Piše: Emil Vlajki
Kao što sam dao naslutiti u mom prethodnom tekstu – Đoković protiv (zapadne) „civilizacije“ -, borba Novaka na Rolan Garosu, nije bila samo bitka za 23. grand slem čime postaje najbolji igrač tenisa svih vremena, već prvenstveno politička borba za budućeg PREDSJEDNIKA SRBIJE.
Trebalo ga je gledati kako, kao pobjednik turnira, punim srcem pjeva intoniranu himnu na stadionu, BOŽE PRAVDE. A na kraju svog službenog obraćanja, povikao je SRBIJA. Nekoliko dana prije, nakon jedne od svojih pobjeda, izazovno je napisao na kameri, usred Pariza, što je vidjelo stotine milijuna ljudi, KOSOVO JE SRCE SRBIJE, Kosovo koje je danas najveći koncentracioni logor u Evropi u kojem se Srbi tretiraju kao nekada Jevreji pod nacizmom.
NJegovom divovskom borbom protiv evroatlantizma oličenog u NATO-u koji ga je na sve moguće, odvratne, načine pokušavao spriječiti na njegovom nestvarnom, naučnofantastičnom, trofejnom putu, bacio je pred sobom na koljena čitavu tu „humanu civilizaciju“.
I kada bi neki od naivnih beogradskih šetača protiv nasilja, upravljanih manipulatorima obojene revolucije koja se upravo odvija, i predvođenih, iz sjenke, kojekakvim Đilasima, Jeremićima, Tepićkima, Ponošima i njihovim televizijama N1 i Nova, te Slobodnom Evropom, Danasom, Vremenom, i sličnim, „objektivnim“ medijima kojima rukovode stranci, stavili među svoje zahtjeve HOĆEMO NOLETA ZA PREDSJEDKA, to ne bi rezultiralo samo izborima za predsjednika. To bi bio PLEBISCIT; Nole bi zbrisao, oduvao, sve moguće protukandidate JER BI ČITAV SRPSKI NAROD GLASAO ZA NJEGA.
Naravno, to se, sa ovim plaćenicima „humanitarne“ Evrope i njenih mentora preko „velike bare“, neće desiti. Oni bi takvu spontanu i iskrenu ideju sasjekli u korijenu. Ali on će, kad-tad, možda i uskoro, s božjom pomoću, biti kandidiran i biran na tu funkciju. On je ono što Srbija, koja se sada nalazi pred građanskim ratom, treba da bi se ujedinila. Jer, ruku na srce, TKO VIŠE MEĐU SRBIMA, OD NOVAKA ĐOKOVIĆA, ZASLUŽUJE DA BUDE PREDSJEDNIK REPUBLIKE?
Pored svog humanizma i osvjedočene borbe za Srbiju, on je nepotkupljiv, bogat je, a ne može ga se ni ucjenjivati jer je bez ijedne mrlje u svojoj biografiji. Povrh svega, kao sportaš, uživa poštovanje čitavog svijeta. Zahvaljujući njemu, Srbiju, i isključivo njemu, malo tko danas Srbiju promatra kao zemlju „genocidnog naroda“.
I da budem sasvim jasan. Ne ulazeći u suštinu što se tiče zasluga i krivica za postojeće stanje, sadašnja vlast u Srbiji se nalazi u ćorsokaku; Srbija je podijeljena, a obojena revolucija, pod plaštom „borbe protiv nasilja“, je u punom zamahu. Đoković je jedina ličnost koja ovu zemlju može ujediniti. Bez ujedinjenja, a to se mora brzo desiti jer stvari izmiču kontroli, Srbija će konačno izgubiti svoj teritorijalni integritet i sve odlike srpstva. I bez ulaska u EU, postat će tipična evropska, bezdušna, lažno kršćanska, dekadentna zemlja, sluškinja kaubojskog policajca svijeta, u kojoj će njena historija borbe protiv zuluma, pravoslavlje, slavenstvo, čojstvo, slava, itd, ubrzo biti svedene na nivo ikebane.
Više tekstova Emila Vlajkija pročitajte OVDE.
Izvor: Pravda
