsko u negdašnjoj Zeti.
VATIKAN OSVAJA CRNU GORU
O vekovnom „poslu“ Rima u Crnoj Gori istoričar Predrag Vukić piše:
„Istorijski put Crnogorsko-Primorske mitropolije, koji neprestano traje već punih 780 godina, prepun je iskušenja i stradanja. Nalazeći se na delikatnom geopolitičkom prostoru na kome se sudaraju, ali i prožimaju interesi dviju moćnih vjerskih i imperijalnih internacionala (katolicizma i islama), Cetinjska mitorpolija je vjekovima branila sopstveni duhovni identitet, kao i državotvorni i narodnosni identitet Crne Gore u odnosu prema spoljnim aspiracijama.
Pritiješnjena između moćnih regionalnih imperija (Turske, Venecije, Austrije, a kratko vrijeme i Napoleonove Francuske), ona je bila neprestana barijera raznim projektima kojima je predviđana okupacija ovih prostora i nasilno prevjeravanje i asimilacija naroda kome je Cetinjska mitropolija bila duhovni stožer i centar sabornog narodnog okupljanja.
Katolička crkva koja je svoje asimilatorske zamisli sprovodila preko Venecije i potom Austrije uvijek je područje Crne Gore tretirala kao „tera missionis“, dakle kao prostor čije stanovnike („šizmatike“) treba prevesti u katolicizam. NJeni su se interesi poklapali sa interesima zvanične Venecije i imperijalnog Beča, čiji su strategijski interesi predviđali vojno i političko pokoravanje Crne Gore. Raspad nekada jedinstvenog srpskog carstva, koji je nastupio oko 1360. godine otvorio je neslućene mogućnosti, kako Veneciji, tako i katolicizmu.
Mleci su već 1420. zauzeli Kotor. U okolini Kotora, na Svetomiholjskoj Prevlaci nalazio se manastir Sv. Arhangela Mihaila, koji je bio središte Zetske mitropolije. Da bi eliminisali pravoslavnu duhovnost sa ovih prostora, Mleci su sredinom 15. vijeka porušili ovaj manastir. Prema narodnom predanju, sedamdeset prevlačkih monaha planski je otrovano upravo na praznik hrama (Aranđelovdan), a potom su mletačke galije topovima porušile manastir na Prevlaci.
Da bi sproveli unijaćenje naroda Gornje i Donje Zete, Mleci su oko 1452. u manastiru Prečista krajinska u okolini Bara formirali unijatsku arhiepiskopiju, na čije su čelo doveli arhiepiskopa Jovana. Budući da ovaj plan nije mogao biti realizovan usljed čvrstog pravoslavnog duhovnog utemeljenja naroda i vlastele srednjovjekovne Zete, unijatska arhiepiskopija se ugasila oko 1480, čemu je uostalom doprinijela i najezda Turaka na Zetu i mletačke posjede u Primorju.
Poslije silaska Crnojevića sa istorijske scene, Crnom Gorom će upravljati u razdoblju od 1500. do 1696. mitropoliti iz raznih plemena. Već 1622. formirana je u Rimu Kongregacija za propagandu vjere, specijalizovana i izrazito militantna institucija sa osnovnim ciljem da sprovodi prevjeravanje pravoslavaca i ostalih nekatoličkih naroda i etničkih zajednica u katolicizam. Uz pokroviteljstvo mletačkih vlasti, trogirski arhiđakon Francisko Leonardi razvio je unijatsku propagandu u Paštrovićima i Boki.
Leonardi je došao i na Cetinje i uspostavio bliske veze sa mitropolitom Mardarijem Kornećaninom, koga je nagovarao da pristane na uniju sa Rimskom Crkvom (Ecclesia Romana), kako katolici inače nazivaju svoju crkvenu organizaciju. Dva cetinjska monaha, među njim i vladičin sinovac arhiđakon Visarion Kolinović, otišli su po nalogu mitropolita Mardarija u Rim 1640. i obavijestili papu Urbana Osmog da Cetinjska mitropolija pristaje na uniju sa Sv. Stolicom.
Projekt o unijaćenju Crne Gore ipak nije ostvaren i Mardarije je ubrzo odustao od Leonardijevog plana jer narod i pravoslavni klir u Crnoj Gori nije izražavao ni najmanju spremnost da napusti vjeru svojih predaka. Leonardi se u oktobru 1642. susreo u Peći sa patrijarhom Pajsijem da bi ga pridobio za pristupanje Pećke patrijaršije uniji sa Vatikanom, ali mu to nije pošlo za rukom. Da bi što više ugrozili opstanak pravoslavlja na ovim prostorima, Mleci su krajem 17. vijeka porušili manastir Tvrdoš i minirali cetinjski manastir.
Uoči odlaska sa Cetinja mletačka vojna posada je minirala rezidentni manastir Cetinjske mitropolije 1692. na Ćipuru. Već 1694. po naređenju mletačkog providura Marćela porušen je i manastir Tvrdoš kod Trebinja, sjedište Trebinjske eparhije. U unutrašnjost pravoslavnih hramova u Boki Kotorskoj mletačke vlasti su nasilno dograđivale katoličke oltare kako bi se ubrzao proces preuzimanja pravoslavnih crkava u svojinu kotorske biskupije. Francuska okupacija Boke i Dalmacije (1807–1814) obezbijedila je punu slobodu vjeroispovijesti, pa su iz pravoslavnih hramova konačno otstranjeni rimokatolički oltari. O tome je argumentovano pisao Risto Dragićević. Rad na unijaćenju i prevjeravanju nastavio se i u doba austrijske okupacione vlasti.
Da bi se adekvatno zaštitili od rimokatoličke propagande, plemenske starješine i gospodari Crne Gore u brojnim ugovorima o savezništvu koji su još od sredine 15. vijeka sklapali sa Venecijom protiv Turaka, izričito su od Mletaka zahtijevali respektovanje pravoslavne vjere i odustajanje od vjerske asimilacije. Veliki vojvoda Stefan Crnojević sa zetskim zborom potpisao je na Vranjini 6. septembra 1455. ugovor o državnom savezu sa Mletačkom Republikom, u kome se imperativno određuje da će zetska kneževina imati pravoslavnog mitropolita kao svog duhovnog starješinu i da unijatski arhiepiskop u Krajini ne može imati duhovnu jurisdikciju u Zeti. S tim u vezi, u istom se ugovoru pored ostalog kaže:
’… da ne bude nikakvog popa ili episkopa ili arhiepiskopa katoličkog nad našim crkvama, već da budu od naše vjere nastojnici naših crkava i da ne budu pod latinskim arhiepiskopom iz Krajine. Mora se postaviti mitropolit slovenske vjere jer se onaj mitropolit iz Krajine naziva mitropolitom Zete i on postavlja naše sveštenike, bez kojih ne možemo biti.’
Iako se ovim ugovorom Venecija obavezala da će obustaviti unijatsku propagandu, Mleci ga nijesu poštovali kao što se nijesu pridržavali odredaba ni kasnije sklopljenih ugovora sa Crnom Gorom kojim su formalno, ali ne i stvarno, garantovali slobodu vjeroispovijedanja pravoslavnom stanovništvu u Boki i Crnoj Gori.
Cetinjski mitropoliti su (sa izuzetkom mitropolita Mardarija) vjekovima istrajno štitili i branili neprikosnovenost i slobodu vjere svojih predaka. Kralj Nikola je 1886. sklopi sa Vatikanom konkordat kojim je obnovljena Barska nadbiskupija. Iako je podanicima katoličke vjere garantovao punu slobodu vjeroispovijedanja, on je posebnim ustavnim odredbama zaštitio interese pravoslavlja od svakog vida prozelitizma. Ustavom iz 1905. (čl. 40) istočno-pravoslavna vjera je proglašena državnom vjerom u Crnoj Gori, čime je i formalno ozvaničen njen privilegovan status. Isti ustav (čl. 136) zabranjuje svaku radnju upravljenu ’protiv istočno-pravoslavne crkve u Crnoj Gori (prozelitizam)’.
A čl. 14 ustava decidno određuje da ’Knjaz Gospodar i NJegov Dom moraju biti istočno-pravoslavne vjere’. Time je kralj Nikola jasno definisao duhovni karakter Crne Gore kao države sa pravoslavnim duhovnim utemeljenjem. Iako je odvajanje duhovne i svjetovne vlasti izvršeno još 1851. godine, knjaz Danilo i kralj Nikola su se smatrali zaštitnicima Cetinjske Mitropolije i tako su se i ponašali, da bi odbranili svoj narod od inostrane vjerske asimilacije i sačuvali drevni pravoslavni duhovni identitet Crne Gore.
Stvaranje jugoslovenske državne zajednice 1918. značajno je poremetilo planove Vatikana, koji je namjeravao da uz oslonac na imperijalnu politiku Austro-Ugarske Monarhije utemeljenu na načelu Drang nach Osten (prodor na istok) ostvari vojno-političku likvidaciju Crne Gore i Srbije i realizuje projekt unijaćenja i definitivnog pokatoličenja srpske nacionalne zajednice na Balkanu. Ali i u izmijenjinim društveno-političkim okolnostima Rimokatolička crkva je nastavila sa militantnom vjerskom propagandom usmjerenom protiv pravoslavnog duhovnog faktora, pa tako i na prostorima Crne Gore.
Kulminacija ove asimilatorske i destruktivne imperijalne strategije Vatikan je ostvario masovnim genocidom i nasilnim pokatoličenjem dijela srpske nacionalne zajednice na području NDH u razdoblju od 1941-45, a definitivno u građanskom ratu od 1991-95, kada je za samo pet godina sa područja Republike Hrvatske protjerano oko pola miliona Srba.
S tim u vezi, korisno je citirati izvode iz nekih pisama cetinjskog mitropolita Gavrila Dožića u kojima nadležne državne i crkvene faktore izvještava o rimokatoličkoj asimilatorskoj propagandi u Crnoj Gori. Pisma mitropolita Gavrila nastala u razdoblju od 1920. do 1938. čuvaju se u arhivu Mitropolije na Cetinju, koji je izuzetno obiman i masivan.
U pismu patrijarhu Varnavi Rosiću (Br. 5541 A 1934-4271) od 2. oktobra 1934. godine mitropolit Gavrilo pored ostalog kaže:
’U pogledu vjeroučiteljskih dužnosti kako u srednjim tako i u osnovnim školama naši interesi stradaju mnogo više nego oni drugih vjera i konfesija. Većina srednjih škola nema stalnih vjeroučitelja, a osnovne škole nemaju ni jednog jedinog. Pa čak i ona dva mjesta za Podgoricu i Nikšić Ministarstvo Prosvjete nije popunilo iako je Vaša Svetost ta dva mjesta bila ustupila ovoj Eparhiji! Rimokatolici međutim imaju svuda vjeroučitelje u srednjim školama, koje plaća država, a tako i muslimani, gdje imaju svojih vjerskih pripadnika.
Rimokatolici energično sprovode svoju propagandu svuda i za to imaju i sredstava i ljudi. Npr. biskup rimokatolički iz Prizrena došao je nedavno u Gusinje i ostavio okruglo 70.000 dinara da se odmah otpočne sa podizanjem rimokatoličke crkve za nepunih 30 domova rimokatolika. Oni spremaju jednu bazu u Gusinje, a drugu u Prijepolje gdje su već podigli svoj hram, za širenje njihovo u Sandžaku i dolini Lima, gdje ih do sada nije bilo. Već smo ranije izvijestili o podizanju rimokatoličke crkve u Nikšiću.’
Ovo izlaganje mitropolita Gavrila ne odnosi se na cjelokupni prostor Crne Gore, već isključivo na područje krajnjeg sjevera Crne Gore (Andrijevica, Berane, Bijelo Polje, Plav, Gusinje, Rožaje). Ako je katolička prozelitska kampanja bila tako intenzivna u središtu Starog Rasa, kolijevke srednjovjekovne srpske državnosti, koliko je ona tek bila intenzivna u primorskim, ali i središnjim prostorima Crne Gore i Cetinjske Mitropolije.
U izvještaju Sv. Sinodu o stanju u Crnogorsko-Primorskoj Mitropoliji M. Br. 1178 od 28. aprila 1936. godine mitropolit Gavrilo se osvrnuo i na intenzivnu prozelitsku propagandu rimokatoličkog klera, o čemu pored ostalog kaže:
’Očigledno je i tačno, da se i rimokatolička propaganda svestrano i svima silama i sredstvima trudi, da postojeće nezadovoljstvo i sirotinju ovomošnjeg stanovništva eksploatiše u svoju korist. Preko svojih časopisa, letaka, propovijedi i sa raznim sredstvima rimokatolička propaganda nastoji da papu i papsku crkvu pretstavi kao zaštitnika i dušebrižnika ne samo Hrvata već i Srba.
