Piše: Protojerej Slobodan Lukić, paroh budvanski
U jedanaestoj glavi Jevanđelja po Jovanu pominje se, između ostalog, strah jevrejskog Sinedriona zbog sve većeg broja onih koji su krenuli za Isusom Hristom.
Vidjevši da Hristova znamenja sve jače utvrđuju narod u poznanju NJega kao Onoga koji ima riječi života vječnog (Jn. 6, 67-68), prvosveštenik Kajafa proročki izgovara: Vi ne znate ništa, niti pomišljate da je za nas bolje da jedan čovjek umre za narod, a ne da sav narod propadne. A ovo ne reče sam od sebe, nego budući prvosveštenik one godine, proreče da će Isus umrijeti za narod. I ne samo za narod, nego i da rasijanu djecu Božiju sabere u jedno (Jn 11, 50-52). Jevanđelist Jovan naglašava, dakle, da je prvosveštenik Kajafa, – iako potamnjen grijehom i slijep da prepozna u ličnosti Isusa Onoga Koji je došao da spase svijet, – bio u stanju da prorekne istinu o spasonosnom stradanju Hristovom koje se imalo zbiti ne zbog svog proročkog dara već samo zbog toga što je bio na mjestu prvosveštenika one godine. Prvosveštenička služba je bila Bogom potvrđena i imala svoju silu nezavisno od toga ko je tu službu u datom trenutku vršio. Kajafi i jevrejskom Sinedrionu je ubistvo Isusa bilo jedini cilj, osuda na krsno raspeće je bila njihova prividna pobjeda, a za one koji su slijedili Hrista, poraz, rušenje svih nada i neobjašnjiva nesreća. Međutim, Bog je Svojim promislom okrenuo jevrejski zločin u izvor vječne pobjede, vječnog života i uništenja smrti. U vrijeme stradanja Isusa Hrista oni koji su Ga slijedili bili su sablažnjeni, iz njihove perspektive raspeće na krstu bilo je nešto potpuno apsurdno i tragično, nešto što, gledano ljudskim očima, nikako nije trebalo da se desi. Međutim, Bog je Hristovu smrt na krstu, koji je do tada bio simvol poniženja i poruge, učinio simvolom pobjede, slave i vaskrsenja.
Ova epizoda iz Jevanđelja svojim dubokim smislom nas uči da su Božiji planovi nedokučivo iznad naših ljudskih zaključivanja, očekivanja i sudova i pri tom su uvijek za nas spasonosni. Bivalo je kroz cijelu istoriju hrišćanske Crkve, a i danas biva, da se određeni događaji, situacije i postupci čine naizgled nelogičnim, tragičnim i poraznim, ali da ih Božje djelovanje preobrazi u slavu Crkve i njenu pobjedu. Do istog zaključka dolazimo i kada je misija Crkve u pitanju. Ovih dana često čujemo glasove iz kruga onih koji i sami jesu u Crkvi (kao mirjani, teolozi ili klirici) kako je Crkva sklona defetizmu, pasivna i nemušta pred društvenim zbivanjima i izazovima sadašnjice. Takvi smatraju da bi Crkva trebala da bude „glasnija“ i „opredjeljenija“ jer u suprotnom izdaje svoju misiju. Često su ti pozivi konkretno upućeni tzv. „crkvenom vrhu“, tj. višoj crkvenoj jerarhiji. Samo određivanje višeg klira kao „crkvenog vrha“ govori da mnogi, od kojih se zbog prirode njihove crkvene službe to ne bi očekivalo, ostaju zarobljeni u šablonima dnevnopolitičkih matrica i terminologije. Svojevrstan je, stoga, paradoks to što se pojedini crkveni sveštenoslužitelji i teolozi postavljaju i djeluju kao da su izvan Crkve a ne u njoj, što je tragična posljedica odsustva elementarne crkvenosti i saborne crkvene svijesti.
Crkveni vrh i njena glava jeste Bogočovjek Hristos. Crkveni arhijereji jesu oni koji mogu pojedinačno i da pogriješe, da donesu neku odluku koja bi, po nekim trenutnim i ovozemljskim mjerilima, bila pogrešna. Međutim, u prirodi Crkve je da ne griješi, jer nju nadahnjuje Duh Sveti Koji uvodi u svaku istinu, pokriva i nadopunjuje naše ljudske slabosti i preobražava ih u dobro i na korist same Crkve. Ponekad se postupci crkvenog klira reflektuju na društvene događaje te se na osnovu toga može prosuđivati o karakteru tih događaja i pojava. Ali to nije primarni cilj crkvenog djelovanja, već je njena osnovna misija izgrađivanje zajednice Tijela Hristovog, što podrazumijeva blagodatno jednomislije i jedinstvo („jednim ustima i jednim srcem“). Prema tome, svaki gest, djelo ili riječ crkvenog jerarha i sveštenoslužitelja koja bi dala povod za neku podjelu unutar vjernog naroda protivna je biću Crkve. Svođenje Crkve na ravan koji je čisto ljudski, ideološki i politički jeste odsustvo crkvene svijesti i odgovornosti.
Govoreći o ovoj temi, u kontekstu aktuelnih dešavanja, jedan klirik uvijek rizikuje da se nevoljno nađe u polju dnevne politike koja nameće stavove isključivo u binarnom ključu (za ili protiv). Ali, pastirska dužnost takođe nalaže da se ukaže na pojave koje ugrožavaju crkveno jedinstvo. To su prije svega otvoreni napadi na Crkvu od strane „dokazanih“ mrzitelja iz neoliberalnih redova, ali to su sve češće i stavovi pojedinih klirika koji, svjesno ili nesvjesno, proizvode isti efekat kao i prvi. Opravdano se postavlja pitanje da li su pokušaji opominjanja Crkve za „neoglašavanje“ i „defetizam“ zapravo plod nečije želje da se stvori što veća disonanca i razmimoilaženje između jerarhije i naroda, kao i unutar same jerarhije, a što bi posljedično dovelo do narušavanja jedinstva same Crkve. A bez tog jedinstva u opasnosti je i sam opstanak našeg naroda.
Korisno bi bilo da oni koji pišu i govore o defetizmu „crkvenog vrha“ svoje stavove provjere Svetim Ocima i iskustvom Crkve u njenom istorijskom hodu. Moguće je da mnogi kritičari „crkvenog vrha“ nisu sasvim svjesni štete koju čine nerasudnim kritikama, iako ljudska slabost i ograničeno poznanje ne umanjuju snagu i istinu Crkve. Ali, da bi se sagledala i doživjela punoća crkvenog života koji otkriva Istinu potrebno je hrišćansko smirenje i svijest da je iskustvo Crkve neuporedivo veće od našeg parcijalnog isksutva i „znanja“. Crkva živi u svakoj konkretnoj epohi, ali je istvoremeno i nadilazi, te njeno djelovanje, riječi i postupci mogu u datom momentu da izgledaju nerazumljivi i nelogični, ali su uvijek blagodatni i iz perspektive vječnosti spasonosni za sve one koji žele spasenje.
Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska
