Pravda

Piše: Nenad Kecmanović Međutim, gotovo niko ne postavlja suštinska pitanja: Zašto je Karadžić uopšte optužen i da li je njegova krivica dokazana? Zašto je formiran i kako funkcioniše Haški sud za ratne zločine? I vlast i opozicija, a zatim i novinari i javnost u SRJ/Srbiji i RS odavno su priznali taj sud, prihvatili da traže, hapse i isporučuju optužene, otvorili kancelarije za saradnju sa ovom institucijom koja formalno djeluje pod okriljem UN. Priča je čak počela u momentu kada SRJ i nije bila članica UN, pa je nisu ni obavezivale odluke SB. Svo srpsko naknadno negodovanje da je to politički sud, da je to sud samo za Srbe, da je među optuženima neznatan broj Bošnjaka i Hrvata, da su optuženi Milošević i Karadžić, a da je Izetbegovića i Tuđmana “smrtnim slučajem” zaobišla haška pravda, zakašnjelo je. Ključni korak, svjesno ili ne, napravio je Đinđić, nešto je propustio i Koštunica, dio je dodao Tadić, a sada se prebacuje odgovornost na prethodnike. Tako je nametnut i samonametnut, kao neosporan, interpretativni okvir unutar koga se kritički može govoriti gotovo isključivo o posljedicama, a ne i uzrocima. I to se uvijek opravdava realnošću nepravednih međunarodnih odnosa, kojima se Srbi, mali i nejaki, ne mogu suprostaviti. Srbi iz 1918. i 1941. nisu bili ni brojniji ni jači, ali im to nije bila prepreka da se suprotstave svim sredstvima. Možda su ovi poslije Miloševića mudriji i radije se pozivaju na Miloša nego na Karađorđa. Na sjednici vlade povodom presude Karadžiću, govorilo se više u emocionalnim i moralnim nego u državnim i političkim kategorijama. “Prihvatamo presudu, ali kod Srba će ostati gorčina zbog nepravde…” Taman kao da smo do sada vjerovali da je cilj Haškog tribunala zadovoljenje pravde, pa je povodom presude Karadžiću sud omanuo i mi se razočarali. A svi dobro znamo da inicijator i utemeljivač Suda za ratne zločine nisu de fakto bile UN, nego SAD kao i da su bile glavni finansijer Haškog suda za ratne zločine. Uz NATO i MMF, koji obezbjeđuju vojnu i ekonomsku funkciju globalne dominacije SAD, Haški tribunal trebalo je da, sve po pravu i zakonu, na doživotnu ili nešto kraću robiju pošalje sve neposlušne lidere malih, a svojeglavih naroda. Zato se unaprijed moglo znati da će taj ad hok sud za Jugoslaviju i Ruandu prerasti u stalnu “međunarodnu” pravosudnu instituciju. Kako to sada primjećuju i inostrani analitičari, eks-JU je bila poligon za premijerno testiranje tog novog mehanizma globalne dominacije jedine supersile. A cilj u Bosni bio je da se krivica američke politike za bošnjačke žrtve pripiše Srbima. “Pravoslavci su predviđeni za zločince, muslimani za žrtve, a katolici će se izvući”, rekao mi jedan dobro upućen poznanik uoči rata. Počelo je Cimermanovim ohrabrivanjem Izetbegovića da kao slabiji uđe u rat sa Srbima, kasnije i sa Hrvatima i sa svojima, nastavilo se američkim spasavanjem već poraženih muslimana, bombardovanjem srpskih položaja u Bosni i, evo, presudom Karadžiću, a završiće polusuverenim državicama koje traže spas u EU/NATO. U međuvremenu SAD su sistematski opstruisale mirovne napore evropskih posrednika Kutiljera, Ovena i Stoltenberga, kako su se kasnije, jedan po jedan, i sami vajkali. U igru je “iza leđa”, bio uvučen i ugledni američki diplomata Sajrus Vens, koji je se iz protesta povukao. I to sve tako dok Brisel nije prihvatio da je jedini izlaz intervencija NATO-a na Balkanu, koja će opravdati američko vojno prisustvo u Evropi i poslije nestanka “crvene opasnosti”. Da se ne radi o teoriji zavjere, svjedoči nešto nečuveno: građani SAD, koje ne prestaju da ratuju po svijetu, izuzeti su iz nadležnosti Međunarodnog suda za ratne zločine. Zemlja u kojoj je