Ona jednako širi i dokazuje otvoreno i tajno, da su Srbi ovih krajeva, pa cio Naš Narod i njegovi svjetski i duhovni poglavari u dalekoj prošlosti bili pod papom, ali da su ih Turci i Grci otrgli od Rima! Čak se stalno pa u posljednje vrijeme javno proturaju tobože istorijski utvrđena fakta, da su ovi krajevi nekakva Crvena Hrvatska, a ne srpska pokrajina, da su vladari Zetsko-Crnogorski od Vukana do Crnojevića bili rimokatolici i tome slično, samo da bi se naše srpske svetinje i tradicije što više sumnjičile i omalovažavale u očima današnjih narodnih masa!’
Budući da Cetinjska Mitropolija nije mogla adekvatno parirati ovako agresivnoj prozelitskoj kampanji, mitropolit Gavrilo zabrinuto konstatuje:
’Jer naša Crkva pod postojećim uslovima nema ni intelektualne, ni materijalne snage, da se u borbi uspješno odupire najezdi rimokatoličke propagande, u ovim krajevima naročito’.
Ako se sadašnje stanje na području Cetinjske Mitropolije uporedi sa stanjem iz 1936. o kome govori mitropolit Gavrilo, evidentna je zapanjujuća srodnost fenomena rimokatoličkog prozelitizma, koji u osnovi i danas nastupa sa istom metodologijom i istim propagandnim porukama o ’crveno–hrvatskom’ i ’rimokatoličkom’ duhovnom utemeljenju Crnogoraca, kao i u razdoblju Kraljevine Jugoslavije.“
CRNA GORA KAO CRVENA HRVATSKA
Budimir Aleksić u svojoj studiji „Crveno-crna Gora“, nastaloj još pre odvajanja Crne Gore od Srbije, pokazuje kako su se vekovni planovi Vatikana ostvarivali na naše oči i u naše doba. Govoreći o povodima za nastanak svoje knjige, čiji je cilj bio da imenuje i razobliči snage koje žele „latinizaciju i kroatizaciju Crne Gore“, Aleksić ukazuje da je u jezgru crnogorskog separatizma „lako prepoznati rasizam i šovinizam oblikovan u ideološkoj radionici hrvatskih ustaša“. Aleksić dodaje:
„Naročito smo insistirali na činjenici da je antisrpski separatistički pokret u Crnoj Gori do 1997. godine bio marginalan, bez značajne podrške u narodu i bez uticaja i upliva u kulturni, politički i društveni život Crne Gore. Međutim, nakon pobjede Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima oktobra 1997. i nakon pobjede ’bolježiveće’ koalicije na majskim parlamentarnim izborima 1998. godine, Crna Gora je postala leglo istorijskog i političkog razvrata, a novouspostavljeni režim razarač tradicija koje su vjekovima utemeljivale duhovne i sve druge vrijednosti Crnogoraca.
Stoga nimalo nije slučajno što je prvi čovjek tog režima Milo Đukanović svoj politički kapital uložio u starog udbaškog jašipopa i krstolomca – Jevrema Brkovića, koji je danas jedan od najjačih stubova ustaštva u Crnoj Gori. J. Brković je početkom devedesetih godina bio idejni odgojitelj cetinjske crnolatinaške mladeži u ustaškom fašističkom duhu.
Prije svega, J. Brković je bio u Tuđmanovoj Hrvatskoj za vrijeme ustaškog genocida nad srpskim narodom od 1991. do 1995. godine. Bio je angažovan u ’odjelu za propagandu’ hrvatske ustaške vojske, odnosno u ’Ministarstvu obrane Republike Hrvatske’, koje je suizdavač njegove knjige ’Prljavi rat’ iz 1992. godine. On je, suštinski gledano, ako se ima u vidu njegova propagandna djelatnost, a posebno njegova veza sa hrvatskim ustašama, možda i zaslužnija ličnost za ’novu Crnu Goru’, dukljansko-montenegrinsku antisrpsku tvorevinu, od samog Đukanovića.
