Piše: Emil Vlajki
Moj otac, Hrvat, i nekoliko njegovih prijatelja, odlučili su na početku Drugog svjetskog rata da se ožene Jevrejkama da bi ih otrgli od smrti. Majka, Bea Askenazi, preživjela je, ali ne bez opasnosti. Iako udata za neJevreja, na ulici je morala nositi traku sa žutom Davidovom zvijezdom. Mada je udajom promijenila ime i prezime, u osobnoj karti joj je stajalo njeno jevrejsko porijeklo. U tri navrata, bila je internirana diljem istočne Europe. Otac ju je nekako pronalazio i spašavao.
Porodica moje majke nije bila te sreće. Skrila se u nekoj napuštenoj kući, ali ne zadugo. Susjedi su javili da su jednog jutra došli nacisti, na silu izvukli moju baku, djedu i dvije mlađe majčine sestre. Susjedima se učinilo da se baka i djeda plačući mole. Ali Jahve, jevrejski bog, očito ih nije uslišio pošto nitko od njih nikada više nije bio viđen.
Bilo je to vrijeme Hitlerovog „finalnog rješenja“ za Jevreje od kojih je samo u Aušvicu ubijeno miljun. Tada je filozof Horkheimer rekao da nakon Aušvica više ne može biti humanizma. To se onda, kada se ubijalo bez odabira: muškarce, žene, staro i mlado kako bi se zatro čitav jedan narod, zvalo: genocid. Tada su riječi pokrivale univerzalnu bol, imale su dignitet i odgovarale su stvarima.
Horkheimer se nije prevario. Nakon rata, planetu je zahvatio užas neokolonijalne eksploatacije. Danas, kada je najveći dio svijeta u dužničko - ropskom odnosu prema „međunarodnoj zajednici“, svake godine od aranžiranih ratova i bijede umire oko četrdeset milijuna ljudi, od čega, prema UNICEF-u, sedamnaest milijuna djece! Ali, začudo, nitko se na te „nevažne žrtve“ niti osvrće, niti to zove genocidom! Ovdje riječi, ne samo da su izgubile, nego su dobile obrnuti smisao: genocid na svjetskom nivou proglašava se procesom demokratizacije!
Perverznost međunarodnih odnosa posebno se ispoljila nakon propasti „socijalističkog bloka“ kada je svijetom zavladao Veliki Brat. Od tada, ne samo riječi, već stvari i ljudi nemaju nikakvog značenja. Ratovi i povodi za rat aranžiraju se po volji:
- Da bi se napao Irak, 1991. godine bilo je izmišljeno da su iračke snage u Kuvajtu bacale na pod bebe iz inkubatora i gazile im glave. Sve to je, navodno, vidjela jedna bolničarka koja je svjedočila pred Kongresom „Velikog Brata“, a milijuni ljudi su pri tom plakali pred TV ekranima. Kasnije se ispostavilo da je to svjedočenje bilo laž i da je navodna bolničarka bila kćer kuvajtskog ambasadora koja se godinama nije vraćala u svoju zemlju. Nakon rata je, „Veliki Brat“, zaveo embargo protiv Iraka zbog čega je, po UNICEF-u, samo do 1995. umrlo više od pola milijuna djece. Tko je ikada to nazvao genocidom?
- Da bi se 1999. napala Jugoslavija, isfabriciran je „masakr“ u Račku, a usput je rečena laž o tome da su Srbi već pobili sto tisuća Albanaca, te da se strahuje za ostalih četiristo tisuća! Nakon nelegalnog NATO napada i okupacije Kosmeta, jedna španjolska komisija konstatirala je da je od početka 1999. stradalo, na svim stranama, svega par tisuća ljudi! U ime tih laži, u Jugoslaviji su dva i pol mjeseca uništavane bolnice, škole, mostovi, ceste, TV stanice, zagađeni su zrak, voda i zemlja osiromašenim uranijumom, a ubijeno je na tisuće ljudi. Usput se prijetilo Srbima: „vratit ćemo vas na 1389. godinu“! Riječi su ponovo izgubile smisao: taj genocidni pokušaj nazvan je „humanitarnom intervencijom“!