policija i samo nezvanično iznad zakona naziva se policijskom diktaturom, pa se, konsekventno tome, međunarodni poredak u kome je supersila čak i zvanično zaštićena od međunarodnog prava, može jedino nazvati “globalna dikatura ‘svjetskog policajca‘”. Amerika ’90-ih bila je toliko bezočna da u SBUN traži i toliko nadmoćna da dobije takvu privilegiju. Žrtve njenih ratova za osvajanje prirodnih resursa, rušenje režima, instalisanje vojnih baza, političko i ekonomsko podjarmljivanje, dobile su status kolateralne štete. Uz to ih je cinično povezivala proljećima, milosrđem, anđelima, humanizmom i sl. Zato je neko drugi morao da bude proglašen za krivca za stradanja i razaranja u BiH i da zamijeni Klintona, Olbrajtovu, Perija, Genšera i dr. na optuženičkoj klupi u Hagu. Krivica je raspoređena: Srbi su postali krivi 95 odsto, Hrvati – 4 odsto i Bošnjaci – 1 odsto. Tako su umjesto vinovnika optužene žrtve. Naravno, suđenjima u Hagu bilo je potrebno naći neku pravnu formu što nije bilo lako. Pošto je isključena odgovornost za zločin protiv mira, koji je arhizločin iz koga proističu svi ratni zločini, i tako abolirana muslimansko-hrvatska koalicija koja je uz blagoslov Zapada izvela “građanski referendum” protiv Srba i natjerala ih na oružje, bilo je već lakše. Zatim je smišljena skandalozna inovacija da će sud raditi po zakonima koje će kreirati u toku samih procesa. Onda su se dobro nagrađene sudije dosjetile da bi Srbi mogli da budu proglašeni i za agresore na vlastita ognjišta. Za najteže kazne stvorili su i potpuno originalnu definiciju genocida, po kojoj uništenje druge nacionalne grupe može da bude ograničeno na jednu opštinu i od uništenja poštedi žene, djecu, stare i bolesne. Najzad, “udruženim zločinačkim poduvatom” haške sudije su konačno dobile neograničen manevarski prostor jer su odgovornost za bilo koji srpski zločin mogli po vertikali da povežu sa vrhom RS. Koliko bi tek predsjednika SAD, po istom kriterijumu bilo osuđeno za zločine od Vijetnama, preko Nikaragve i Čilea, do Iraka, Libije i Srbije. Sa presudom generalu Mladiću, UN, tj. SAD namjerne su da zatvore Sud za ratne zločine u eks Jugoslaviji i Ruandi, zapečate hašku verziju najnovije istorije na ovim prostorima i operu svoju ulogu u njoj. To podrazumijeva i da se mračna srebrenička epizoda, pogodite zašto, međunarodno pravno zaštiti od daljeg istraživanja. A nama preporučuju da se okrenemo budućnosti i zaboravimo prošlost, u kojoj su Srbi u dva svjetska rata dali ogromne žrtve, preživjeli genocid u NDH, u kojoj su satanizovani i bombardovani, u kojoj im je oteta nacionalna i duhovna kolijevka – Kosmet, u kojoj su protjerani iz Hrvatske, izgubili najveći srpski grad poslije Beograda… Naprotiv, treba neprestano i njima, ali ponajviše sebi, sve to i mnogo više od toga neprestano ponavljati. Najgore je da naviknemo na nepravdu, da javnim širenjem laži otupimo na istinu, da baveći se fragmentima zaboravimo cjelinu, i da svi završimo kao “skuvane žabe”. Tek u tom kontekstu ima smisla govoriti o konkretnoj presudi Karadžiću i odgovoriti na citirana pitanja novinara: – Samo su naivni mogli da očekuju da će Haški tribunal sa Karadžićem napraviti izuzetak; – Presuda neće doprinijeti pomirenju, nego naprotiv; – Dobro je što je odbačen opasni dio tužbe za genocid u sedam opština jer bi to premrežilo cijelu RS; – Računaju se godine u pritvoru i oprašta trećina kazne pa Radovan ima šanse da izađe na slobodu pod uslovom da doživi desetu deceniju. Bio sam svjedok odbrane na njegovom suđenju i u pripremi proveo dva sata u razgovoru sa njim. Najmanje o suđenju, najviše o Srpskoj. Sudbina životnog djela bila mu je važnija od presude. Izvor: Fond strateške kulture