Sama činjenica da je M. Đukanović stavio Jevrema Brkovića u svoje najbliže političko okruženje govori o tome da je, gledano sa stanovišta svog političkog programa, prihvatio njegove (i njegovih učitelja ustaša) rasističke i šovinističke antisrpske ideje i da ih je ugradio u svoj ideološki sistem. Logično je onda što se preko pseudonaučnih i pseudokulturnih institucija (tzv. Dukljanska akademija, tzv. Matica crnogorska, fondacija ’Sveti Petar cetinjski’ itd.), na čijem je čelu J. Brković sa svojim doglavnicima, a koje je osnovala crnogorska vlast, u crnogorski kulturni prostor na velika vrata uvodi ratni zločinac Savić Marković Štedimlija, jedan od osnivača crnogorskog separatističkog ustaškog porketa.
Dolaskom ’bolježiveće’ koalicije na vlast u Crnoj Gori (1998) Štedimlijina i Drljevićeva vizija Crne Gore kao ’Crvene Hrvatske’ razrađena je u cjelovitu državnu politiku. Ključne tačke toga programa su: utemeljenje ’dukljanstva’ kao političke i nacionalne ideologije; stvaranje ’crnogorskog jezika’ i potiskivanje ćiriličnog pisma; konstituisanje ’crnogorske crkve’ i prihvatanje unije (jedinstva) sa Rimskom kurijom; postepeno pokatoličavanje Crnogoraca (o čemu otvoreno govore vodeći ideolozi crnogorskog separatizma); podrška velikohrvatskoj i velikošiptarskoj ideji i projektu stvaranja Velike Hrvatske i Velike Albanije.
Mi smo u ovoj knjizi pokazali da pojedini separatistički ’znanstvenici’, ne samo što su prihvatili Štedimlijinu velikoustašku doktrinu nego su ga i bukvalno pokrali, beskrupulozno prepisujući dijelove njegovih tekstova i lažno ih u javnosti predstavljajući kao svoje. Nedvosmisleno smo utvrdili da je takav autor – lopov dr Danilo Radojević, ’dukljanski akademik’, nekadašnji štafetlija i komitetlija, zagrebački doktorant i beogradski činovnik, koji je po nalogu Gradskog komiteta ’iskitio’ beogradske ulice imenima komunističkih glavešina.
Crnolatinaška separatistička misao, kada je o Srbima i srpstvu riječ, ne izlazi iz okvira Štedimlijinih i Drljevićevih ideja. Djela ove dvojice autora neka su vrsta univerzalne enciklopedije dukljansko-montenegrinske misli i o svim drugim relevantnim pitanjima istorije, politike, vrijednosti rasa, etnogeneze Crnogoraca itd. Pisci i ideolozi montenegrinskog novoustaštva, kao što su J. Brković, D. Radojević, V. Nikčević, samo eksploatišu Štedimlijino i Drljevićevo postojeće ideološko i ’naučno’ imanje. Poput znamenitog ustaškog ideologa dr Iva Pilara (sa čijim su se djelom upoznali preko Štedimlijinih kompilacija i plagijata), svi oni proglašavaju Srbe ’prvorazrednom opasnošću za susjedne im narode i države’ (dr Ivo Pilar, ’Južnoslovensko pitanje’, Zagreb 1943. str. 189). Ta teza je danas zvanična politika i službena nauka Đukanovićeve ’nove Crne Gore’.
Svoje destruktivne državnorušilačke i crkvenorušilačke namjere aktuelni režim u Crnoj Gori prikriva propagandnom parolom o borbi protiv nepostojećeg ’velikosrpskog hegemonizma i unitarizma’. Prirodne dužnosti i prirodna prava na odbranu svog imena, Crkve, jezika i pisma – proglašavaju se izdajom i služenjem tuđinu, a tuđin je u interpretaciji režimskih glasnozbornika, naravno – Srbija, dok se Hrvatska i Albanija proglašavaju ’istorijskim prijateljima’ i ’prirodnim saveznicima’.“
Aleksić u svojoj knjizi navodi ceo intervju Jevrema Brkovića dat novinama hrvatskih katolika „Glasu Koncila“ 22. travnja (aprila) 1992. godine. Tada je to izgledalo kao fatamorgana. Sada je svim Srbima koji su u đukanovićevskoj „Crvenoj Hrvatskoj“ ostali Srbi ova noćna mora postala stvarnost. No da čujemo Brkovića:
„GK: Poznato je da u Crnoj Gori djeluje Odbor za obnovu crnogorske pravoslavne Crkve. Koje su njegove osnovne zadaće?
Brković: Hvala vam što ste me to pitali. Ja sam jedan od utemeljivača tog Odbora. Prije dvije godine zajedno sa gospodom Gvozdenovićem, Perovićem, Počekom, Đukanovićem, Zekovićem i drugima, bio sam jedan od utemeljivača odbora za povratak Autokefalne crnogorske crkve. Odvajkada je crnogorska Crkva bila autokefalna.
Mi smo prvobitno bili katolici. To je poznato. Onda nas je Sava Nemanjić, taj genocidni Sava Nemanjić, jednostavno popravoslavio. Najstravičnijim metodama koje su ikada u tom periodu mogle biti zamišljene. Onda su pojedini kraljevi Crne Gore kao moje pleme Piperi i Crmnici kod Cetinja, jedno vrlo značajno pleme, ostali katolici sve do sedamnaestog stoljeća. Prema tome, ja ne mislim, kako mi to sada pripisuju, da prevedem Crnu Goru na katoličanstvo. Ja sam pravoslavac. Ali, u mojoj kulturi bitni su i elementi katoličanstva i pravoslavlja. Ja se toga ne mogu odreći. To su elementi moga historijskog bića.
Na crnogorskoj zastavi, crnogorskom grbu, postoji lav. Postoji dvoglavi bijeli orao na crvenom polju i lav. Lav. Što je to? To je po direktnom odobrenju pape, mislim Siksta Petog, ili Svetog oca koji je bio nakon Siksta Petog. Bila je to naša memorijska veza s katoličanstvom. Lav na našoj zastavi bit će i sutra kada pobijedi Crna Gora, kada se vrati dukljanskim korijenima i kada se ponovo postavi naša zastava – dvoglavi bijeli orao na crvenom polju i ispod orla lav.
GK: Kakva je vaša vizija buduće Crne Gore?
Brković: Prije svega, moramo istrajati u borbi za povratak Autokefalne crnogorske crkve. Jer preko šest stotina naših crkava i manastira sada je bukvalno okupirano. To je sada u rukama Srpske pravoslavne crkve. Mi smo narod kojemu je istrgnuto srce. Srce naroda je religija. Srce kulture čovjeku je religija. Duhovnost čovjekova je religija. A mi smo narod koji je lišen tog srca, te duhovnosti, tog osjećanja, svojih prakorijena. Mi smo jednostavno pripojeni Crkvi kojoj ne pripadamo – Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Pogotovo ne pripadamo Svetosavskoj.
To više i nije Srpska pravoslavna crkva. To više nije niti pravoslavlje. Radi se o svetosavlju. A svetosavlje je državna religija s izrazitom militantnošću što se sada očituje u ratu protiv Hrvatske. Po Slavoniji, Baranji i drugim bojištima, najekstremniji i najmilitantniji su upravo ti popovi. Oni su pokazivali i prokazivali kuće Hrvata koje treba ubiti, paliti. Sjećam se nekog popa masne mantije koji je na beogradskoj televiziji izmišljao kako su poklana djeca, donosio dječju lubanju. Poslije se ispostavilo da je sve laž.
Crna Gora se mora vratiti svojim korijenima, svojoj pravoslavnoj Crkvi s elementima katoličanstva. Kao što je Sava Petrović, naš treći vladar u dinastiji Petrović, htio da pounijati crnogorsku Crkvu. Bila bi sreća da je to urađeno, jer bi nas to na neki način zaštitilo od svetosavaca.
Mislim da je crkva dokaz državnosti, riznica blaga koje mi imamo. Crnogorci imaju ogromno povijesno blago. Ono se mora vratiti crnogorskom narodu. To ćemo morati uraditi uskoro. Amfilohije Radović, takozvani mitropolit crnogorsko-primorsko-skenderijski, nije drugo no najobičniji agent svetosavlja i velikosrpstva u Crnoj Gori. On je došao završiti ono što je u Crnoj Gori započeto desetog siječnja prošle godine. Međutim, to je čovjek oskudna obrazovanja. On čak ne poznaje dobro ni NJegoša.