- Da bi se nanovo napao Irak, 2003. godine izmišljena su „iračka sredstva za masovnu destrukciju“, a svijetu je predstavljen lažan dokument o, navodnoj, iračkoj opasnosti; riječ je, u stvari, o petnaest godina starom magistarskom radu nekog studenta! I ponovo je „Veliki Brat“ napao jednu zemlju bez odobrenja UN-a i na osnovu lažnog izvještaja! Naravno, to što u Iraku postoji 12 posto svjetske rezerve nafte, „nema nikakve veze“ sa suštinom stvari! Od 2003. do danas, u toj zemlji ubijeno je par stotina tisuća civila, što od „humanitarne intervencije“, što od isprovociranog građanskog rata. Ali, nitko to ne zove genocidom!
Ne priznaje se, nadalje, ni genocid nad Indijancima, ni nad australskim autohtoncima, ni nad Jermenima, ni nad Vijetnamcima. Genocid je ono što od sada „Veliki Brat“ proglasi genocidom i što legitimira njegovu neokolonijalnu politiku. Jedna od „formula“ za „genocid“ je sljedeća:
Prvo se međusobno pokrve narodi na nekom (strateški važnom) području, s tim da su već odabrani „dobri i loši momci“. Na ratnu scenu stupaju mediji „međunarodne zajednice“, centri za psihološko ratovanje, špijunske službe, diplomate, falš - satelitski snimci, a sve u suradnji sa banana-političarima „dobrih momaka“ koji su u stanju da žrtvuju „mir za nezavisnost“ (Alija Izetbegović. Kada međusobno klanje i etničko čišćenje dođu do vrhunca, onda oni koji su sve zakuhali „humanitarno“ interveniraju; naravno, jedino protiv „loših momaka“!
Da, ipak, ne bi bilo sumnje u ispravnost njihove „humanitarne“ intervencije, aranžiraju se sve pretpostavke za jedan „mini-selekcijski genocid“ kao onaj u Srebrenici. „Dobri momci“, muškarci i vojska, napuštaju neki grad, prepuštaju ga neprijatelju i kukavički ostavljaju na licu mjesta žene i djecu! Računa se da, čak i ako ih neprijatelj ne povrijedi, napravit će nekoliko masakra nad muškarcima, bilo zbog obijesti zločinaca kojih ima u svakoj vojsci, bilo zbog osvete radi prethodnih zločina koje su počinili „dobri momci“. Ako žrtava nije dovoljno, one će proizaći iz proboja „dobrih momaka“ kroz neprijateljske linije. Na kraju, na scenu stupa „međunarodni sud pravde“. On, na primjer, odbija da osudi nelegalni i genocidni NATO napad na „nepostojeću zemlju“ (s kim li je to „međunarodna zajednica“ prethodno u Rambujeu pregovarala?!), ignorira zločine „dobrih momaka“, ali zato olako proglašava genocidom skup zločina na jednom uskom području gdje ostarjeli, te žene i djeca, nisu stradali.
Bože, pitam se, zašto i nacisti nisu imali ovakvu, srpsku, koncepciju „genocida“? Aron, Berta, Sara i Hana bi živjeli, pružili bi mi ljubav za koju sam prikraćen, a u životu bi, nakon rata, bili i milijuni drugih koji su nestali u konc logorima. Ovako, ostaju samo vječito neisplakane žrtve i spomenici, te beskrupulozni svjetski mešetari koji sve ljudsko skrnave i obezvrjeđuju, oduzimajući riječima i stvarima svako dostojanstvo i smisao.
U petak čitajte na Pravdi tekst Emila Vlajkija „Srebrenički genocid“ i „Oluja“. Predhodne tekstove Emila Vlajkija čitajte OVDE.
Izvor: Pravda