Čak ga i ne citira dobro. On je završio Pravoslavni institut u Rimu. U tom je smislu vjerojatno školovan. No, kada je u pitanju opća naobrazba očito je da ga on nema. To je čovjek koji folira. Koji jednostavno laže i svojoj Crkvi i narodu iz kojeg je nažalost ponikao. Čovjek svestrane naobrazbe ne bi mogao stati na čelo odbora za rušenje Meštrovićeva spomenika mauzoleja NJegošu na Cetinju. A on je predsjednik odbora za rušenje NJegoševa mauzoleja.
Mi smo formirali takozvane Lovćenske straže, čiji sam ja bio komandant dok sam bio tamo. Straža nije vojna nego civilna organizacija. I ako zaista četničke horde na čelu sa mitropolitom Amfilohijem Radovićem krenu rušiti Meštrovićev mauzolej NJegošu, a ruše ga samo zato što ga je napravio Hrvat, onda će lovćenske straže stati u odbranu Lovćena, mauzoleja i NJegoša.
Crna Gora bit će kao što je to vjekovima do 1918. godine bila samostalna i suverena. Kada se Crna Gora i Crnogorci oslobode komunističkog naslijeđa u svojoj mentalnosti, oni će doći k sebi.
Ja sam to davno rekao. Posljednji Staljinov brk bit će obrijan u Crnoj Gori. ja mislim da se već ovih dana radi na brijanju toga posljednjeg Staljinova brka koji nosi Bulatović. Mi imamo i svoga zakonitog princa u Parizu Nikolu Petrovića Drugog NJegoša.
Crna Gora i Hrvatska, po ekonomskim procjenama, od svih bivših jugoslovenskih republika najsposobnije su da vrlo brzo stanu na svoje noge i uključe se u europske tokove. Evo i Albanija je već zbacila komunizam. Morat će to uraditi i Crna Gora. Ja sjutra na tom divnom našem Jadranskom moru, pomorju i uzmorju, vidim jednu buduću mediteransku, jadransku uniju koju će činiti Albanija, Crna Gora i Hrvatska“.
Tako je još početkom devedesetih godina 20. veka, govorio Brković, a tako je kasnije radio Đukanović. Šta će se dešavati sa Crnom Gorom u budućnosti? Ostaje da se vidi.
Na primeru Crne Gore najbolje se vidi mistički duh srbofobične veze komunista i papista: komunisti su izmislili „crnogorsku naciju“ (Milovan Đilas, po zadatku Broza), a papisti su nastojali da tu priču koriste za svoje ciljeve.
OSNOVA SRBOCIDA
Da se podsetimo: Srbocida u NDH ne bi bilo da papa i papisti nisu pokatoličili Srbe, od kojih su kasnije regrutovane ustaše.
Ustaša iz Zagorja, pravih Hrvata, bilo je malo – većina dželata su bivši Srbi, čiji su preci preverili, da bi potomci klali svedoke prevere njihovih predaka.
Papa je kriv za ustaše, on, koji je od Srednjeg veka stalno nastojao da silom i prevarom sebi privuče „srpske šizmatike“. Papizam je danas, pored komunizma, jedan od krivaca za nastanak srbomrzačke montenegrinske ideologije, jer on daje „latinični“ identitet dukljanoidima što ih je „genocidni Sava Nemanjić“ – „popravoslavio“.
Posle svega što je uradio Srbima, papa, čak i da ode u Jasenovac i promrmlja neko „izvini, bilo u brzini“, ne bi imao pravo da kroči u Srpsku patrijaršiju (da poseti svoje vernike u Beogradu, to mu niko ne brani, čak i da poseti državni vrh Srbije – ali patrijarh srpski ne sme da ga primi, pod bilo kakvim izgovorom). On je vekovima ratovao protiv jednog časnog hrišćanskog naroda, samo zato što mu se taj narod nije pokoravao. I on, papa, kako god se zove i ko god da bude, neće želeti da se zbog toga kaje. Jer onda ne bi bio to što jeste – papa, „namesnik Hristov na zemlji“, imperator stariji od svih imperatora ove planete.
Na nama je da sve ovo znamo, i da se svega ovoga sećamo.
Kao mali podsetnik, čitaocima poklanjamo knjigu „Vatikan, ustaše i ekumenizam“, koja se ovim pitanjem podrobno bavi.
Izvor: Pravda
